Srećko JurdanaBit će to svakako iznenađenje, uspije li Josip Kregar u drugom krugu prirediti iznenađenje. Vuče teret uvjerljivoga zaostatka iz prvog kruga, no zagrebački psihološki mlin polako se zadnjih dana vrti i na njegovu vodu, ne samo na Bandićevu. “Izađimo, više nas je!”, revolucionirao je svoj slogan i kampanju u podtekstu počeo definirati kao obračun svjetonazora. Poziv na izlazak ostao je bez odjeka što se gospodina Bandića tiče. Aktualni gradonačelnik odbio je Kregarov poziv na televizijsko sučeljavanje, što mu ne govori u prilog, ali može se psihološki shvatiti. Kao prvo, Bandićeva retorika prilično je ograničena, čovjek nije u stanju voditi duge razgovore, ima problema s koncentracijom i na televiziji uglavnom ne ispada naročito.

To se vidi po njegovim novinarskim konferencijama, na kojima na pitanja u pravilu odgovara jednom ili dvjema s mukom sročenim rečenicama, a ponekad - u nedostatku argumenata - izvaljuje i nekakve čudne konstrukcije koje se u novinama potom pretvaraju u predmet ironiziranja. Kao drugo, svjestan je da na neka osjetljiva pitanja nije u stanju ponuditi egzaktne i uvjerljive odgovore, i osjeća da je za njega bolje da na televiziji ta pitanja izbjegne. Kao treće, evidentno ga pogađa činjenica da nije pobijedio u prvom krugu, i da mu autoritet do daljnjega ostaje visiti u zraku. U takvim okolnostima, za javnu polemiku s Kregarom on nema živaca. Razmjerno mali broj glasova nedostajao mu je da se već u prvom krugu riješi nevolje, i za gubitak tih glasova on ispod stola sad okrivljuje Zorana Milanovića, koji je - kako smatra - igrao s figom u džepu i nije mu dao adekvatnu verbalnu podršku. Njihovo pobjedničko udaranje šakom u šaku nakon izbora bilo je u stvarnosti više izraz uzajamnoga bijesa negoli rezultatske radosti. Kako god bilo, Bandićev gnjev zbog izostanka pobjede u prvom krugu ponešto ga hendikepira u borbi za pobjedu u drugom. Dugo je na vlasti, osjećao se nedodirljivim, i rubne situacije čine ga nervoznim. U svakom slučaju, bit će analitički zanimljivo promatrati razvoj događaja u SDP-u, dobije li Bandić ili izgubi. Njegov i Milanovićev antagonizam razvijat će se u obje varijante, s tim da će u prvoj gospodin Milanović imati upper hand, a u drugoj Bandić. Bez obzira na njihov tinjajući konflikt, za SDP je jasno da je krahirao na aktualnim lokalnim izborima, jer drugi put zaredom nije iskoristio povijesnu priliku da kapitalizira na uočljivim slabostima HDZ-a. O tome smo već nešto rekli u prošloj kolumni. Slavno je - koliko i očekivano - pobijedio u Rijeci, s gradonačelnikom Obersnelom koji voli obučen skakati u bazen kao da je na holivudskoj zabavi, ali to mu je neadekvatna utjeha. U Zagrebu se Bandić batrga oko drugoga kruga, pozicija Ranka Ostojića u Splitu prilično je slaba, iako ga bjesomučno guraju njegovi medijski pokrovitelji. U Velikoj Gorici Tonino Picula - koji se u drugi krug jedva ubacio preko kompjuterskoga nanometra - sa zakašnjenjem pokušava uvjeriti birače da je u kreativnoj politici nešto bitno više od nekadašnjeg Račanovog djelitelja letaka na Jelačić-placu.

I tako dalje, u ukupnom dojmu vrlo slabo za stranku koja uporno tvrdi da predstavlja spas za Hrvatsku. Čini se da su mnogi za SDP danas glasali u prvome redu zbog osjećaja da je u Hrvatskoj potrebno na sceni zadržati nekakvu snažniju alternativu, a ne zato jer su posebno oduševljeni Zoranom Milanovićem i njegovom garniturom. Ivo Sanader je, u međuvremenu, na rezultatima lokalnih izbora započeo trijumfirati preko svake mjere i granice. Nastupio je u Saboru kao scenski zabavljač kojem je glavna točka ismjehivanje publike. Njegov cinizam proizveo je i reakcije “običnih ljudi”: jedna gledateljica tužila ga je navodno zbog duševnih boli proizvedenih njegovim veselim izbjegavanjem odgovora na seriju pitanja iz redova SDP-a. Za neke je gospodin Sanader bol u duši, kako vidimo, što ga nipošto ne ometa u likovanju nad protivnicima. Na svako njihovo pitanje odgovarao je ciljano paušalno, vrlo često i posprdno, neprestano se hvaleći izbornim rezultatima HDZ-a. “Zašto me gnjavite, nije me briga zašto me to pitate, znam odgovor, ali ne ću vam reći, ne znam, ali reći ću vam, ovo je moj odgovor (novine s brojevima glasova), znam koliki je pad prometa u trgovinama na malo i čestitam vam na ulasku u drugi krug, ali ne ćete ga dobiti”, itd. Suvereno jašući na prepotentno-zabavljačkoj strani svoje političke prirode, premijer je svakako prešao mekanu granicu neukusa u saborskoj komunikaciji, no time je zapravo pokazao koliko je intimno strahovao od izbornih rezultata. Bojao se da će HDZ doživjeti debakl, pod opterećenjem svih silnih afera koje ga trajno prate, i galopirajuće ekonomske krize za koju ne pronalazi rješenja. Kad je shvatio da debakla nema, iz njega je spontano provalio osjećaj relaksacije, i likovanja nad protivnikom nesposobnim da ga uništi u njegovom krajnje ranjivom trenutku. To pouzdano nije ponašanje u premijerskom stilu, ali otkriva - na ljudskoj strani politike - količinu napetosti koju je Sanader proživljavao uoči izbora.

Na drugoj strani barikade, ni SDP u Saboru svojim agresivnim pitanjima nije proizveo posebno impresivan efekt. Ostavili su dojam kao da pokušavaju dobiti izbore nakon što su glasovi prebrojeni. Njihovo gorljivo prozivanje premijera na raznim društveno-ekonomskim temama moglo se - s obzirom na trenutak u kojem se sve to zbivalo - shvatiti više kao izraz ljutnje zbog izbornih rezultata, negoli kao odraz njihove duboke brige za stanje u državi. Sanader je osjetio taj kontekst, i nije odolio napasti da u njemu otvoreno ne eksploatira svoju dominaciju. Stadionski rečeno, poručio je SDP-u: pogledajte semafor, a o ljepoti igre raspravljat ćemo naknadno. Može se u danom povodu primijetiti da će Sanader s takvim navikama ismijavanja protivnika teško postati predsjednik države, bude li se kandidirao za položaj. Za razliku od šefa stranke, od kandidata za predsjednika države očekuje se decentnost, odmjerenost u pristupu i umjerenost u pobjedi, a gospodin Sanader je u aktualnom trenutku pokazao sklonost egzaltaciji koja mu može esencijalno ugroziti izglede, to više što za protivnike (u bitci za predsjednika) ne će imati nekakve lokalne karijeriste, avanturiste i partijske poslušnike, nego ljude s opasnim kredibilitetom.