"Kamo god sam odlazio, sa mnom je uvijek išao Bleiburg", napisao je Boris Maruna u jednoj pjesmi i karikirao stvar: Žene i njihovi kružni problemi? Bleiburg. Hrvati? Bleiburg. Želiš podrezati nokte? Bleiburg. Odeš na par dana u Meksiko? Bleiburg. Dobiješ kakvo pismo? Bleiburg. Pozovu te u New York? Bleiburg. Kupiš flašu Johnny Walkera Black Label? Bleiburg.

To je, dakako, bilo ondje gdje se kretao, tj. među Hrvatima u emigraciji. Da nije pobjegao iz Jugoslavije, napisao bi istu pjesmu o Jasenovcu. Jasenovac je pola stoljeća hranio ideologiju jer je cilj komunističke politike povijesti i sjećanja bio da se održava na životu uspomena na herojska djela, krvoločnost neprijatelja i broj žrtava Drugog svjetskog rata. (Ta je slika danas djelomice promijenjena jer je dostupan poimenični popis svih žrtava na http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618).

Ista se stvar dogodila u DDR-u koji je naslijedio neke od najvećih nacističkih logora. Službena verzija njihove povijesti bila je sljedeća: za ratne zločine odgovorni su fašizam i monopolistički kapitalizam, njemačka radnička klasa pod vodstvom njemačke komunističke partije i uz pomoć sovjetske vojske hrabro se odupirala nacističkoj vladavini, to junačko nasljeđe priprema je za neumornu bitku DDR-a protiv međunarodnog kapitalizma u kojoj će komunizam neumitno pobijediti. Službena priča u Jugoslaviji bila je slična, a ni u njoj se nije posebno isticala narodnost žrtava, pa ni Židova, da navedem njemačkog povjesničara Sundhausena: "Genocid nad Židovima bio je uvijek tek podređen aspekt u ukupnoj bilanci jugoslavenskih ratnih žrtava. U školskim je udžbenicima bio sveden na rubnu bilješku jer su i kod žrtava nacionalni, etnički ili religijski kriteriji igrali malu ulogu. Diferencijacija ukupnog službenog broja žrtava po grupama ostala je stoga upadljivo nejasna i proturječna. Važan je bio ukupan dojam: stanovništvo Jugoslavije platilo je agresiju Hitlera i njegovih vanjskih i unutrašnjih saveznika ekstremno visokim dankom u krvi."

Njemačka povjesničarka Claudia Koonz kaže o logorima u DDR-u sljedeće: "Budući da su bili prožeti komunističkom doktrinom, simboliziraju ne samo nacionalsocijalističke zločine, već i sovjetsku dominaciju." Njezino svjedočanstvo o tome da je u Njemačkoj u međuvremenu postalo javno sjećanje na to da su u koncentracijskim logorima nakon 1945. bili internirani i Nijemci - što se sve počelo devedesetih službeno komemorirati - baca svjetlo na Tuđmanovu želju za ujedinjavanjem Jasenovca i Bleiburga. Politika je opet počela kontrolirati prošlost: zločini komunista trebali bi pokriti zločine nacista -a to i nisu nikakvi zločini nacista, kako kaže Vice Vukojević, nego su Židovi tamanili sami sebe, kao što su i Sarajlije granatirali sami sebe 1993. Ponavlja se i obrazac traženja krivca na pogrešnom mjestu: kao što je komunistima Crkva kao ideološki neprijatelj bila zgodna da je se okrivljuje za Jasenovac (kao da Stepinac nije prezirao Pavelića i NDH), tako je i HDZ-u danas baš zgodno da se jedan Srbin (Simo Dubajić kao nacionalni neprijatelj) okrivljuje za pokolje Hrvata 1945., kao da Hrvati s komunizmom ništa nisu imali.

"Netko bi morao znati što se događa, o čemu se zapravo radi. Netko bi trebao biti pametniji od mene, znati kako i kamo odavde", napisao je Maruna na kraju one pjesme o Bleiburgu. Umro je i nije ga dočekao. A i ja se nešto slabo osjećam.