Damir RadićU čuvenom filmu Kenjija Mizoguchija „Legenda o Ugetsuu", dvojica seljana u Japanu 16. stoljeća nezadovoljna su vlastitim životima te napuštaju svoje obitelji kako bi zadobili uzbudljiviju egzistenciju. Od života žele nešto više, bolje, trilernije, romantičnije - poput samurajskih i erotskih pustolovina. Ali pokazat će se da ti drugi, privlačniji životi i svjetovi imaju svoje zamke i ograničenja, svoje mračne strane, i da je ono što pružaju manje vrijedno od onog što oduzimaju. Sa sličnim će se problemima, iskušenjima i spoznajama suočiti i apartna pubertetska djevojčica Koralina u animiranom filmu režisera i scenarista Henryja Selicka (temeljenom na romanu Neila Gaimana) „Koralina i tajna ogledala". Dakako, temeljna problemska situacija i njezino razrješenje kud i kamo su jednostavniji nego kod Mizoguchija, ali osnova je zajednička - nezadovoljstvo postojećim životom i želja za njegovom (radikalnom) promjenom, da bi se naposljetku shvatilo kako je ono staro i obično (ili 'obično') bolje od onog novog, izvanrednog i naizgled idealnog. U filmu Henryja Selicka - režisera znamenite „Predbožićne noćne more" Tima Burtona - staro i obično kao izvor nezadovoljstva predstavljaju Koralinini roditelji, radoholičari takoreći bez trunke slobodnog vremena, a svakako bez ikakve vidljive želje da se imalo posvete svojoj kćerki. Obitelj se upravo preselila u novi dom, troetažnu kuću u provinciji koju dijeli s osebujnim sustanarima, a koja krije tajni prolaz u 'svijet iza ogledala' (ovi motivi donekle mogu podsjetiti na Burtonov „Beetle Juice"). Nezadovoljna Koralina poći će tajnim prolazom i pronaći paralelni svijet u kojem oskudni novi dom njene obitelji raskošno blista upotpunjen fascinantnim vrtom, a zajedno s paralelnim domom blistaju i paralelni roditelji, fizički posve nalik onim pravima, ali za razliku od njih vedri, komunikativni, privlačni i beskrajno zainteresirani za Koralinu koju žele posvojiti, odnosno zadržati u svom svijetu. Jedino je neobično da umjesto očiju imaju (crne) gumbe. Koralina će shvatiti i da su njezini sustanari u verziji paralelnog svijeta još pomaknutiji nego u 'originalu', ali i da je susjedski dječak, s kojim je u primarnoj zbilji započela 'toplo-hladno' druženje, ovdje nijem. I da svi imaju gumbe umjesto očiju. Kad joj 'drugi roditelji' priopće kako može zauvijek ostati u njihovom svijetu, uz jedan 'mali' uvjet - da joj umjesto očiju zašiju gumbe, Koralina će napokon uvidjeti da nešto ozbiljno nije u redu te se odlučiti na povratak. Ali 'druga majka', koja dominira svijetom 'iza ogledala' još snažnije nego prava majka onim 'stvarnosnim' (i pravi i 'drugi otac' podređeni su svojim snažnim družicama, s tim da će se pokazati da 'druga majka' zapravo nema partnera, nego je apsolutna vladarica paralelnog svijeta), više je ne želi pustiti, pa će se djevojčica za povratak morati (krvavo) izboriti (neke je ta borba podsjetila na onu Ripley s čudovišnom maticom u Cameronovim „Aliens", filmu koji je u jednom detalju možda i izravno citiran). Dragocjenu pomoć u tome joj pruža crni mačak, koji joj otkriva i matrixovsku prirodu drugog svijeta kao šarene iluzije što prikriva pustošnu zbilju.

Kako vidimo, podosta se važnih filmova asocijativno može povezati s „Koralinom" (a svi nisu ovdje pobrojani), i sve su te 'posudbe' u film skladno uklopljene (zajedno s arheishodištem, Carrollovom „Alisom") te svjedoče o osobitoj prirodi ovog ostvarenja unutar suvremenog američkog animacijskog konteksta. Naime, koliko god suvremeni američki animirani film, kreativno predvođen Pixarovim autorima, izvedbeno bio fascinantan, on se dominantno (u skladu s izrazito prevladavajućom tradicijom američke animacije od početaka do danas) kreće u zabranu filma za djecu. Ambiciozni autori, poput spomenutih pixarovaca, itekako se trude standardizirane dječje sadržaje garnirati 'odraslim' podtekstom (zadnjih podosta godina najočitije je to učinio Andrew Stanton u „Wall-E"-ju, gdje je 'podtekst intenzivno prodro u tekst'), međutim generalno govoreći značenjska ozbiljnost i slojevitost američke animacije rijetko se kad može nositi s prvacima japanske anime poput legendarnog Hayaoa Miyazakija, koji također računaju na dječju publiku kao (nominalno) primarnu, ali ih to (gotovo) nimalo ne ograničava u njihovim idejno-izvedbenim namjerama. Jer to je kultura koja nije izvela sterilizirajući sakralizaciju djece kakva se desetljećima kontinuirano vrši na Zapadu, gdje se štoviše i odrasla populacija sve intenzivnije infantilizira. U takvom kontekstu film poput „Koraline" - koji nesputano i vrlo prožimajuće u dječji zabran uvodi spektakularnu tjeskobu oniričkog ne prezajući od povremeno i žestoke groteske s eksplicitnim prizorima dekadentno seksualizirane tjelesnosti, koji nenametljivo ali jasno slika finu erotičnost svoje mlade alternativne ('indie') junakinje (izrazom lica prouzročenim specifičnim pokretom usta podsjeća na kultnu glumicu Marie-Louise Parker) umjesto da je zatvori u uobičajeno 'anđeoski idealno' obličje (nije čudno da je takva junakinja za Rogera Eberta i još neke američke mainstream kritičare „neugodna"), te uz to film koji je stilskom i dizajnerskom oblikovnošću (za razliku od one narativne, gdje u jednom dijelu ritmom pomalo šepa) aspolutno suveren - doima se dragocjenim iskorakom te pokazuje da američka kino animacija ipak posjeduje stanovite potencijale za intrigantniji pristup djeci kao temi i publici svojih proizvoda.