Ljubo JurčićOtprilike prije 400 godina Ibn Haldun (1332.- 1400.), filozof arapske skolastike razmišljao je o državi, društvu i o ekonomskim zakonitostima. On je među prvim teoretičarima uvidio značaj ekonomskog faktora za politiku, socijalnu i kulturnu sferu. Ekonomske činjenice tretira kao socijalne činjenice, a ekonomske zakone kao socijalne zakone. Vjerojatno je među prvima definirao radnu teoriju vrijednosti, do koje će političko-ekonomska misao Zapada doći tek krajem 18. stoljeća. Njegova radna teorija vrijednosti je utemeljena na fundamentalnom ekonomskom principu da se vrijednost roba i usluga određuje količinom društveno (tržišno) potrebnog rada koji je uložen za njihovu proizvodnju. Prema njemu, priroda (zemlja) sama po sebi ne stvara novu vrijednost, nego ona može steći vrijednost samo ako je oblikovana radom.

Suvremena ekonomska znanost koja se počela razvijati objavom knjige Adama Smitha "Bogatstvo naroda" (1776.) također se temeljila na radnoj teoriji vrijednosti. Smith tvrdi da je rad proizvodni faktor koji određuje vrijednost i cijenu robe. Nakon njega mnogi utjecajni znanstvenici su prihvatili ovu teoriju. To je bilo razdoblje poljoprivredne proizvodnje. Količina proizvodnje je ovisila o obradivim površinama i klimi te o broju ljudi koji su mogli obrađivati te površine. Više ljudi, veća proizvodnja. Spoznalo se da je rad faktor o kojem ovisi količina proizvodnje, odnosno da je rad glavni proizvodni faktor.

Industrijska revolucija i razvoj industrijske proizvodnje u devetnaestom i prvoj polovici dvadesetog stoljeća gurnuli su tu teoriju sa strane. Kako se u razvoju industrije pojavio nedostatak kapitala u različitim oblicima, on postaje najtraženiji i najdominantniji proizvodni faktor, a kapitalisti postaju najutjecajniji politički faktor.

Proteklih pedesetak godina raste obilje kapitala i pojavljuje se spoznaja o nedostatku rada. Za razliku od poljoprivredne civilizacije i početaka industrijskog društva, kad je rad bio pretežno fizički i temeljio se na snazi i energiji mišića, danas se traži kvalificirani i obrazovani rad koji se temelji na energiji mozga. Traži se školovani rad.

Danas je većini jasno da je školovan i iskusan radnik glavni proizvodni faktor. Povećanje novostvorene vrijednosti, bruto domaćeg proizvoda a time i standarda građana isključivo ovise o efikasnosti rada. Efikasnost i produktivnost rada ovise o obrazovanju. Rad nije roba nego proizvodni faktor koji sudjeluje u kreiranju, organizaciji i, u konačnosti, proizvodnji korisnih roba i usluga. Robe i usluge se kupuju i one čine u konačnoj potrošnji trošak.

Zato ulaganje u rad nije trošak nego investicija - ulaganje u osnovni proizvodni faktor o kojemu ovisi kvaliteta proizvoda i usluge, organizacija i efikasnost proizvodnje, dohodak radnika, profit poduzetnika, porezni prihod države, mirovine umirovljenika. O kvaliteti rada ovisi bruto domaći proizvod države i standard građana. O općoj obrazovanosti ljudi ovisi organizacija društva u državu. Ovisi i njena teritorijalna cjelovitost, sigurnost, stabilnost, neovisnost i suverenost.

Efikasnost proizvodnje javnih usluga države ovisi o obrazovanosti državnih djelatnika. Dugoročan rast gospodarstva i dugoročna održivost države temelje se na očuvanju prirode i obrazovanosti građana, prije svega mladih za buduće tehnologije. Ulaganje u kulturu i proučavanje povijesti povećava kvalitetu ljudskog faktora a time i efikasnost rada.

Često se navodi da je tehnologija ta koja potiče gospodarski rast, ali se zaboravlja da je tehnologija također rezultat ljudskog rada. Često se spominje da je kapital taj koji nosi razvoj, ali se zaboravlja da kapital stvaraju i njime upravljaju ljudi. Ljudi koji znaju i koji su obrazovani.

Sadašnja financijska i gospodarska globalna i hrvatska kriza nisu se trebale dogoditi. One su proizvod ljudi koji nisu znali upravljati i kontrolirati. Investicije određuju budući rast gospodarstva i razvoj društva. Ne samo veličina investicija nego i njena struktura. Koliko se ulaže u pojedine aktivnosti? Koliko se ulaže u proizvodne a koliko u neproizvodne aktivnosti? Koliko u fizičku a koliko u institucionalnu infrastrukturu?

Efikasnost svih ovih ulaganja ovisi, prije svega, od ulaganja u čovjeka. Sit, zdrav i obrazovan čovjek je najefikasniji radnik i najstabilniji član društva. Zbog toga je ulaganje u sustav zdravstva i obrazovanja ulaganje u hrvatskog čovjeka i u hrvatsku budućnost. Ta ulaganja trebaju postati hrvatske strateške investicije. Hrvatska dilema da li ulagati u beton ili u ljude ne postoji. Hrvatska ima dovoljno i cesta i mostova i drugi fizičkih objekata. Sada u strukturi investicija najveći dio trebaju uzeti demografske investicije i investicije u obrazovanje. Ako to uskoro ne učinimo, nećemo imati što voziti našim lijepim putovima, mostovima i tunelima koje smo izgradili. Još lošija situacija će biti ako ne budemo imali dovoljno ni da se sami vozimo.