Srećko JurdanaDa Bosne nema, izmislili bi je, jer ne postoji idealnije historijsko utočište za mnoge koji u Hrvatskoj bježe od zakona, za - kako pjesma kaže - vukove i hajduke, a među njima i ponekog branitelja. Pobježe - dakle - i odvažni Glavaš preko zaobalnih brda, odakle je navodno i stigao. Naslutili smo u ovoj kolumni takvu mogućnost još u trenutku kad je dr. Ognjen Šimić nakon presude ispario u Sarajevo. Postavili smo tada hipotetičko pitanje: hoće li i Glavaš, kad ga osude, skrenuti u Bosnu, tj. u Hercegovinu, koliko god to karikaturalno zvučalo? Pokazuje se danas da je predosjećaj bio vrlo utemeljen. Šimić, Blaž Petrović, Glavaš u BiH, Ante Jelavić u Hrvatsku, jedna država služi drugoj kao evakuacijski prostor za osobe koje iz političkih i drugih razloga nisu podobne za odlazak u domicilni zatvor, odnosno za normativno služenje kazni. Za osuđenike specijalnih profila carstvo slobode nalazi se na nekoliko desetaka kilometara udaljenosti, i nitko ih ne sprečava da do njega radosno dođu. Na svijetu nema takve međudržavne pravosudne idile. Tko je u Bosni imao pradjeda, a nije još uzeo državljanstvo, bolje mu je da požuri, posebno ako mu u Hrvatskoj na vratu visi sud.
Kod Glavaša postoji dramski problem, koji se očituje u podatku da Sanaderu i Hrvatskoj nije rekao zbogom, nego doviđenja. To zacijelo znači da - među ostalim patriotskim aktivnostima - namjerava nastaviti bombardirati hrvatsku publiku svojim video-porukama. Oproštajna mu je bila artistički impresivna, kao da se nadahnuo sumanutim likovima iz njemačkog ekspresionizma, odnosno kabinetom doktora Caligarija. Scenografsku pozadinu svoga kadra nakrcao je hrvatskim povijesnim knjigama, slikama svećenika, križevima i zastavama, predstavljajući se ispred tog aranžmana kao emanacija nacionalnoga duha koji govori. U svome hercegovačkom skrovištu - navodno kod nekakvog desničarskog generala HVO-a - moći će nesumnjivo slične poruke proizvoditi u serijama, i "koordinirati" pritom svoju bučnu petu kolonu u Hrvatskoj, tako da se njegov bijeg, nažalost, može shvatiti samo kao uvjetna činjenica.
U svakom slučaju, nekonzekventan, permisivan i propagandno promašen način, na koji se vodio proces Glavašu i njegovu ratnom društvu, omogućio je tom bizarnom liku da skupinu koja je preko njega životno profitirala pretvori u huškačku stranku, da opstruira presudu, da nastavi izigravati vođu slavonske desnice, i da se sad - u sigurnosti filoustaškoga okruženja koje mu odgovara - započne baviti organiziranjem desničarskoga prevrata u Hrvatskoj. Njegov eksponent Šišljagić, kako reče Jadranka Kosor: nekadašnji kapetan JNA 1. klase, Sanaderu i HDZ-u najavio je "rat do istrebljenja" i započeo u Slavoniji orkestrirati uličnu pobunu, čiji se protagonisti hrane Glavaševim direktivama iz obližnje emigracije. Po Sanaderovim reakcijama vidljivo je da ga opisana situacija zbunjuje.
Javno se konfrontirao sa sudom zbog "visine presude i vremena u kojem je donesena", sugerirajući da se tu radilo o tendencioznom činu kojim je netko uoči lokalnih izbora želio potkopati HDZ u Slavoniji. Sa suda su mu - prilično logično - odgovorili da ih politika nije zanimala i da su iskoristili prvu priliku u kojoj se presuda mogla donijeti, s obzirom na činjenicu da je Glavaševa obrana neprestanim otezanjima, izostancima, štrajkovima glađu i izmišljanjima bolesti optuženika proces dovela do apsurda. Doista, bez obzira na političke okolnosti i interese, bilo je krajnje vrijeme da se sud o Glavašu izjasni. Za Sanadera je, kako rekosmo, sporna i visina kazne, čime je između redaka pokušao poručiti Glavaševim simpatizerima da HDZ takvu presudu ne odobrava, nadajući se da će time ublažiti njihov antagonizam. Sanaderova reakcija na liniji je svjedočenja Vladimira Šeksa, koji se na sudu de facto izjasnio u prilog Glavašu, ne samo zbog sebe, nego i zato da Glavaševe pristaše ne bi potpuno alijenirao od HDZ-a.
Ta zamršena dvostruka igra ne donosi Sanaderu nikakve rezultate. Glavašoidi ga mrze više no ikad, iako im je šefa pustio da pobjegne u Bosnu, a pred građanskom publikom i europskim promatračima ispao je kalkulantski cunctator. S njegove strane prilično je cinična stvar polemizirati s visinom presude od deset godina, uz spoznaju da se ona odnosi na neke od najbrutalnijih zločina koji su počinjeni u Domovinskom ratu. Kakvu bi presudu trebalo donijeti za naređivanje ili toleriranje ubojstva sumpornom kiselinom i bacanja vezanih ljudi u rijeku, ljudi koji su ostali u Osijeku i dijelili sudbinu njegovih građana? Deset godina razmjerno je kompromisna presuda, koja uzima u obzir Glavaševu ulogu u organizaciji obrane grada, i koja je - uz to - gotovo potpuno anihilirana preliminarnom političkom odlukom da se Glavašu omogući bijeg. Jedino na što je Glavaš doista osuđen, to je da će se hrvatskom politikom - kao što kaže dr. Žarko Puhovski - ubuduće morati baviti iz Bosne i Hercegovine, no takva pozicija neusporedivo je bolja od pozicije njegovih suoptuženika koji, kako stvari stoje, odlaze u zatvor.
Proces Glavašu i ostalima počeo je kao politička senzacija, trajao kao "naša mala klinika", i privremeno završio kao bosanska maliciozna dosjetka, eksponirajući gospodina Sanadera u svim fazama kao čovjeka kojem nije jasno što njime zapravo politički želi postići. Odlučili su suditi Glavašu jer osječki ratni zločini pred međunarodnom zajednicom nisu mogli ostati nekažnjeni, a u kolateralnom efektu i zato što je Glavaš svoje zasluge za dovođenje Sanadera na vlast odlučio naplatiti jačanjem osobne diktature u Slavoniji. Nisu znali adekvatno odgovoriti na njegove ucjene gladovanjem, neprincipijelno su ga pustili iz pritvora naivno vjerujući da će to smiriti njegovu kabalu, tolerirali su sve njegove opstrukcije i nacionalistička prenemaganja ne pronalazeći za njih ni pravosudni ni medijski odgovor, i ponadali su se na kraju da će se riješiti sve te bede ako mu - pa makar i pod cijenu definitivnoga sprdanja s hrvatskim pravosuđem - omoguće bijeg u Ljubuški.
Glavaš je, međutim, izvan sebe do te mjere da ga ne može smiriti nikakva teritorijalna distanca. On čezne za "moralnom rehabilitacijom". Bilo bi mu lakše da su ga osudili Srbi, ali osudu "svojih" ne može probaviti. Da su politika i mediji zločinima s kojima ga se povezuje davali barem isti prostor kakav su davali njemu i njegovim apologetima, položaj Sanadera u odnosu prema situaciji s Glavašem bio bi danas bitno jači i dostojanstveniji.
Bezobrazluk sa Subotićem u Jutarnjem listu
Glavni urednik Jutarnjeg lista Mladen Pleše izveo je zadnjih dana jedan od većih bezobrazluka u suvremenom hrvatskom novinarstvu, objavljujući ulizivački intervju sa Stankom Subotićem Canetom, srpsko-crnogorskim preprodavačem cigareta o čijim je aktivnostima opširno pisao Ivo Pukanić, i oko kojeg se vodi istraga zbog eventualne umiješanosti u Pukanićevo ubojstvo. Spomenuti intervju nije ni “informativan”, ni provokativan za Subotića, nego krajnje zlonamjeran i tendenciozan prema pokojnome Pukaniću. S tom idejom je i objavljen. Najavljen je kao glavni tekst u broju na naslovnoj stranici, sa slikom Subotića kao superstara i njegovom izjavom: “Ubojstvo Pukanića? Pitajte one za koje je odrađivao prljave poslove”.
Veličanstveni primjer objektivnog novinarstva, doista. Povezati Pukanića, koji se ne može braniti, kroz Subotićeva usta s “prljavim poslovima”, nesumnjivo je odraz visoke subverzivne kvalificiranosti autora. Koji su motivi Mladena Plešea da vodi takav kukavički rat protiv čovjeka koji je raznesen eksplozivom pred vratima svoje redakcije, da objavljuje hvalospjeve međunarodnim krijumčarima koji bi mogli imati veze s tim zločinom, da im u Hrvatskoj otvara prostor za samoobranu i samouzdizanje, i da zlurado popularizira njihovo vrijeđanje Pukanića? Plešea je Pukanić - usput rečeno - vratio u novinarstvo nakon što se dotični 1991. posvetio prodaji cipela. Teško je proniknuti u specifičnu motivacijsku psihologiju novinara koji je karijeru izgradio na pokoravanju moći i služenju interesima, no činjenica je da je Subotićevim intervjuom - čak i po vlastitim niskim standardima - prevršio svaku mjeru nepristojnosti i antietike.
Pleše je kao politički urednik radio u Nacionalu dok je ovaj tjednik objavljivao tekstove o Subotiću i njegovoj mreži, i na njih nikada nije imao ni najmanjih primjedbi. Danas se, kao prvi operativac Jutarnjeg lista, otvoreno postavio u funkciju zaštitnika srpsko-crnogorskoga duhanskoga ganga, i pokazao spremnost da padne ničice pred njegovim bossovima. Sljedeće što se čeka, to je abolicijski intervju u Jutarnjem listu s Jocom Amsterdamom.
