KONCERTNI BIZNIS doživljava veliki uzlet, a nekoliko domaćih organizatora govori o novoj kulturnoj sceni koja je nastala u HrvatskojSvjetska gospodarska kriza, ali i ona koja sve ozbiljnije zahvaća glazbenu industriju zbog dramatičnog pada prodaje albuma, Hrvatskoj su donijele nešto pozitivno - gostovanja velikih glazbenih imena čije je nastupe donedavno bilo nemoguće vidjeti u Hrvatskoj. To se pogotovo odnosi na američke i britanske izvođače te one koji su velikim dijelom živjeli od tih dvaju tržišta, na kojima glazbenici od kraha tamošnjih gospodarstava više ne mogu namaknuti dosadašnju zaradu. Besplatna dostupnost glazbe na internetu također je prisilila izvođače da se koncentriraju na turneje, koje su im zbog slabe prodaje nosača zvuka postale glavni izvor zarade. Tako su im sve zanimljivijima postala tržišta ne samo istočne Europe nego i Istoka općenito, gdje je publika, bez obzirna na manju platežnu moć, željna izvođača koje je dosad nije mogla vidjeti uživo. "Izvođači sad traže izlaz u cijelom svijetu, svako tržište im odgovara", govori Marko Lasić Nered, zagrebački reper koji se nedavno počeo baviti organizacijom velikih koncerata i koji je u Hrvatsku doveo američke hip hop zvijezde 50 Centa, Snoop Dogga i Lil' Kim te u lipnju organizira Music urban festival na kojem će među ostalima gostovati reperi Ja-Rule i Fat Joe.

Promotorima je, kaže, sada lakše ne samo doći do nekih imena, nego i s njima dogovoriti posao. Fleksibilniji su, tvrdi, što se tiče novca i uvjeta općenito. Hrvati su, smatra voditelj glazbenog programa SC-a i organizator međunarodnih festivala Žedno uho i NoJazz Festival Mate Škugor, usprkos sve slabijoj platežnoj moći, odlični kupci jer su "gladni spektakala". Razlog je, tvrdi, što se u Hrvatskoj oduvijek prodaje malo diskova, zbog čega su agencije zaključivale da ovdje nema interesa publike. Njegov festival underground glazbe Žedno uho ove godine slavi 10. rođendan, a proizišao je iz glazbenih večeri u zagrebačkom KSET-u. Isti je slučaj i s NoJazz Festivalom, koji promovira free jazz i eksperimentalnu elektroničku glazbu. I Škugor kaže da je primijetio veću fleksibilnost izvođača kontaktirajući s njima povodom ovogodišnjeg NoJazz Festivala:

"Zbog neplaćanja države SC-u ovogodišnji je festival upitan iako je samoodrživ. Kad sam odgovarao na ponude tour operatera i to im rekao, oni su sami pitali možemo li se dogovoriti oko cijena. Isto tako su se britanske agencije, koje zastupaju i američke izvođače i poznate su po tvrdoći, počele osjetno topiti."
S tim da je recesija pogodovala koncertnoj sceni u Hrvatskoj samo se djelomično slaže Bashkim Shehu, skladatelj, glazbeni pedagog te direktor pulskog Histria festvala, na kojem je ugostio zvijezde pop i klasične glazbe svjetskog ranga. Pavarotti i Carreras, Eros Ramazotti i Jamiroquai, Norah Jones i Anstacia samo su neki od glazbenika koji su u sklopu njegova festivala nastupili u pulskoj Areni, a za ovu turističku sezonu i 10. godišnjicu festivala najavljeni su nastupi Eltona Johna, Michaela Boltona, Dine Merlina, Josea Cure i Imperijalnog ruskog baleta. On tvrdi da se utjecaj financijske krize osjeća jedino u nekim svjetskim kompanijama koje su unaprijed kupile previše koncerata i koje moraju prodati.
"Neke američke kompanije pokušavaju preko europskih posrednika nadoknaditi postojeće i potencijalne gubitke u SAD-u. Tamo se turneje kupuju dvije-tri godine unaprijed, a kako se u međuvremenu situacija promijenila, trebalo je te koncerte nekome prodati. Slažem se da je recesija mnogima snizila cijene jer je teže prodati veći broj koncerata, ali menadžeri velikih zvijezda i dalje imaju iste kriterije. U2, koliko znam, stoji oko 5 milijuna dolara i nikad nije koštao ni manje ni više. Madonna je Budvu koštala 7 milijuna, a da nisu forsirali ranije objavljivanje lokacije bila bi nešto jeftinija. Pravi izvođači i pravi menadžment imaju svoju cijenu i od nje ne odstupaju, a ako neka kompanija nudi koncerte ispod cijene, znači da je propala i sad se rješava koncerata koje je kupila da spriječi još veće gubitke. Takvih ima sve više i u Engleskoj. Drugim riječima, cijene nisu pale svima zbog recesije, nego ih ruše tour menadžeri koji su prije tri godine kupili hrpu koncerata i sad ih rasprodaju - a najlakše se može na brzinu nešto iskombinirati na ovom našem tržištu između Beča i Anatolije."BEYONCÉ KNOWLES prva je velika svjetska pop zvijezda koja je nastupila u nedavno otvorenoj zagrebačkoj Areni

S tim se slaže i Zoran Marić, osnivač i šef promotorske tvrtke Multikultura, koji iza sebe ima koncerte world music zvijezda poput Cesarie Evore i Ibrahima Ferrera te je organizator open air festivala Inmusic ove godine pod pokroviteljstvom T-mobilea. Bum velikih koncerata u Hrvatskoj objašnjava "stabilizacijom na koncertnom tržištu", jer je "nakon izolacije u 90-ima došlo do naglog otvaranja tržišta i prekomjernog organiziranja koncerata 2004., što je dovelo do kolapsa". No da je recesija utjecala negativno na glazbenu industriju te da je ona u krizi demantira Vladimir Ivanković, direktor koncertno-promotorske agencije Lupa, koja radi na prostorima Hrvatske, Srbije i Slovenije te stoji iza najvećih ovogodišnjih glazbenih spektakala - Beyoncé, Depeche Modea i U2-a u Zagrebu te Madonne u Ljubljani.
"Kad ljudi nisu u mogućnosti dizati kredite i kupovati stanove i aute, preostaje im jedino da mjesečno izdvoje 500 ili 1000 kuna te svoj standard poboljšaju dobrim koncertom. Zato mi se čini da će kriza u glazbenoj industriji tek nastupiti, kad se ljudi oporave od recesije te ponovno počnu novac odvajati za rate kredita i neke druge stvari."
Za ovu promotorsku godinu kaže da je najjača dosad u ovim krajevima, za što je zaslužna čista slučajnost jer su "baš ove godine atraktivni izvođači na turnejama". Dogodine, tvrdi, nema ni jednog velikog izvođača koji će na turneju. Šuška se o Red Hot Chilli Peppersima, Robbieju Williamsu i Britney Spears, ali u ovo se vrijeme godine inače takve stvari već znaju. Dodaje i da je izgradnja zagrebačke Arene omogućila dolazak većih imena, zbog tehničkih uvjeta po kojima je "najbolja u ovom dijelu Europe". Ivanković demantira i gubitke Live Nationa u SAD-u, najveće svjetske koncertno-promotorske tvrtke s kojom Lupa usko surađuje, kao i tvrdnje da se oni pokušavaju nadoknaditi na istočnim tržištima. Povezivanje tvrtke Lupa s tom gigantskom američkom komapanijom i glasinama da je ona zapravo u stranom vlasništvu naziva "notornim glupostima", ističući da je Lupa samostalna kompanija čiju "ni jednu kunu nema netko drugi u vlasništvu" osim njegove majke i brata.
Da je organizacija koncerata gotovo uvijek rizik, slaže se većina, uspoređujući ga s kockom i mešetarenjem dionicama.

"Najčešće do zadnjeg trenutka ne možeš znati koliko ćeš karata prodati", govori Marko Lasić Nered. "Da radim samo to, vjerojatno bih se poput pojedinih promotora povezao s nekom većom agencijom izvana i tako osigurao egzistenciju. Kad sam organizirao 50-ja isam imao pojma kako će ljudi reagirati i koliko bi ih moglo doći na koncer. Bilo nam je jasno da vrlo lako možemo izgubiti, jer organizator osim izvođača mora platiti još štošta, poput dvorane, policije, vatrogasaca, hitne pomoći, osiguranja, ZAMP-a, bine, rasvjete, razglasa, parkirnih mjesta... Samo za nastup 50 Centa ZAMP nam je, recimo, uzeo 50.000 kuna, za Snoopa još 45.000." Na gubitke je često spreman i Bashkim Shehu. Najveći je problem Hrvatske, ističe, što vlasti ne podržavaju glazbena gostovanja, za razliku od susjednih zemalja.
"Kad procijene da je projekt važan, vlade susjednih zemalja ga svim snagama podupru. Kod nas promotori moraju sami napraviti sav posao i naći načine da financiraju veće projekte koji, u prosjeku, koštaju od 500.000 pa do više od milijun eura. Gotovo 800.000 eura je, recimo, stajao Pavarotti - s tim da sam ga ja zahvaljujući vezama dobio upola jeftinije - i znao sam da se nećemo moći pokriti prodajom šest-sedam tisuća karata. No mi smo to u tom trenutku radili radi rejtinga brenda, nadajući se da će nam se to u budućnosti isplatiti."

Tvrdi da se radi o iznimno rizičnom poslu svugdje u svijetu, a pogotovo u Hrvatskoj, gdje po njemu on znači "isto što i gurati prstom polako metak u glavu". Za to krivi pogrešan stav Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice, "koji smatraju da surogat kulturnog turizma mogu biti razni festivali kobasica i šetnje po proljetnoj kiši", a za promociju se koriste njegovim proizvodima. Govoreći o festivalu, ističe da mu je u žarištu interesa prije svega program klasične glazbe te da su pop zvijezde tu "da se pokrije". JOSE CARRERAS jedan je od mnogih svjetskih imena koje su nastupile na pulskom Histria festivalu; na slici s Bashkimom Shehuom prilikom njegovog dočeka
Da svaki koncert može tvrtki donijeti ogromne gubitke, potvrđuje i Vladimir Ivanković iz Lupe, koji tvrdi da se lako moglo dogoditi da veliki novac izgube i na koncertima poput Beyoncé i Depeche Modea. U slučaju U2 i Madonne oni su, kaže, samo unajmljeni kao lokalni organizatori i ne snose rizike, dok su svi drugi koncerti upitni. Ipak, organizaciju koncerata uspoređuje "sa svakom drugom trgovinom":
"Ako radite s kruhom i kupujete 100 kila dnevno, jedan dan ćete prodati svih 100 kila, drugi samo 20. Tako je i s koncertima - na jednom ćete dobiti, na drugom izgubiti. Za Beyoncé smo, recimo, pogodili, dok smo sa Shakirom i Pink izgubili ogromne novce. No ne bih taj posao nazvao rizikom, jer se od njega može vrlo pošteno živjeti. Nećete baš voziti Mercedes i imati kuću, jahtu i vikendicu, ali ako ste korektni prema svima, imat ćete i korektnu zaradu."
Mate Škugor također kaže da nema rizika u organiziranju njegovih festivala, "jer se radi o nekomercijalnoj, pa time i neprofitnoj glazbi". Njemu je cilj da njegovi festivali budu samoodrživi i strogo razlikuje "glazbu kao biznis i glazbu kao takvu":
"Veći izvođači, jedini kod kojih se može nešto zaraditi, donose i gotovo nikakve odnose između izvođača i promotora, a ja ovo još uvijek želim raditi iz gušta, razgovarati s njima i zapiti se ako treba - a ne da ih i ne vidim, što je često slučaj."
U tu kategoriju spada i najpoznatiji alternativni zagrebački klub Močvara, koji se nakon jednogodišnje stanke 21. svibnja ponovno otvara, nakon što su se jedini javili na javni natječaj za zakup tog prostora. Riješeni su njihovi problemi s Gradom i potpisan je novi ugovor koji rješava dosad neriješeni ugostiteljski dio problema Udruženja za razvoj kulture koje vodi klub. Iako je URK 1995. nastao prvenstveno radi organizacije koncerata, udruga se proširila i na filmske, kazališne, književne i druge programe. Koncerte, govori Slobodan Alavanja iz Močvare, ne organiziraju samo iz financijskih razloga, ali ipak pokušavaju pomiriti profitabilnu i neprofitabilnu stranu:

"Radimo koncerte i onih bendova koji putuju svijetom i sviraju samo za putne troškove i onih koji su uvjetno rečeno komercijalni, odnosno privlače veću količinu ljudi i time se bave profesionalno. Tako žongliramo s troškovima, odnono zarade na nekim koncertima se investiraju u organizaciju manjih, neprofitabilnih koncerata koji su, po našem mišljenju, jednako važni."
Sastavni dio tog posla su i posebni zahtjevi zvijezda koji obično pune novinske članke prije svakog većeg nastupa i zabavljaju publiku. Vladimir Ivanković iz Lupe tvrdi da su oni uglavnom neutemeljeni te da se na taj način dodatno promoviraju koncerti i u javnost se izbacuju gluposti ne bi li se o koncertu više pisalo:
"Većina svjetskih zvijezda dođe ovamo sa svojom catering kompanijom i oni im kuhaju i nabavljaju dogovoreno. Treba imati na umu da zahtjeve koji se šalju lokalnim organizatorima ne pišu zvijezde same. Često su to samo mamci za medije, a često u javnost dospiju i notorne gluposti. Kad je Busta Rhymes bio u Beogradu, pisalo se da je tražio 24 pepeljare raspoređene u krug oko kreveta, dok je za Rihannu stajalo da traži 100 kila kokica - za takve besmislice je budala morao biti ili onaj koji je pisao zahtjev, ili novinar."
I Bashkim Shehu također tvrdi da su većina izvođača profesionalci i nemaju obijesne zahtjeve. Iako je ugostio Pavarottija, najmušičaviju i najkompliciraniju glazbenu zvijezdu, i iako je on imao gotovo nemoguće zahtjeve poput svilenih plavih salveta s bijelim cvjetovima, Shehu kaže:
"Kad me na odlasku zagrlio i kad sam upao u njegove grudi, pomislio sam kako bih mu ispunio i sto takvih zahtjeva samo da ponovno dođe. Kod rockera je često da na kraju ne trebaju većinu stvari koje su tražili, ali kod ozbiljnih glazbenika nije tako."
Zoran Marić vrlo jasno razlikuje izvođače koje ugošćuje u sklopu svog world music programa od In music festivala:ZORAN MARIĆ, šef promotorske tvrtke Multikultura, koja organizira koncerte world music izvođača i T-mobile In music festival
"World music izvođači su vrlo skromni i uviđavni ljudi i njihovi se zahtjevi svode na respektiranje njihovih kulturnih razlika kao što su nejedenje svinjetine, pijenje mlijeka umjesto alkohola i traženje opreme za kuhanje pustinjskog čaja. U pop-rock svijetu s kojim se susrećemo pri organizaciji T-Mobile In music festivala može se vidjeti ono što bi se moglo nazvati pokazivanjem moći, kao što su zahtjevi za šampanjcem, ledom, skupim konjakom i slično."
U alternativnim krugovima, govori Kornel Šerper iz Močvare, zahtjevi su uglavnom skromni, iako ima i neobičnih:

"Jednom je jedan američki izvođač tražio šest pari zimskih čarapa. Američki kantautor Johnatan Richman, jedan od poznatijih izvođača koji su nastupali u Močvari, tražio je da ga smjestimo hotel koji ima najviše tri zvjezdice." Izvođači najčešće traže određenu razinu hrane i pića, ali dok komercijalne zvijezde inzistiraju na određenim brendovima, neki alternativci zabranjuju da budu dočekani proizvodima multinacionalnih kompanija poput Coca Cole ili Nestléa.
No svi se slažu da putem zahtjeva većina osigurava određenu razinu usluge i tehničkih kriterija. No Marka Lasića je iskustvo naučilo da im ne treba potpuno udovoljavati:
"50 Cent je tražio čuda, od kavijara i šampanjca Crystal do teretane koju smo mu morali postaviti na njegov kat hotela Antunović, i sve smo osigurali. No onda sam shvatio da oni većinu toga i ne taknu i odonda službene zahtjeve ne shvaćam doslovno. Oni su u principu univerzalni i njima se izvođači osiguravaju da im ničega ne nedostaje, ali iz mog iskustva na kraju svi jedu pizze i hamburgere iz McDonaldsa. Na kraju se sve ionako svede na pijančevanje u hotelu, tako da se pobrinemo samo da bude dovoljno cuge. "
Afera s kokainom koji je, prema pisanju nekih medija, 50 Cent u Zagrebu konzumirao, nije privukla dodatnu medijsku pažnju na koncert nego je, kaže, naštetila Hrvatskoj.
"50 Cent jedini ondje nije popio ni kap alkohola, a kamoli vukao kokain. On je čovjek koji je bio devet puta propucan - nikamo ne ide bez dvojice nutricionista, jede samo kuhano, ne pije alkohol i redovito vježba. Snoop je drukčiji, on puši puno trave. Zbog toga je znao imati problema na turnejama, ali on je dosljedan svom životnom stilu."

Što se tiče konkurencije i raznih podmetanja među promotorima, Nacionalovi sugovornici imali su različita mišljenja. Marko Lasić Nered svakog promotora doživljava "kao nekog tko spašava ovu sredinu", dok drugi promotori priznaju da su podmetanja svakodnevni dio njihova posla. Vladimir Ivanković na to gleda ovako:
"Prije smo imali jaku konkurenciju, jer je svima važno moći staviti što veća imena u svoj CV. Međutim, sad kad imamo U2 i Madonnu, konkurenciju više nemamo. Dok smo imali manje projekte, bilo je i manje podmetanja. Jedno od njih je bila i priča o neplaćanju PDV-a na karte za U2, što je klasično podmetanje koje je netko pustio u medije. No jamčim da 90 posto promotora ne plaća PDV, bilo da svake godine osnuju novu tvrtku pod čijim imenom organiziraju idući koncert, bilo da djeluju u ime neke udruge - a sve naše koncerte potpisuje ista tvrtka, Lupa promotion."

Doživio je, veli, i gore pokušaje diskreditiranja, kao što su bili mailovi slani Lupinim stranim partnerima u kojima je Lupa kao tvrtka bila ocrnjena na razne načine:
"Partneri su nam uvijek vraćali te mailove smijući se. Jedna kolegica je napisala Beyoncéinu agentu da je zapravo ona glavna promotorica tog koncerta. On mi je pokazao taj mail dan nakon koncerta i smijao se."
Ni Zoran Marić ne poriče postojanje podmetanja:
"Podmetanja ili, točnije, pokušaja podmetanja, ima kao u svakom poslu. Na primjer, to su zloupotreba poznanstva u privatnim tvrtkama kao što je Europlakat, koja se bavi postavljanjem billboard plakata koja pogoduje određenim promotorima da plakati za njihove koncerte budu uočljiviji. "