IZNENADNO UHIĆENJE Sreten Jocić nije očekivao da će u ponedjeljak poslijepodne biti priveden: u vili na Dedinju koju je unajmio od obitelji Milošević osjećao se posve sigurnoSreten Jocić, 47-godišnji šef balkanskog podzemlja, vjerojatno nije mogao ni zamisliti što će mu se dogoditi u ponedjeljak poslijepodne. Iako je puna dva desetljeća slovio kao jedan od najopasnijih i najokrutnijih mafijaških bossova čak i u europskim okvirima, posljednje dvije godine lagodno je živio u srbijanskoj prijestolnici, i to u vili Slobodana Miloševića. Čak i kad je prošlog tjedna do javnosti doprlo da ga tajni zaštićeni svjedok u Hrvatskoj optužuje za organizaciju ubojstva Ive Pukanića, Jocić se vjerojatno nije previše brinuo zbog najave uhićenja.

Ipak, kad je krajem prošlog tjedna pokraj autoceste Beograd - Zagreb nađen zapaljen džip u kojem su se nalazili leševi dvojice pripadnika srbijanskog podzemlja i Jocićevih suradnika, srbijanski mediji odmah su razvili dvije teorije: po prvoj verziji, Jocić se u posljednje vrijeme rješava svih onih koji bi u eventualnom sudskom procesu mogli progovoriti o njegovim kriminalnim aktivnostima. Po drugoj verziji, riječ je o Jocićevoj osveti zbog prošlogodišnjih ubojstava njegovih kumova. Kako god bilo, ime Sretena Jocića već desetljećima puni stranice crnih kronika u mnogim europskim i balkanskim medijima, a istraga o ubojstvu Ive Pukanića otkrila je njegovu vezu i s tim stravičnim zločinom.

Iako su mu često pripisivali razne zločine, Jocićevo ime uvijek se jasno povezivalo s tri faktora: švercom droge na globalnoj razini, hladnokrvnim likvidacijama i povezanošću sa srbijanskim tajnim službama i državnim aparatom. Sreten Jocić, u medijima često navođen i kao “Joca Amsterdam”, rođen je 24. listopada 1962. u Smederevskoj Palanci. Od obitelji ima dvije sestre, a starija sestra Rajna još se osamdesetih udala za jednog Splićanina i preselila u Split. Nakon što je u beogradskom prigradskom naselju Grocka završio srednju ugostiteljsku školu sa zvanjem konobara, Jocić je 1983. otišao na odsluženje vojnog roka u Sloveniju. Prema pisanju nekih srbijanskih medija, Jocić je već u JNA imao problema s nadređenima zbog svojeg “antikomunizma”, što se potkrepljivalo navodima da potječe iz “stare, rojalističke”, odnosno “poštene četničke” familije. Iz tadašnje kasarne JNA u Sloveniji Jocić je 1984. navodno pobjegao u Austriju, gdje je živio otprilike dvije godine. Već tada je počeo s kriminalnim aktivnostima poput šverca, iznuda i krađa, a navodno su ga austrijske vlasti sumnjičile i za ubojstva trojice policajaca. Zbog toga je uskoro iz Austrije morao pobjeći u Njemačku.

Ondje se potkraj 80-ih upoznao i surađivao s velikim šefovima jugoslavenskog podzemlja - Ljubomirom Magašem zvanim Ljuba Zemunac i Željkom Ražnatovićem Arkanom. Po svemu sudeći, preko njih upoznao je i Ljubinka Duju Bećirevića, bivšeg igrača nogometnog kluba Bežanija iz Novog Beograda, koji je zbog brojnih zločina 80-ih pobjegao iz Njemačke u Nizozemsku, gdje je u kratkom vremenu ovladao velikim dijelom tamošnje narkoscene, na kojoj su se stalno događali sukobi za prevlast između krupnih nizozemskih mafijaša i sve većeg utjecaja jugoslavenskih kriminalaca. Jocić je isprva radio kao Bećirevićev tjelohranitelj, a s vremenom je postao i njegov neformalni zamjenik, koji je, osim za nadzor transporta velikih količina heroina i kokaina, navodno bio zadužen i za posebne zadatke - likvidacije svih onih koji su smetali jugopodzemlju, a prema nekim izvorima tih se godina od Bećirevića za novac moglo naručiti bilo čije ubojstvo. Godine 1988. Jocić je bio akter bizarnog slučaja - spasio je hrvatsku prostitutku i pornoglumicu Lidiju Šunjergu od njezina svodnika, i to tako što je prvo premlatio svodnika, a potom Šunjergi dao novac da se vrati u Hrvatsku.

U nizozemskim medijima Sreten Jocić prvi se put počeo spominjati u svibnju 1990., kad je po nalogu svog šefa Bećirevića u jednom amsterdamskom noćnom klubu pucao u kriminalca srbijanskog podrijetla. Iste godine Bećirević se upleo u veliki sukob s nizozemskim mafijaškim bossovima Johannesom Mieremetom i Samom Klepperom, koji su radili za najvećeg nizozemskog mafijaša Klaasa Bruinsmu. Naime, Bećirević je od njih dvojice naručio i unaprijed platio veliku pošiljku kokaina koja mu mjesecima nije bila isporučena, jer je mafijaški dvojac tvrdio da je Bećirevićevu drogu presrela i uništila nizozemska policija. On je potom od nizozemskih mafijaša tražio da mu vrate unaprijed isplaćeni novac, što su oni odbijali, a kao upozorenje su mu jednom prilikom izrešetali automobil.

Dva dana nakon pucnjave Bećirević i Jocić sastali su se s Klaasom Bruinsmom, od kojeg su tražili milijun nizozemskih guldena kao naknadu za štetu koju su mu prouzročili Mieremet i Klepper. Bruinsma ih je odbio, a početkom listopada 1990. nepoznati počinitelji ponovo su pucali u Bećirevića nanijevši mu teške ozljede. Tri tjedna nakon ranjavanja, 27. listopada, Bećirević je umro u amsterdamskoj bolnici i u tom trenutku Sreten Jocić postao je novi vođa moćne i razgranate beogradske kriminalne skupine u Nizozemskoj. Vrlo brzo Jocić, kojeg su već tada zvali “Joca Amsterdam”, najavio je osvetu nizozemskim mafijašima, što se i dogodilo nekoliko mjeseci kasnije: po njegovu nalogu 27. lipnja 1991. ubijen je Klaas Bruinsma, a njegovi pomoćnici Mieremet i Klepper shvatili su da su oni sljedeći na Jocićevoj listi za odstrel, pogotovo kad su srbijanski mafijaši oteli jednog njihova suradnika. Svjesni koliko je Jocić opasan, JOHN MIERMET od Joce otkupio glavu, ubio ga HollederMieremet i Klepper odlučili su se za neobičan potez koji im je privremeno spasio živote - poslali su sami sebe u zatvor, gdje su jedino mogli biti sigurni. Napunili su jedan automobil hrpom ilegalnog oružja, sjeli u njega i s telefonske govornice nazvali policiju i anonimno dojavili da se na određenoj lokaciji kriju dva naoružana kriminalca. Policija ih je potom uhitila i godinu dana proveli su u zatvoru, sigurni od Jocićeve osvete.

Nakon ubojstva Klaasa Bruinsme nizozemska policija počela je detaljno istraživati Jocićeve kriminalne aktivnosti, pa su uskoro pronađeni neki dokazi za likvidaciju iz amsterdamskog noćnog kluba. Policija je 22. studenoga 1991. došla pred Jocićev stan i pokušala ga uhititi, no Jocić i njegov tjelohranitelj Mile Parać zapucali su na policajce i pritom jednoga ranili. U svibnju 1992. Jocić je, prema nekim izvorima, bio pušten iz nizozemskog pritvora, a prema nekima je iz njega pobjegao. U svakom slučaju, on i njegov suradnik, rumunjski državljanin Ile Priescu, otišli su u Rumunjsku gdje se Jocić neko vrijeme skrivao od policija zapadnoeuropskih zemalja. Prema vlastitom priznanju, iste godine tadašnji državni vrh Srbije, odnosno Slobodan Milošević i Željko Ražnatović Arkan, pozvali su ga na razgovor u Beograd, gdje mu je objašnjeno da je Srbija pod međunarodnim sankcijama. Od njega je tada zatraženo da “pomogne domovini”, odnosno da organizira švercerske rute benzina, kave, cigareta i drugih stvari, te da preko svojih veza u istočnobalkanskom podzemlju lobira da susjedne zemlje poput Rumunjske i Bugarske budu “blagonaklone” prema srbijanskom kršenju međunarodnih sankcija. Osim državotvornih zadataka, prema nekim izvorima, Jocić je već tada počeo koristiti švercerske kanale i za transport velikih količina heroina i kokaina iz Turske prema zapadnoj Europi, a navodno je i tada obavljao dodatni posao - organizaciju likvidacija po narudžbi. U srpnju 1995. do Jocića su stigle glasine da je stanoviti Goran Marjanović dobio nalog da ga likvidira.

Prema nekima, Jocićevu likvidaciju tada su naručili neki pripadnici crnogorske mafije kojima je Jocić sve češće ulazio na teren i oduzimao unosne poslove, a prema nekima to je naručio nizozemski mafijaš Willem Holleder. On je, naime, nakon smrti Klaasa Bruinsme zauzeo njegovo čelno mjesto u nizozemskom podzemlju nedugo nakon izlaska iz zatvora u kojem je služio kaznu zbog otmice Alfreda Heinekena, čelnog čovjeka poznate pivarske kompanije. Da bi spriječio Marjanovića u likvidaciji, Jocić ga je očito odlučio preduhitriti: prema navodima iz optužnice, Jocić je dvojici policajaca, Bojanu Milosavljeviću i Nenadu Dragišiću, naložio da ubiju Marjanovića. Za taj posao dao im je automobil, dva hecklera i obećao 25.000 tadašnjih njemačkih maraka. Nakon što su 18. srpnja 1995. u jednom beogradskom kafiću Milosavljević i Dragišić pucali u Marjanovića, trebali su, po Jocićevim instrukcijama, oružje baciti u Dunav. Ipak, oni to nisu učinili i ta ih je greška skupo stajala - uskoro su istim oružjem iznuđivali i pucali u jednog vlasnika kafića, a potom ih je uhitila policija. Balističkim vještačenjem ubrzo je utvrđeno da su iz tog oružja pucali i na Marjanovića, a Sreten Jocić hitno je morao pobjeći iz Beograda. Privremeno utočište tada je našao u Bugarskoj, a budući da je imao saznanja da mu i dalje prijeti likvidacija, iz Sofije je 1996. pobjegao u - Kolumbiju.

U Južnoj Americi Jocić se nije odmarao, nego se još čvršće povezao s kolumbijskim narkokartelima kojima je ponudio svoje uhodane švercerske rute - prvu preko Rotterdama u cijelu zapadnu Europu, a drugu preko Turske, Bugarske i Srbije prema srednjoj i istočnoj Europi. Tako je već 1997. nizozemska policija presrela 20 kilograma heroina što su ga Jocić i stanoviti Kurdistanac Hussein B. iz Istanbula švercali u Amsterdam. Ipak, kako bi mogao i dalje kontrolirati svoje švercerske kanale i ostale kriminalne aktivnosti, Jocić se morao približiti Europi. To, međutim, nije bilo lako jer je u mnogim zemljama postojala opasnost da na osnovi tjeralica raznih zemalja bude uhićen, pa i u svoje dvije “domovine” - Srbiji i Nizozemskoj. U Srbiji ga je policija tražila zbog ubojstva Gorana Marjanovića, a u Nizozemskoj zbog bijega iz zatvora, pokušaja ubojstva i šverca drogom. Najbliže sigurno utočište Jocić je 1999. našao u Bugarskoj, gdje je kupio veliki stan u središtu Sofije i počeo živjeti sa ženom i sinovima s lažnim identitetom. U Bugarskoj je i dalje, doduše otežano, upravljao kriminalnim i narko mrežama u Srbiji i Nizozemskoj, a istovremeno se povezao i s bugarskim podzemljem.

Prema tvrdnjama bugarske Direkcije za borbu protiv organiziranog kriminala, Jocić je tih godina izgradio dobre veze i s narkomafijašima u Afganistanu, Pakistanu i Maleziji. Istovremeno nije zaboravio na svoje davne neprijatelje iz Nizozemske - Johna Mieremeta i Sama Kleppera: navodno opet po Jocićevu nalogu, nepoznati ubojica u listopadu 2000. izrešetao je Kleppera. Mieremet je shvatio da Jocić nije zaboravio dugove iz prošlosti i da mu je život ponovo u opasnosti, pa je u proljeće 2001. odlučio Jociću vratiti dug - putem bossa Willema Holledera Jocić je od Mieremeta tražio deset milijuna njemačkih maraka. Mieremet je Hollederu dao 11,5 milijuna guldena koje je trebalo predati Jociću, a uskoro su i Mieremet i Jocić shvatili da ih je Holleder obojicu prevario - prvome je uzeo više novca, a drugome dao manje.

Od tada datira najveći sukob Jocića i Holledera, a neki izvori ističu da je Holleder potegnuo svoje veze da nizozemska policija i pravosuđe nastave s Jocićevim progonom. Jocićevo uhićenje u Bugarskoj također je obilježeno kontroverzama: iako za to sebi zasluge pripisuju bugarska i nizozemska policija, Jocu Amsterdama navodno je “odcinkao” jedan bugarski narkoboss. On je, naime, preko Jocića kao jamca iz Kolumbije naručio dvije tone kokaina, ali nije uspio skupiti 250 milijuna dolara da plati robu. Zbog toga je Jocić bio prisiljen da sam izbroji taj novac, a u strahu od Jocićeve osvete Bugarin je policiji odao Jocin identitet. U suradnji s nizozemskim istražiteljima, bugarska policija uhitila je Jocića 20. lipnja 2002. u središtu Sofije.

U trenutku uhićenja kod njega je pronađena valjana iskaznica srbijanske tajne službe, što je ponovo otvorilo razne spekulacije o Jocićevim vezama s državnim i obavještajnim vrhovima Srbije. Dok je čekao da ga Bugarska izruči Nizozemskoj, Jocić je iz zatvora navodno naručio nekoliko likvidacija: na listi za odstrel tako su se našli bugarski šef policije Bojko Borisov, kojeg je Jocić smatrao krivcem za uhićenje. Bugarska policija izvijestila je nizozemske kolege da je Jocić naručio i ubojstvo nizozemskog tužitelja Koosa Plooija. Istovremeno, u Bugarskoj je ubijeno nekoliko mafijaških bossova i kriminalaca povezanih sa švercom droge, a svi ti slučajevi posredno se dovode u vezu sa Sretenom Jocićem.

Da mu se boravak u zatvoru i izručenje Nizozemskoj nimalo ne sviđa, Jocić je pokazao na vrlo jasan način: prvo je najvećem bugarskom mafijaškom bossu Milču Bonevu preko posrednika platio 3 milijuna dolara za organizaciju bijega iz sofijskog zatvora, što je policija ubrzo saznala i Jocića do izručenja držala na tajnoj Sam Klepperlokaciji. Kad je i taj plan propao, Jocić je najozbiljnije nudio da u zamjenu za neizručenje Nizozemskoj on osobno otplati dio bugarskog vanjskog duga. Ipak, 17. kolovoza 2002. pod jakim mjerama osiguranja Jocić je iz Bugarske izručen Nizozemskoj, koja ga je odmah smjestila u Fuht, najčuvaniji nizozemski zatvor. Ondje je Jocić trebao nastaviti služenje zatvorske kazne zbog ranjavanja policajca, a u međuvremenu je dobio još tri godine zatvora zbog šverca kokaina.

Ni u nizozemskom zatvoru Jocić nije zaboravio svoje neprijatelje i dužnike, pa je nakon njegova odlaska iz Bugarske ondje zaredao niz likvidacija: budući da je smatrao da mu je Milčo Bonev ostao dužan 3 milijuna dolara, kao prvo upozorenje Bonevu 2003. je smaknut njegov partner Konstantin Dimitrov, a u siječnju 2004. u bombaškom atentatu ubijen je i njegov suradnik Stojil Slavov. Konačno, 30. srpnja 2004. ubijen je i Milčo Bonev, i to tako da su mu, dok je bio okružen tjelohraniteljima, prišla petorica muškaraca odjevenih u svećeničke halje. Upravo za tu likvidaciju, a navodno i za nekoliko drugih, bugarska policija već godinama sumnjiči upravo Roberta Matanića i skupinu Hrvata i Srba. Dok je Jocić u Nizozemskoj izdržavao zatvorsku kaznu, u Srbiji se razvijala istraga o ubojstvu Gorana Marjanovića 1995. Iako su neposredni izvršitelji tog ubojstva bili osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, pojavio se svjedok Zoran Đorđević, koji je označio Jocića kao nalogodavca i pritom iznio niz detalja o Jocićevoj umiješanosti u taj slučaj. Tako je nakon izdržavanja kazne u Nizozemskoj tamošnje pravosuđe u ožujku 2006. Jocića odlučilo isporučiti Srbiji i 23. ožujka 2006. Jocić je ponovo pod velikim mjerama osiguranja prebačen u Beograd, gdje je započet proces zbog ubojstva Marjanovića.

Nakon samo dva mjeseca pritvora beogradski sudac prihvatio je Jocićevih 300.000 eura jamčevine i otad je Sreten Jocić na slobodi. Pretpostavljajući što bi se moglo dogoditi svjedoku Zoranu Đorđeviću, srbijansko pravosuđe dogovorilo je da ga do suđenja čuva na tajnoj lokaciji izvan Srbije, pa se prema nekim izvorima pod paskom tamošnje policije skriva u Njemačkoj ili Nizozemskoj. Jocić se u međuvremenu transformirao u gotovo uglednog člana društva: nastanio se u nekadašnjoj vili Slobodana Miloševića, počeo primati na razgovor mnoge balkanske poduzetnike kojima je imponiralo biti u njegovu društvu, a očito je namjeravao upravo u Srbiji legalizirati velik dio novca stečenog u dva desetljeća ilegalnih aktivnosti širom svijeta. Tako se u protekle dvije godine zainteresirao za kupnju mnogih državnih tvrtki koje su prolazile privatizaciju, a da ga nitko nikad nije pitao za podrijetlo novca. Ipak, srbijanski poduzetnički lobi uspio je ishoditi da srpska vlada 2007. donese uredbu kojom je osobama koje su osuđene ili za koje se vodi istraga zabranjeno sudjelovati u privatizacijskim procesima. Na taj način propali su i neki sasvim konkretni Jocićevi planovi o legalizaciji dijela aktivnosti, pa se posljednjih godinu dana usredotočio na posredna ulaganja - njegovi ljudi od povjerenja, poput Slobodana Đurovića, koji prije nisu imali nikakve opaske u kriminalnom dosjeu, Jocićevim su novcem pokupovali niz srbijanskih tvrtki, tvornica i ugostiteljskih objekata.

Prema nekim izvorima, sličan plan Jocić je namjeravao provesti i u Hrvatskoj, pa možda i u tome treba tražiti razloge zbog kojih su ga posljednje dvije godine na Dedinju posjećivali razni “kontroverzni poduzetnici” iz Hrvatske. Premda je to u Srbiji tabu tema, svih ovih godina Sreten Jocić nije se povukao iz svih svojih ilegalnih poslova: iako mu sve više smetaju mlađi, novi balkanski mafijaši, pogotovo oni iz Crne Gore, navodno još uvijek kontrolira velik dio švercerskih kanala droge iz Turske i Bugarske preko Srbije prema zapadnoj Europi. Pripisuju mu se i trgovina ljudima, krivotvorenje novca i brojne iznude. Navodno se sve do prije nekoliko mjeseci nije odrekao ni posla kojim se počeo baviti još u Njemačkoj i Nizozemskoj - plaćenim likvidacijama. Upravo zbog toga hrvatski istražitelji uz pomoć europskih policija i Interpola uskoro će trebati ustanoviti je li ubojstvo Ive Pukanića bilo Jocićev samostalan potez ili je to netko od njega naručio.