Zoran Ferić"Prijateljstvo je neophodno čovjeku za dobar rad pamćenja. Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se, kako kažu, sačuva integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti, to jest prijateljima. Oni su naše zrcalo, naše pamćenje, ništa ne tražimo od njih osim da s vremena na vrijeme osvjetlaju to zrcalo da bismo se u njemu mogli ogledati." Ovako u svome romanu "Identitet", napisanom na francuskom, piše bivši češki pisac Milan Kundera, razotkrivajući ulogu prijatelja u održavanju čovjekova identiteta. Ljude oko nas uprežemo u službu svoga ja i onda za to izmišljamo uzvišena imena.

Sam Milan Kundera pak odrekao se češkog jezika na kojemu je napisao svoje najbolje romane i koji mu je upravo tim romanima omogućio da ga se odrekne. Odrekao se i svog češkog identiteta kao pisac koji je prihvatio drugi jezik i drugu domovinu i postao francuski pisac. Drastičan čin, svakako, ali svoju odluku provodi dosljedno jer, očito je, ništa se čovjeku ne može popeti na onu stvar kao prijatelji i domovina. Domovina pogotovo. Zato se nitko nije čudio što je odbio prisustvovati konferenciji koja je u njegovom rodnom gradu, Brnu, posvećena ovom velikom književnom opusu. Opusu uz koji su stasale generacije Evropljana i koji je ostavio golema traga u duhu ovoga kontinenta, pa i čitavog svijeta. Tim svojim dosljednim ustrajavanjem na svom novom identitetu, Milan Kundera ispisuje još jednu veliku priču koja se tiče sviju nas: priču o našoj stalnoj potrebi za promjenom svoga ja. Naime, jezik i domovina nešto su što najčešće dobivamo rođenjem i predstavljaju temelj našeg identiteta. Nevjerojatno je, međutim, koliko ljudi nastavlja živjeti tu slučajnost i tokom života pretvara je u vlastitu odluku. Najčešće se ponosimo svojom nacijom i svojim jezikom jer postaju ono što smo i mi u tom procesu odabrali biti, postaju dio naše svakidašnje borbe za nas same u šumi svega što nas odvlači od vlastitoga ja i nuka da postanemo nešto drugo. Ljudi su u našem suvremenom kontekstu više nezadovoljni nego zadovoljni, a u tom nezadovoljstvu ponajčešće pak nisu zadovoljni sobom jer bi htjeli biti nešto drugo. Nismo zadovoljni izgledom, socijalnim statusom, nismo zadovoljni prijateljima, roditelji znaju trajno biti nezadovoljni svojom djecom i obrnuto, i na kraju nismo zadovoljni svojom ličnošću.

I zato su police knjižara pune literature koja nam pomaže da radimo na sebi i polagano se pretvorimo u onu sliku koju gajimo o sebi, a koju nam je nametnula okolina. Ljudski vijek Evropljana ili Amerikanaca prolazi u stalnom pokušaju da postanu netko drugi. Od jutarnjega vježbanja i cornflakesa, do psihijatrijskoga kauča, joge ili autogenog treninga traje taj pokušaj da promijenimo samoga sebe iz slaboga u jakog, iz debelog u mršavog, iz neuspješnog u uspješnog itd. Neki pak te pokušaje nazivaju traženjem sebe. Uostalom, sama ta sintagma, „traženje sebe" izraz je kojim jezik nastoji pokriti to klizanje identiteta. Ta promjena ili traženje identiteta, kako god, dolazi do izražaja i u jednoj čestoj priči koja postaje paradigmatična za našu kulturu, priči o ljudima koji u svom životu rade drastične zaokrete jer nisu zadovoljni onim što vide u ogledalu. Zaokrete koji pretpostavljaju tako korjenite promjene da možemo govoriti kako su postali drugi ljudi i kako su, eventualno, pronašli sebe. Najčešće na određeno vrijeme. Sve dok ga ponovo ne izgube. Priča je to, recimo, o uspješnim mladim poslovnim ljudima koji su do tridesete godine uspjeli realizirati ideju o sebi koja se rodila negdje u pubertetu, ideju da bi trebalo zaraditi pare jer je to preduvjet normalnoga života, da bi trebalo postići ugled, posvetiti se poslu, biti dobar u trgovanju nekretninama ili branjenju kriminalaca pred sudom.

A onda, odjednom, sve to skupa i posao i status i vokacija nekud sklizne, izgubi se i odnekud iskrsne neka nova potreba. Da se kupi imanje i bavi poljoprivredom, da se ode u Afriku kao misionar ili u samostan kao isposnik, da se nekako udalji od te civilizacije koja stalno generira potrebu da se promijenimo i da se čovjek pokuša sastati s onim što misli da je njegovo ja. Uostalom, emisije koje nam slikom pokazuju temeljitu promjenu uporišta našega idetntiteta danas se ubrajaju među gledanije. Lice i tijelo odavno više ne mogu biti uporište tog identiteta, iako ga još uvijek fotografiramo i stavljamo na dokumente kojima taj identitet dokazujemo.

Fantastične mogućnosti promjene koje suvremenom svijetu pruža na uvid plastična kirurgija pokazuju u kojoj je mjeri i naše tijelo i naše lice neka vrsta zamjenske robe i u kojoj je mjeri uskladivo s brandovima koje nam nude mediji. Plastična kirurgija ne shvaća se više kako korekcija, nego kao promjena, a emisija „Pod nož" zapravo je emisija o promjeni identiteta. To nije samo snimljeni proces pretvaranja onoga što smo smatrali ružnim u ono što vidimo kao lijepo, zavodljivost je upravo u tome što je to promjena jednoga ja u ono drugo, jednoga života u drugi. Sve moguće emisije o zamjenama partnera, promjeni zanimanja, kojekakve javne audicije s pjevanjem i plesanjem, zapravo su izraz te stalne potrebe suvremenog čovjeka da se temeljito mijenja. Iz bankara u farmera, iz obiteljskog čovjeka u osamljenog avantursta, iz glumice u časnu sestru. Međutim, u toj posvemašnjoj poplavi promjene i novih identiteta koji nam se svakodnevno nude, jezik i domovina, čini se, postojano odolijevaju.

I upravo zato odustajanje od jezika i domovine predstavlja prilično radikalan rez, ne samo u javnoj slici, nego i u vlastitome ja od kojega ljudi našega vremena tako vole bježati. Kundera je pobjegao drastično i efikasno postavši tako paradigmatična osoba naše kulture. Napustivši jezik i domovinu odrekao se prošlosti, identiteta, domovine, češke književnosti (u kojoj će uvijek imati istaknuto mjesto), ukratko, odrekao se svega što je još čvrsto i postojano, to je čin koji mu omogućuje upravo onu lakoću o kojoj govori u svom najboljem romanu.