Renato BaretićKad sam ono prije pola godine u ovoj kolumni opisao svoje stavove o većini blogera, fejsera, četera, postera i anonimnih komentatora na internetu, poletjelo je s njihove strane nešto malo drvlja i kamenja na moju adresu. Pomislio sam potom - ajde, dobro, možda i jesam zericu pretjerao, možda tih anonimnih nasilnika, egzibicionista i masturbatora i nema baš 80 posto, možda ih je oko 72. Možda i nisu baš užasno nepismeni, nego samo - jako nepismeni... Danas, međutim, vidim da sam u prvoj procjeni bio užasno naivan i preblag, blaži i od najblažega osmijeha kakvoga gurua ili lame. Naime, najmanje devedeset i pet posto tih likova zaslužuje sve gore nabrojane epitete, pa i brojne mnogo gore. Ne znam koliko ste na webu pratili ovu predizbornu kampanju, odnosno komentare na nju - ako jeste, ma barem upola koliko i ja, onda znate o kojoj vrsti primitivizma, brutalnosti i prostakluka govorim. Blažena anonimnost komunikacije na internetu dopustila im je da zbace sve okove koji ih sputavaju kroz dan i napokon progovore svojim pravim jezikom - nepismenim, frustriranim, agresivnim i psovačkim. Internet je postao nešto nalik sofisticiranoj inačici stadionske tribine: tu možeš urlati i vrijeđati koliko god hoćeš, koga hoćeš i kako te god volja, svi kojima se obraćaš čuju te, ne moraš urlati stihove i parole zajedno s gomilom, sam si, a nitko ti ništa ne može. Možeš svojoj pravoj prirodi totalno pustiti na volju, a i na ponos roditeljima.

Ali nisu ti predizborni i postizborni komentari najgore što se moglo pročitati zadnjih dana. U subotu je Tomislav Židak, zagrebački sportski novinar, bio gost-komentator Slobodne Dalmacije. U tekstu koji ni po čemu ne iskače iz njegovih neširokih stilističkih gabarita, pokušao je, na svoj način, malo smiriti uistinu podivljale nogometno-navijačke strasti na relaciji Split-Zagreb i obrnuto. A zauzvrat je, na portalu spomenute novine, dobio lavinu takvih uvreda i psovki kakve vjerojatno ni ratni zločinci nisu izgovarali svojim žrtvama prije egzekucije. I - nikome ništa. Psovač uredno isključi kompjuter, njegova poruka ostaje zauvijek zabilježena, on mirno išeta u grad i samo o njemu ovisi hoće li ikad itko drugi doznati da je baš on taj koji je, kukavički skriven iza jednokratnog nadimka, "govnu purgerskom" opsovao, doslovno, "krvavu mater u usta", odašiljući tako i komplimente vlastitoj majci te njenim odgojiteljskim postignućima...

Ali, ostavimo se sad te stoke sitnog uda i okrenimo se onima "ozbiljnijima". Na jednom portalu prošlog je petka prenijet tekst splitsko-zagrebačkog novinara Viktora Ivančića, pod naslovom "Protokoli dinarskih mudraca - otkriven dokument o ustrojstvu Tajne Jugoslavije". Izuzmemo li rečenicu s apsolutno besmislenim cipelarenjem leša već odavno ubijenoga Ive Pukanića, taj je tekst uglavnom sjajna parodija "Protokola sionskih mudraca", prilagođena našem prostoru i vremenu. Simulirajući tobožnji tajni dokument o ustrojavanju TFRJ, Ivančić je "dokazao" kako se SFRJ morala raspasti da bi, još čvršća i povezanija kriminalom, TFRJ nastavila živjeti kroz bratsku i jedinstvenu prekograničnu suradnju regionalnih zločinaca i osuđenika. Tekst, u isto vrijeme i zajebantski i zabrinjavajući, daleki je odjek Ferala iz najboljih dana. "Sjedni, minus pet", rekla je Robiju K. učiteljica Smilja, ali uto zavikaše seljaci! Barem polovica komentatora na portalu krenula se, naime, istog trena svađati oko toga je li taj dokument uopće pravi, je li podvaljen iz Amerike ili odakle, rovare li to i dalje SDB i KOS, koji su to hrvatski izdajnici potpisali takav sramni protokol, sve je moguće, ima tu nešto, i sve u tom stilu... I sad vi meni recite da sam u krivu kad kažem kako je riječ o nepismenim idiotima i sirotim bezumnicima kojima bi svima redom valjalo, za njihovo i naše dobro, oduzeti ne samo računala, nego i biračko pravo, barem na pet godina!?!

Pođimo sad, nakon sporta i politike, na rubriku "kultura". Prošlog tjedna dao sam intervju T-portalu. Koji dan potom, odem vidjeti ima li kakvoga komentara na taj razgovor. A kad tamo - 37 stranica komentara!? Udahnem duboko, uzmem pivo, pripalim cigaretu i pripremim se kondicijski za uvrede nijagarskih razmjera. Međutim, tamo je ekipa zapravo započela neki svoj tulum, bez ikakve veze bilo sa mnom, bilo s mojim romanom ili ičime rečenim u intervjuu. Ti jadnici odabrali su, naime, usputnu kulturnjačku stranicu za svoj tipkovničarski seks na daljinu! I sve je tu, od "kakosi odijevena" i "jesili već vlažna?", preko "evo kleknula sam" do svršavanja, uz gomilu "voajera", komentatora situacije i totalnih debila - jedan je takav, recimo, ničim izazvan, uletio u cijelu tu priču uzvikom "živio A P !" (što su, usput budi rečeno, i jedina velika slova napisana na svih tih 37 stranica) - koji, očito, žive navučeni u neki svoj paralelni masturbatorski svemirčić. Što li sve tim ljudima u stvarnom životu nedostaje, kad se olakšavaju na forumu ispod jednog književnog intervjua? Da se ne bismo krivo razumjeli - nitko mene tamo ni na koji način ne vrijeđa, tek me jedan samo onako uzgred spominje u jednom jedinom komentaru. A sve ostalo je čisti tipkovničarski drkodrom, dalek od bilo kakve veze s člankom ispod kojeg je nastao i još dalji od ikakve logike koju bih mogao pojmiti. Pribravši se malo, zakoraknuo sam i sam u taj prostor iza baršunaste zavjese: po prvi put u životu uključio sam se u neki forum, predstavio se punim imenom i ljubazno zamolio ljude da mi objasne kako su se i zašto baš tu, ispod "mene", odlučili draškati i napaljivati. Prvo mi nisu vjerovali, a kad sam im dokazao da to u uistinu jesam baš ja - razletjeli su se i nestali brže nego komarci kad uključiš onu električnu smrdilicu! I sad su vjerojatno negdje na forumu ispod, recimo, nekakvog teksta o estonskom dekonstruktivizmu. Što tamo rade - ne znam, pitajte Estonce. Znam samo to da ću odsad biti još nepovjerljiviji i prema poznatima i prema nepoznatima, na internetu i na javi. A u rijetkim trenucima opuštanja, bude li ih, posvetit ću se utemeljivanju SMM-a, Stranke militantnih mizantropa...