Vijest veli kako je u Matičinoj anketi hrvatska javnost većinom glasova odlučila da je njoj najveći hrvatski pjesnik - Tin Ujević. Mašala, ma reč da bi rekel...

Problem je međutim s Tinom, odnosno s tom anketom, u četvero poeta koji slijede po broju prikupljenih bodova: u Cesariću, Parunovoj, Tadijanoviću i Šimiću. Ej, ljudi, nemojmo si lagat: pa sve su to likovi iz školske lektire! Naravno, kad nam ne bi bili tako veliki i važni, nikad u lektiru ne bi ni dospjeli, ali dovraga, zar vas to ne podsjeća na neku od onih naših bezbrojnih missica kojima je najdraže jelo pizza, a najdraža knjiga "Mali princ"? To je, ljudi moji, najfinije što je sirotica i jela i pročitala, baš kao što su Tinove, Vesnine, Dobrišine, Tadijine i Šimićeve pjesme (i to samo dvije ili tri iz svakog opusa) jedino što su od poezije uopće i proštili ovi sad anketirani Hrvati, i to još onomad u školi! Pa tko još normalan čita poeziju nakon mature? Samo profesori i neshvaćeni zanesenjaci.

Nema u toj anketi ni Matoša niti Krleže, ni Slamniga niti Šoljana, ni Simića (nijednoga od dvojice) niti Severa, ni Nazora niti Kaštelana, Dedića i Goloba da ni ne spominjem, a sve su redom pjesnici kakvima se mi ostali, siročići nahranjeni mrvicama s njihova stola, možemo samo klečeći klanjati... Gdje je sad nestao taj tamo neki Vidrić zbog čije se rodne kuće prije par godina jako i uzaludno demonstriralo na Cvjetnom trgu?

Da citiram svojeg omiljenog pjesnika: nemojmo se zajebavat! Mi smo otužno nepismena nacija, jedna od onih u kojima (ma ima li još koja takva uopće?!) poezija i interes za nju definitivno umiru - u najboljem slučaju - s maturalnom diplomom.

Ime Tina Ujevića najsigurnija je karta za anketni ulazak u naš tramvaj zvan himba, tako svi misle, a pogotovo oni koji naizust znaju barem tri strofe "Svakidašnje jadikovke", premda pojma nemaju ni što je glavnja, o ilinštaku da ni ne govorim. Upili su te stihove u svojim uzburkanim pubertetima, naslutili su metodom vlastite kože taj siloviti Weltschmerz provincijalca u "velikom" gradu i, čim su malo dozrijeli, ostavili su se čitanja poezije, jebeš stihove, treba radit za prehranit familiju... I tako je Tin, uz još četvero igrača s klupe, zauvijek ostao zacementiran (pače - bronziran) u siromašnoj kolektivnoj svijesti kao apsolutna veličina, usamljeno stršeća u vremenskoj horizontali, ispunjenoj beznačajnim patuljcima i sprijeda i straga. I ostat će takav zauvijek, jer broj ljudi koji pišu poeziju strmoglavo se približava broju onih koji je čitaju. Ujević će zato do susvita stršati u svim anketama, baš kao i onaj visoki, nezahvalno ružni spomenik posred Varšavske, u pješačkoj zoni koja to odskora više neće biti. Ili kao auto na korzu, ako se razumijemo.