Damir RadićDo druge polovice 90-ih turska kinematografija u kreativno zahtjevnijem smislu svodila se u međunarodnim razmjerima na više-manje jedno jedino ime. Bilo je to ono pokojnog Yilmaza Güneya, Kurda ljevičarskih inklinacija proganjanog od režima, koji je svjetsku slavu stekao nakon bijega iz zatvora i dolaska u Francusku početkom 80-ih, kad je njegov projekt "Put", u režijskoj izvedbi Şerifa Görena, podijelio Zlatnu palmu s "Nestalima" Coste-Gavrasa. Liberalizacija Turske potkraj 90-ih i početkom nultih godina podudarila se s međunarodnim "rođenjem" dvojice umjetničkih velikana, književnika Orhana Pamuka (prve internacionalne nagrade dobio je još početkom 90-ih, ali tek romanom "Zovem se Crvena" iz 2002. postao je doista svjetski poznat i priznat) te sineasta Nurija Bilgea Ceylana. Ceylan je već kratkim filmom "Čahura" iz 1995. konkurirao za Zlatnu palmu, a cjelovečernjim debijem "Kasaba" iz 1997. uvršten je na Berlinale, gdje je njegov sljedeći rad "Svibanjski oblaci" (1999.) ušao u glavni program. No pravi proboj uslijedio je 2002. povratkom u Cannes, gdje je svojim trećim dugometražnim ostvarenjem "Dalek" osvojio Veliku nagradu žirija, a međunarodno udruženje kritičara FIPRESCI taj je uradak proglasilo filmom godine. Preko noći vitki i ljepoliki Istanbulac Ceylan, tada 43-godišnjak, primarnom vokacijom umjetnički fotograf (u ranim radovima izrazito zainteresiran za erotsko), postao je zvijezdom tzv. umjetničke kinematografije, a filmofili okupljeni oko One Take Film Festivala već godinu kasnije organiziraju u Zagrebu retrospektivu njegovih filmova. Ceylan se nije mogao odazvati pozivu, ali je zato poslao svoju lijepu novopečenu, 17 godina mlađu suprugu Ebru (pod djevojačkim prezimenom Yapici režirala je tri kratka filma, od kojih je jedan konkurirao za Zlatnu palmu), koja se u Zagrebu pojavila s još atraktivnijom pratiljom, zajedno budeći uzdahe. Tri godine poslije Ceylan je suprugu promovirao u glavnu glumicu svog narednog ostvarenja "Klime". U istom je filmu, u Cannesu ovjenčanom FIPRESCI-jevom nagradom, sam Ceylan tumačio glavnu mušku rolu otuđenog supruga koji se razilazi sa svojom družicom i vođen čežnjom ponovo ju nalazi, a gledatelji su se pitali glume li Nuri Bilge i Ebru sami sebe, to prije što su stvarni Ceylanovi roditelji (gotovo ih redovno angažira u svojim filmovima, u čijem nastanku znaju učestvovati i drugi članovi njegove porodice odnosno prijatelji) glumili roditelje lika kojeg je utjelovio.

Neovisno o tome, i "Klime" su, kao i "Dalek", dugim, pažljivo komponiranim kadrovima iznimne slikovne teksture pričale o egzistencijalnoj praznini i ostranjenosti ispod kojih ipak izvire neka čežnja ("Dalek" kroz središnji odnos dvojice rođaka, odnosno grada i sela, "Klime" kroz ljubavnu interakciju), nastavljajući se na najbolju tradiciju evropskog modernističkog egzistencijalizma Antonionija i Tarkovskog, pri čemu se "Dalek", iako vrlo dojmljiv, doimao možda i preočito inspiriran tim klasicima, dok su "Klime" djelovale spontanije i autentičnije, moguće stoga što su zaista pričale autobiografsku priču. Nuri Bilge i Ebru ponovo su se udružili na zadnjem Ceylanovu filmu "Tri majmuna", ovog puta ne kao glumci nego scenaristi, s tim da je on uz režiju (su)potpisao i montažu, a ona scenografiju. Filmu je u Cannesu pripala nagrada za najbolju režiju, a Ceylan je izjavio da ju posvećuje svojoj "usamljenoj i predivnoj zemlji koju strastveno voli(m)". Ovaj iskaz može djelovati i dirljivo i patetično, o čemu najbolje mogu prosuđivati oni koji su ga čuli uživo, no sam je film nažalost i patetičan i pretenciozan, a dirljiv nimalo. Prvi put u znanom mi dijelu njegova opusa Ceylanu se dogodila diskrepancija između forme i sadržaja, kad impresivne slike služe maskiranju karakterizacijskih i relacijskih površnosti, i kad se umjesto sugestivne životnosti i značenjske zrelosti plasira patetično-pretenciozna motivika. Izvrsna prva trećina filma - sa svojevrsnim kratkim prologom iza kojeg u središte dolaze prizori iz života majke i sina, života iz kojeg je odstranjen otac/suprug koji je preuzeo na sebe krivnju i služenje višemjesečne zatvorske kazne za prometnu nesreću koju je počinio njegov poslodavac, utjecajni političar - počinje se polako urušavati kako radnja odmiče, a seksepilna majka sve se više pretvara u iracionalnu senzualnu ženku iz tko zna kojih razloga zaljubljenu u gojazna ćelava političara za kojeg joj se muž žrtvovao, ne shvaćajući da tom karijeristu služi samo za seksualnu zabavu.

Možda je riječ o ženinoj fascinaciji političarevom moći i dirnutošću njegovim prepoznavanjem njezine u braku, čini se, podcijenjene erotske poželjnosti, no Ceylan je protagonisticu opskrbio prevelikom dozom neinteligencije da bi njezine želje i žudnje išta značile, pobudile iole značajniji interes. Na to se nadovezuje stereotipno patrijarhalno ponašanje sina prema "posrnuloj" majci, a kao vrhunac enervantnosti poslužene su pretenciozne vizije novouvedena drugog sina čija bi prošlosna pogibija valjda trebala pružiti nekakvo objašnjenje nastalog "obiteljskog pakla" i istovremeno udariti snažan moralistički pečat. Uglavnom, u svom većem dijelu "Tri majmuna" znatno više nalikuju "Sjenkama" Milča Mančevskog nego prethodnim Ceylanovim radovima, što znači da je plošni esteticizam punjen značenjskim pretencioznostima zamijenio egzistencijalnu slojevitost i istinitost, estetsku trezvenost i zrelost. Ostaje nada da je riječ samo o usputnom spoticanju u jednom respektabilnom opusu.