Ljubo Jurčić"Ova zemlja traži akciju", rekao je Franklin Roosevelt u svom inauguracijskom govoru 4. ožujka 1933. godine u vrijeme kad se Amerika nalazila u Velikoj depresiji. On je tu akciju i proveo. Do ljeta iste godine - 15. lipnja - uputio je u Senat i izborio se za prihvaćanje petnaest radikalnih zakona i odluka koje su bile odlučujuće za izlazak Amerike iz velike depresije. Zakoni su se odnosili na najvažnije dijelove američkog gospodarskog i društvenog života. Među tim zakonima nalazili su se i Zakon o bankama kojim je razdvojeno komercijalno od investicijskog bankarstva, Zakon o oporavku poljoprivrede kojim su sačuvane američke farme, Zakon o oporavku nacionalne industrije kojim je sačuvana i oživljena američka industrija. Među poznatije njegove odluke spada i osnivanje kompanije u državnom vlasništvu, Tennessee Valley Authority (TVA) u svibnju 1933. godine koja je bila zadužena za proizvodnju električne energije, umjetnog gnjojiva, zaštitu od poplava i cjeloviti razvoj u regiji koja je najjače bila pogođena velikom krizom. Sjedište kompanije bilo je u Tennessseeju, a njena nadležnost odnosila se na više država, Alabamu, Mississippi, Kentucky, Virginiju i druge. Mnogi su se tome protivili navodeći da je to primjer socijalističkog planiranja s državnim vlasništvom. Najžešći oponenti bili su proizvođači električne energije. Međutim, troškovi proizvodnje i cijena električne energije iz TVA energane bila je manja od one iz privatnih energana.

Sve bitne zakone i odluke Roosevelt je donio u prvih sto dana vlade za koje kažu da su spasile američki kapitalizam i sačuvale američku demokraciju. Nakon njega, prvih sto dana postao je standard, mjerilo prema kojemu se ocjenjuje mudrost i efikasnost novog predsjednika. Budući predsjednici i ako nisu imali velikih ideja koje bi proveli prvih sto dana pazili su da ne naprave velike greške. Mnogima to nije uspjelo. Barack Obama je odradio svojih prvih sto dana u Bijeloj kući. Čuvao se pogrešnih poteza i bio je aktivan kao i Roosevelt. Njihova situacija je slična. Obojica su bila suočena s velikom ekonomskom krizom. Razlika postoji u dva aspekta. Gospodarstvo je tridesetih godina bilo manje složeno, ali je makroekonomska znanost bila u povojima. Danas je gospodarstvo puno složenije, ali je i makroekonomska znanost puno razvijenija. Ako se sve stavi skupa, i onda i danas cjelovito rješenje situacije traži i mudrost i efikasnost. Skora će budućnost pokazati efikasnost Obaminih mjera.

Fiskalne potpore gospodarstvu, a prije svega financijskom sektoru su zasad najjače gospodarske mjere koje provodi sadašnji predsjednik. One su donekle ozdravile financijski sustav. Još se ne zna dubina krize i veličina dubioza pa je rano govoriti o efikasnosti i dostatnosti ovih mjera. Financijski sustav pokazuje znake oporavka, a realni još pada, ali, po svemu sudeći, usporeno. Mnogi napominju da ove financijske injekcije i nisu Obamine mjere nego da je to samo nastavak politike koju je počeo provoditi njegov prethodnik. Predsjednik Obama je najavio plan pomoći za kućevlasnike koji imaju problem s otplatom hipoteka. Taj plan neće spasiti kuće svima koji imaju hipoteke, ali će pomoći mnogima, a njih je više od devet milijuna. U značajnije poteze spada i donošenje proračuna s velikim deficitima uz obrazloženje da se država treba fokusirati na ono što će gospodarstvo pokrenuti naprijed, a ne na ono što bi bilo lijepo učiniti. Sada nije glavni cilj ostvarivanje niskog proračunskog deficita, nego pokretanje gospodarstva.

Njegovi prijedlozi puno bolje prolaze u Americi nego na međunarodnom planu. Pokušao je uvjeriti EU, a prije svega Njemačku i Francusku da povećaju svoje fiskalne potpore gospodarstvu kao mjeru izlaska iz krize, ali nije uspio. Nije dobio ni njihovu značajniju potporu za angažman u Afganistanu. Na drugoj strani Europljani žele prebaciti rješenje financijske situacije u srednjoj i istočnoj Europi na Međunarodni monetarni fond koji bi trebali uz njih financirati Amerika, Kina i Japan. Obama je prijedlog prihvatio, ali ne u mjeri u kojoj su očekivali Europljani. Obećao je Rusiji povlačenje antiraketnog štita uz uvjet da Moskva pomogne u blokadi iranskog razvoja nuklearnog oružja. Izgleda da Rusi nisu prihvatili ovakvu ponudu. Slična situacija se događa na ostalim područjima vanjske politike. Zbog toga se nastavlja politika koju je vodio i Bush. To je i prirodno. Promjena u međunarodnim odnosima traži puno više vremena. Ono što je Obamin put u Europu pokazao je strateški položaj Turske za Ameriku. Turska tu ima višestruko značenje. Preko Turske Amerika ima dobar ulazak u islamski svijet i čini ravnotežu prema Iranu. Iz Turske se najbolje može provoditi stabilizacija Iraka i kontrolirati kavkasko područje.

Današnja gospodarska i politička situacija u Americi i svijetu nalikuje onoj iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Pred sličnim izazovima nalazi se danas Obama kao i onda Roosevelt. Rezultate Rooseveltove politike danas znamo i njenom iskustvu se učimo. Rezultate Obamine politike nećemo trebati dugo čekati. Nadajmo se da će biti uspješna kao i Rooseveltova. Ne samo zbog Amerike nego i zbog ostatka svijeta.