Renato BaretićEvo nas na cilju! Od sutra više nismo samo društvo znanja, nego i društvo zdravlja te, po svemu sudeći, besmrtnosti! Pedeset posto smrtonosnih bolesti, kako kažu statistike, uzrokovano je pušenjem, a od sutra u Hrvatskoj više nema pušenja u zatvorenim prostorima, osim doma i u vlastitom autu (ako vam to dopuste ukućani i suvozači; u suprotnom možete završiti na sudu). Od sutra, dakle, statistički gledano, ili svi postajemo 50 posto besmrtni, ili će se pojaviti novi problem: čak sto posto svih smrtonosnih bolesti bit će uzrokovano - nepušenjem! Gadna je stvar ta statistika. Veli, recimo, da svaka popušena cigareta skraćuje život za točno šest do sedam minuta. Ako uzmemo u obzir sve (statistički!) razumne i vjerojatne parametre, dovraga, onda sam ja, s ovolikim nikotinsko-katranskim stažom, trebao umrijeti još tamo negdje u trinaestoj, dobrih pet godina prije nego što sam uopće za ozbiljno propušio! Ili, kaže statistika da ovi nikotinski flasteri i žvake pomažu u odvikavanju od pušenja u rasponu od - ni manje ni više - 20 do 80 posto. Svatko razuman reći će: "Pa zašto bih bacao novac na to, ako mi jednaki rezultat u jednakom rasponu vjerojatnosti nudi i masiranje stopala usahlom rotkvicom, ili držanje usoljenih inćuna ispod pazuha?"

Prekinimo nakratko priču o statistici neosporivom tvrdnjom Marka Twaina, strasnog pušača i apsolutnoga genija: "Najopasnije mjesto na svijetu je - krevet. Devedeset posto ljudi umire upravo u krevetu!" Toliko od mene za sad o toj znanstvenoj metodi. A sad natrag na pušenje. Dosjetke što slijede nisu samo moje, ali ne vjerujem da će mi na plagiranju zamjeriti itko od njihovih tvoraca, pripadnika pušačkog bratstva. Jeste li ikad čuli ili pročitali vijest da je netko počinio neki zločin "pod utjecajem nikotina"? Pretukao ženu, ubio kamatara ili, ne znam, skrivio prometnu nesreću? Novinar koji bi napisao takvu bedastoću još jučer bi dobio otkaz iste sekunde, ali sutra će, strah me, biti promptno promoviran u pomoćnog urednika. A alkohol će se i dalje normalno reklamirati. Dalje: jeste li ikad na bilo kojem prometalu, od auta do aviona, vidjeli natpis tipa "korištenje ove naprave može ozbiljno ugroziti vaš i tuđe živote"? Niste, naravno, ali i auti i avio-kompanije i dalje se reklamiraju sve u šesnaest, premda nedužni ljudi u njima i pred njima ginu sve u sedamnaest... Odakle ta silna potreba da se upravo nas, pušače, proglasi, uz teroriste, najvećim neprijateljima i štetočinama zapadnoga civilizacijskoga kruga? I odakle ta, još veća, potreba da se Hrvatska priključi državama s najrigidnijim antinikotinskim propisima? Vratimo se opet malo statistici: jeste li u zadnje dvije godine igdje vidjeli blagovijest pod naslovom: "U Italiji nakon zabrane pušenja mortalitet pao za dva posto"? Ili u Irskoj? U Americi možda? Je li se ikad i u jednoj državi, u ovo turborecesijsko doba, ministarstvo zdravstva pohvalilo tim navodno golemim svotama, ušteđenima zahvaljujući zabrani pušenja? Ja, na primjer, zdravstveno osiguranje uplaćujem od 1983. godine (prethodnih 20 godina to su činili moji roditelji) i do sad sam bio samo na operaciji slijepog crijeva i na ambulantnom odstranjivanju nekakvog madeža, a oftalmologe i stomatologe plaćam privatno, ne znam ni sam otkad. Pušim već skoro trideset godina i pridonio sam, samo kupujući cigarete, državnom proračunu barem dvostruko više od ijednoga nepušača, pogotovo od onih koji se zbog lažiranog lumbaga ili migrene svake godine po mjesec-dva sklanjaju u vikendice i na okućnice ili jedrilice, dok ja u svojem kartonu imam samo dva tjedna bolovanja, iz proljeća one iste 1983. Dođavola, statistički gledano, pa nisam li dosad već državi uplatio dovoljno za barem dva života? Kome ću to ja, kad me ona, ta država, jednom krene liječiti od posljedica pušenja, biti ili ostati dužan makar i jednu lipu? Njoj ili pasivnim pušačima s višedesetljetno neizlječivim lumbagom ili migrenom?!

U ovoj zemlji pasivnih pušača, gdje kojekakve ishitrene bedastoće bez problema mogu steći de iure status, nemamo, čini se, nikoga dovoljno bistrog da predloži zakon prema sljedećem nacrtu: lokali se od sutra dijele na one u kojima je pušenje apsolutno zabranjeno i na one u kojima je apsolutno dopušteno, ali to mora biti uočljivo istaknuto na ulaznim vratima; vlasnike i namještenike onih lokala gdje je pušenje zabranjeno valja stimulirati racionalno sniženim porezima, prirezima i svim drugim davanjima, te takvim stimulacijama privlačiti neodlučne ugostitelje; nema polovičnih rješenja, nema "lijevo pušači, desno nepušači", ili jesi ili nisi; osoblje u nepušačkim lokalima dužno je pozvati inspekciju istog trena čim neki od gostiju zapali cigaretu, cigaru ili lulu, a u suprotnome plaća istu kaznu kao i prekršitelj... Dala bi se tu nabrojati još cijela šteka stimulativno-represivnih detalja, ali ovo je ipak samo skica prijedloga nacrta zakona kakav u Hrvatskoj ionako nikad neće zaživjeti jer su ovdje cerebralni kapaciteti vlastodržaca (kao i vladajućih "opozicija") oduvijek odveć zauzeti samo spletkarenjem i stjecanjem. Da nisu, danas bi trgovci imali mogućnost da rade i nedjeljom, ali uz dvostruku nadnicu za namještenike, a ni idiotski zakon o "0,5 promila, uvjetno" ne bi bio na Ustavnom sudu. Da siva kora naših zakonodavaca radi za opće dobro, ne bi nikad nikome palo na pamet spašavati turizam oduzimanjem 50 posto prihoda Ibrici Jusiću ili Jasminu Stavrosu...

Da ne bi bilo zabune: premda okorjeli pušač, poštovat ću propise koliko god budem mogao. Idem sad, srećom, na mjesec dana u Austriju (kažu mi - posljednju, uvjetno rečeno, pušačku oazu u EU) pa će mi odgođeno privikavanje na nova hrvatska pravila pasti nešto lakše nego kad bi me preko noći izopćili iz kvartovskoga kafića. Idem tamo u nadi da će se, još i prije mojeg povratka, u Hrvatskoj netko ozbiljan zauzeti za izmjenu tog površnog, štetnog i višestrano diskriminativnog zakona, kojim gube svi osim apotekara i psihijatara.