NOVO LICE 'FINE DAME Dražen Siriščević najavio je kako će u dvoranu Lisinski pokušati, u suradnji s Metropolitanom, dovesti zvijezde koje su Zagrepčani dosad imali prilike gledati samo na televizijiTri mjeseca nakon što je postao ravnatelj najveće hrvatske koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski", strastveni propagator opere Dražen Siriščević napokon je počeo davati intervjue. Dosad mu se činilo neprimjereno govoriti o instituciji i ljudima koje je tek trebao upoznati te o sustavu u kojem je posljednjih godina jedan od rijetkih pridošlica. "Ja sam potpuno nova osoba u tom sustavu", kaže, "gotovo da nema nikoga tko ovdje radi kraće od pet ili 10 godina. Oni su tim već godinama, pa i desetljećima, a ni direktori tu nisu bili iznimka - u zadnjih 35 godina, koliko dvorana postoji, promijenila su se samo dvojica." Kao sin zagrebačke operne dive Nade Ruždjak te posinak proslavljenog baritona i opernog skladatelja i redatelja Vladimira Ruždjaka, Dražen Siriščević je već kao dijete postao zaljubljenik u operu. Međutim, u nedostatku pjevačkog talenta morao je pronaći drugi način da živi operu. Iz toga je nastala HTV-ova emisija "Opera box" koja već godinama popularizira tu vrstu glazbe i kroz koju se on profilirao u televizijsku zvijezdu bez obzira na inače usku opernu publiku. Zavlačeći se u garderobe i limuzine opernih zvijezda te vodeći emisiju na opušten i pristupačan način, Siriščević je operu uspio približiti i onima koje ona ne zanima. Svojevremeno je vodio i uređivao i HTV-ovu glazbenu emisiju "Triler", organizirao je mnoge koncerte i gostovanja opernih zvijezda u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj i Europi se afirmirao i kao televizijski redatelj opernih spektakala režirajući za razne televizijske kuće nastupe opernih velikana poput Joséa Carrerasa i Plácida Dominga.

NACIONAL: Za vaše imenovanje ravnateljem Lisinskog vezale su se mnoge kontroverze; pisalo se da u Lisinskom nisu podržali vaše imenovanje, nazivalo vas se politički podobnim te vam se zamjerao "nedostatak pravnih i ekonomskih znanja".

- Ni danas mi nije jasno u čemu je bio problem, ja nikakve kontroverze nisam vidio. Glazbom i medijima se bavim već 20 godina i ova mi se pozicija čini kao logičan nastavak. Istina je da su u kući za direktora odabrali Tončija Bilića, koji je bio v. d. ravnatelja. Bila je to zanimljiva situacija: na natječaj su se javili umjetnički direktor dvorane Tonči Bilić i rukovoditelj tehnike Darko Fijember - dakle, dvojica koji u kući rade već godinama i jedina osoba izvana, ja. Bilo mi je logično da su ljudi iz dvorane izabrali čovjeka iz dvorane. O meni nisu znali ništa, a njih su poznavali godinama. Ljudi su me poslije znali pitati kako sam pristao doći u sredinu koja me nije izabrala, ali ja to tumačim samo time da nisu znali što mogu od mene očekivati. Što se tiče dijela o nedostatku znanja, ne znam što bih rekao, nikad se ne bih ni javio na natječaj za to mjesto da ne mislim da sam čovjek za to i da iza sebe nemam dovoljno iskustva u tom poslu. Sve sam to ionako radio: bio menadžer, dogovarao izvođače, reklamirao ih.OTAC I KĆI Na ljetovanju u Šparadićima s kćeri Anom, danas 11-godišnjakinjom koja zasad još nije zaljubljenica u operu, ali u glazbenoj školi 'Elly Bašić' svira flautu

NACIONAL: Što planirate promijeniti u Lisinskom?

- Što se programa tiče, njega sam naslijedio, svi su ugovori već bili potpisani. Tako mi je za ovu godinu zadatak samo taj program, koji nije jeftin, što bolje prezentirati i privući što više ljudi. Za iduću sezonu sam u pregovorima s doista velikim pjevačkim zvijezdama jer je ipak to moj fah, a pokušavam dogovoriti s Metropolitanom - kao osoba koja je uz pomoć Miomira Žužula emitiranje tog programa na ekranu i dovela u Lisinski - da zvijezde koje Zagrepčani sad imaju priliku vidjeti na ekranu nastupe i uživo. No općenito govoreći, dvorana Lisinski je do sada živjela kao zrela dama sigurna u sebe, a ja bih joj želio vratiti mladost, dane u kojima se još borila za svoj status. Lisinski je brend, ali mislim da bi se svejedno trebalo s više energije otvoriti publici. Treba prestati očekivati publiku samo zato što smo mi Lisinski i tu smo već 35 godina, nego se za nju boriti s dobrim programom i njegovom dobrom prezentacijom. To sam se trudio napraviti i s operom na televiziji: ona je već imala svoju publiku, a moj je cilj bio tu priču oživiti, dati joj transfuziju. Operu box nikad nisam radio primarno za opernu publiku, nego za one koji će to tek postati.

NACIONAL: Kakve su reakcije na nastup maestra Gergijeva i Londonske filharmonije u zagrebački Areni - je li on pokazao da je ipak moguće oko klasične glazbe okupiti toliki broj ljudi i što to znači za dvoranu Lisinski?

- To je bio vrlo hrabar potez Koncertne direkcije i njezina direktora Davora Žagara. Bilo je puno nevjernih Toma, ali ne samo da se pokazalo da je moguće zainteresirati publiku u tom broju, nego i da su oni dobra publika. Nevjerojatno je kakvom se publika pokazala, u Areni je bio veći mir nego na nekim koncertima u Lisinskom. Ni jednom nije bilo pljeska između stavaka, što je u Lisinskom gotovo redovita pojava. Istina, to je velikim dijelom i zasluga Gergijeva koji to nije dopustio, no bitno je da se nisu ostvarila predviđanja mnogih da će Gergijev prekinuti koncert zbog publike. Poslije koncerta su me pak pojedinci plašili kako će svi veliki koncerti od sada ići u Arenu umjesto u Lisinski. No ne bih se složio s time. Mislim da će glad još više narasti za Lisinskim kao mjestom na kojem će se događati ono najbolje, najrafiniranije. Glazba se može izvoditi svagdje, ali u Lisinskom će se uvijek čuti najbolje. Ipak su tu dvoranu stručnjaci ciljano gradili upravo za tu svrhu i njezina se akustika ne može uspoređivati s onom dvorane građene za druge svrhe.

NACIONAL: S obzirom na vašu novu funkciju, je li vam bilo teško napustiti HTV gdje ste bili urednik Dramskog programa? Operu box ne planirate prestati raditi?

- Nije mi bilo lako, ali mi je ujedno bio veliki izazov voditi ovakvu dvoranu. Na televiziju sam došao 1986., a tek sam 1996. ušao u stalni radni odnos. Sad sam tamo opet jedan od vanjskih suradnika, kakav sam bio 1986. Urednik Dramskog programa više nisam, ali i dalje radim Operu box. Također ću režirati koncerata ako bude potrebno. Televizija mi je općenito velika ljubav, a pogotovo ta emisija i nisam je mogao ostaviti. To mi je i bio jedan od uvjeta za prelazak u Lisinski, da je nastavim voditi. Isti uvjet sam imao i kad sam odlazio u Ministarstvo vanjskih poslova prije nekoliko godina. Ne mogu zamisliti da odem iz tog medija koji mi je i omogućio da se bavim svime ovime čime se bavim.

NACIONAL: Na HTV-u radi i vaša supruga Marija Siriščević, za koju se pisalo da je morala odstupiti s mjesta urednice Znanstveno-obrazovnog programa kako biste vi postali urednikom Dramskog.

PREDSJEDNIKA MESIĆA Siriščević je upoznao sa suprugom Marijom i kćeri Anom u Trogiru nakon Međunarodnog natjecanja tenora čiji je bio organizator- Ne znam što se zbivalo, znam samo da je ona bila smijenjena, a ja imenovan. Ona je sada i dalje jedna od urednica u Znanstveno-obrazovnom programu te već godinama uređuje emisiju Trenutak spoznaje. Svatko od nas je na HTV-u radio svoj posao i nismo se tamo često ni viđali. Upoznali smo se još na Filozofskom fakultetu na kojem smo oboje studirali komparativnu književnost, i to tako što mi je posudila Bulgakovljevu knjigu "Majstor i Margarita". Ona se prva zaposlila na televiziji, koju sam tada prezirao. Želio sam raditi na Hrvatskom radiju, s kojim sam već tada surađivao u nekim glazbenim emisijama, ali nisu mi dali jer da nemam radiofoničan glas. Tako sam i ja završio na televiziji, u koju sam se tek poslije zaljubio.

NACIONAL: Rođeni ste u glazbenoj obitelji, opčinjeni ste glazbom cijeli život - kako to da se niste odlučili za glazbeni studij?

- Uvijek sam govorio da nisam nikad otišao studirati glazbu baš zato što sam rođen u glazbenoj obitelji. U školi sam bio poznat po tome što sam maltretirao prijatelje tako što su, kad bi došli k meni, prvo morali poslušati ulomak iz neke opere i tek onda bismo se mogli družiti. Već sam tada počeo s misijom približavanja opere drugima, koju sam nastavio kroz Operu box. Svima u razredu je to bilo smiješno, a meni nikako nije bilo jasno kako se mogu s prijateljima slagati u svemu osim u tome i kako ne kuže nešto tako fenomenalno kao što je opera. Mama se kasnije udala za Vladimira Ruždjaka, koji je bio i operni skladatelj i redatelj i pjevač, tako da smo kod kuće neprestano razgovarali o operi, kazalištu i glazbi općenito. Tako sam uvijek govorio zašto da studiram glazbu kad doma imam studij. Ruždjak je bio posebno talentiran umjetnik i od njega sam neprestano učio iz dana u dan. Doduše, želio sam biti pjevač, ali to nema veze sa studijem nego s dragim Bogom. Kažem vam da me s ovim glasom ni na radio nisu pustili, a kamoli na pozornicu. Ipak, u pubertetu sam se dokopao mjesta na kojem mi je bilo dopušteno pjevati, a to je bilo u jednom pop bendu koji sam osnovao s prijateljima. Pjevao sam u osnovnoj i srednjoj školi i u zborovima, ali sad mi je jasno da su me tamo držali više zbog toga jer sam bio sin svoje majke nego zbog mojih vokalnih kvaliteta. Valjda sam povukao na tatinu stranu, on je inženjer strojarstva. Iako me on, pak, stalno pokušavao navući na tehniku pokazujući mi rasplinjače i slične stvari, meni je to bilo beskrajno dosadno.

NACIONAL: Kako ste kao dijete doživljavali majčinu karijeru?

- Riječkog kazališta, gdje je ona debitirala i gdje smo živjeli mojih prvih sedam godina, slabo se sjećam. Ali zato pamtim kad je 1965. debitirala u zagrebačkom HNK kao Gilda u "Rigolettu", koju na kraju ubiju. Pričala mi je da sam nakon toga potpuno zanijemio i dugo bio u šoku, gledajući s nevjericom je li živa. Te sam noći imao noćne more, sanjao sam kako je naganjaju s noževima i vikao: "Bježi, mama, ubit će te!" Već sam kao malo dijete s mamom hodao po probama, provodio dane s garderobijerkama i šminkericama i praktički živio u kazalištu. Gledao sam kako nastaju predstave i strašno me fascinirala ta preobrazba ljudi koji dolaze u trapericama i na scenu izlaze u kostimima sa šminkom te glume neke druge ljude u nekom drugom svijetu. Istim sam se vodio i kad sam radio televizijske emisije: išao sam s kamerama iza scene, kako bih gledateljima približio tu čaroliju koja se kasnije dogodi na sceni.

NACIONAL: U jednom od intervjua ste rekli da vam je upravo Vjekoslav Šutej omogućio te ulaske u garderobe opernih zvijezda, a kasnije i kontakte zahvaljujući kojima ste neke od njih doveli u Hrvatsku. Kako ste ga upoznali?

- Zanimljivo je da je Điđijev tata Josip bio dobar tenor i da je moja mama svoje prve nastupe imala upravo s njim. Upoznao sam ga dok je bio student, a radili smo i kod iste urednice na televiziji samo ne u isto vrijeme. Kad je on postao dirigent, a ja počeo raditi na televiziji, od početka sam pratio njegov rad. Tako bi me, kad bismo u inozemstvu došli snimati njega, upoznao s raznim izvođačima poput Dominga i Carrerasa, koji su tada bili na vrhuncu.

NACIONAL: Trenutačno pripremate još jedan koncert Opere pod zvijezdama, koji je zamišljen kao njegov povratak nakon liječenja. Kako se on osjeća?

- Odlično, sve je dobro prošlo, terapija je uspjela. On je taj projekt i započeo sa mnom i s Josipom Guberinom pa smo zaključili da bi bilo idealno da se s njim i vrati na pozornicu. On je jak i temperamentan, ali želim vjerovati da je tako sretnom ishodu pridonijela i sva ona dobra energija koju smo uspjeli koncentrirati na jednome mjestu organiziravši lani koncert za njega u zagrebačkoj Ciboni.S OPERNOM DIVOM Invom Mulom i članovima Rotary kluba Mariom Vukelićem i Berislavom Šipušem u čijoj je organizaciji održan njezin koncert u Lisinskom

NACIONAL: Imali ste priliku upoznati sva tri tenora. Možete li ih usporediti?

- Carreras je uvijek bio najjednostavniji. Možemo li to zahvaliti preboljenoj leukemiji koja mu je otvorila ljudsku stranu svjetske karijere ili ne, nije bitno, ali uvijek je bio nevjerojatno pristupačan za zvijezdu tog kalibra. Uvijek kad bismo se sreli, stao bi, pozdravio, popričao. Za Pavarottija je oduvijek bilo poznato da je ekscentričan i luckast, a Domingo je veliki profesionalac. Ne bih rekao da je hladan, ali mala distanca uvijek postoji. Kad se s njim razgovara, zna se da se razgovara s Plácidom Domingom. Različiti karakteri nisu ih ometali u tadašnjoj suradnji, povezivali su ih ogromni honorari i družili su se onoliko koliko je bilo potrebno da ostvare postavljeni cilj.

NACIONAL: Spominje vas se i kao bivšeg pomoćnika Miomira Žužula dok je bio ministar vanjskih poslova. Kako je do toga došlo?

- Njega sam upoznao 1997. u Splitu, dok je bio hrvatski veleposlanik u Washingtonu. On je tada organizirao i doveo Dominga u Split, a ja sam bio redatelj tog prijenosa. Koncert je trebao ići izravno, ali su ga iz nekih razloga odlučili emitirati u pola noći. Bio je to zaista veličanstven događaj i Miomir je bio jako ljut što je takva zvijezda došla, a javna televizija reagira toliko nezainteresirano. Kad sam nakon koncerta došao čestitati Domingu, tamo je bio i Miomir. Prepoznao je da sam s televizije i zaključio da sam ja za to odgovoran. Oštro je nastupio prema meni, ja sam vratio istom mjerom i počeli smo galamiti. U jednom smo trenutku toliko povisili glasove da nas je Domingo počeo razdvajati. Mjesec dana poslije stigla mi je isprika iz Washingtona, u kojoj je stajalo da se nada da ćemo jednog dana surađivati. Otkad smo se idući put sreli, otad smo prijatelji. Kad je postao ministar, ponudio mi je mjesto pomoćnika ministra za međunarodnu kulturnu suradnju i bavio sam se promocijom naših umjetnika u svijetu. On je pokušao od tog odjela napraviti upravu te tako mijenjati tada isključivo ratnu sliku o Hrvatskoj u svijetu. Međutim njegovim odlaskom to je propalo i ja sam otišao zajedno s upravom. U svakom slučaju, to nije imalo nikakve veze s politikom.