BESKOMPROMISNI
MINISTAR Srbijanski ministar unutarnjih poslova
Ivica Dačić na funkciju je došao s
repovima bivšeg miloševićevca, a pokazao se odlučnim borcem protiv kriminalaUoči potpisivanja Sporazuma o suradnji hrvatske i srbijanske policije 25. svibnja, Ivica Dačić, srbijanski ministar unutarnjih poslova, i Milorad Veljović, direktor srbijanske policije, puna su dva dana boravili u Hrvatskoj na radnim sastancima sa svojim hrvatskim kolegama, doznao je Nacional od izvora bliskih istrazi o ubojstvu Ive Pukanića i Nike Franjića. Na tim se sastancima povjerljivo razgovaralo o napretku u istrazi o tom stravičnom atentatu, a dinamika komunikacije policija Hrvatske i Srbije pokazuje da su dvije strane uspostavile odnos potpunog profesionalnog povjerenja, koji je prošlog tjedna dao novi dojmljivi rezultat u istrazi o Pukanićevu ubojstvu.
Nacional je od upućenih izvora doznao da su predstavnici srbijanske policije svoje hrvatske kolege već tada informirali o tome da su na tragu Željku Milovanoviću, da ga već danima drže pod nadzorom, te da se bliži trenutak njegova uhićenja. To se ubrzo i dogodilo - Željko Milovanović uhićen je prošle nedjelje oko 22 sata. Milovanović je uhićen u beogradskoj četvrti Dorćol, na Dunavskom keju. Prilikom uhićenja bio je naoružan, a tijekom pretraživanja stana policija je pronašla dva škorpiona, četiri prigušivača, četiri pištolja i veću količinu streljiva. Stan koji je Milovanović koristio policija je dugo pretraživala, jer bi se ondje mogle pronaći i korisne informacije o njegovim beogradskim zaštitnicima. Srbijanska policija zasad nije javno iznijela ni jednu dodatnu informaciju koja bi otkrila kako su locirali Milovanovića, a nisu iznosili ni previše pojedinosti o samoj akciji uhićenja.
Hrvatska će formalno tražiti Milovanovićevo izručenje, a odmah nakon njegova uhićenja službenim putem zatraženo je da se provjeri ima li on i srbijansko državljanstvo, jer se isprva počelo pisati kako Milovanović ima samo hrvatsko i BiH državljanstvo. U ponedjeljak tijekom dana do hrvatske policije došla je i službena potvrda da Željko Milovanović ima i srbijansko državljanstvo. To znači da ga Srbija neće izručiti Hrvatskoj, nego će mu se suditi u Srbiji. Možda ga ne bi izručili čak i da se pokazalo da on nema srbijansko državljanstvo.
To je najavio Slobodan Homen, državni tajnik u srbijanskom ministarstvu pravosuđa, u emisiji "Kažiprst" RTV B92, kada je izjavio da će se Milovanoviću usporedo suditi za kaznena djela koja je počinio u drugim državama, ali da će on prvo morati odslužiti kaznu za ona kaznena djela koja je prije radio u Srbiji.
Milovanović iza sebe ima velik broj kaznenih djela, a prije nekoliko godina uspio je pobjeći policajcima nakon što je priveden zbog pljačke.
Osječki sud ga traži zbog sumnje da je počinio ratne zločine u Baranji, a zbog drugih kaznenih djela traže ga u Beogradu, Novom Sadu i Subotici. Milovanović je sedam godina bio pripadnik Jedinice za specijalne operacije, koju je vodio Milorad Ulemek Legija, osuđen za ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića. Milovanović je uhićen ponajprije zahvaljujući informacijama koje je istražnom sucu i policiji otkrio zaštićeni svjedok pokajnik, koji je u travnju odlučio surađivati s hrvatskom policijom nakon što je doznao da ga Robert Matanić i Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam namjeravaju likvidirati. Svjedok pokajnik autentični je pripadnik kriminalnog miljea u kojem se kretao Robert Matanić, koji odlično poznaje prilike u beogradskom kriminalnom miljeu. Zahvaljujući i tim informacijama srbijanska policija uspjela je precizno rekonstruirati gdje se Milovanović nalazi, te s kime je kontaktirao.
Dačić i Veljović u Hrvatsku su donijeli i druge korisne informacije o tijeku istrage koju srbijanska policija provodi nakon uhićenja Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam. Ponovili su i na tom sastanku kako je vrh srbijanske države odlučan u obračunu s organiziranim kriminalom, te da policija, što se toga tiče, ima odriješene ruke i punu političku podršku. U tim aktivnostima srbijanska policija ima i punu podršku svojih kolega u Hrvatskoj. Hrvatska policija i Državno odvjetništvo predali su im kompletan spis vezan uz istragu o ubojstvu Ive Pukanića, te im otvorili prostor da uhite glavnog organizatora Pukanićeva ubojstva Sretena Jocića i prije nego što je Hrvatska za njim raspisala međunarodnu tjeralicu. U spisu koji je dostavljen srbijanskoj policiji posebno se važnim pokazao iskaz zaštićenog svjedoka pokajnika na temelju kojeg je već prije uhićen Sreten Jocić, jer je on usmjerio aktivnosti srbijanske policije u pravcu koji je doveo do uhićenja Milovanovića. JEDINI PREOSTALI SUDIONIK ATENTATA NA SLOBODI Bojan Gudurić (desno), čije je uhićenje samo tehničko pitanje
Zaštićeni svjedok pokajnik dao je svoj iskaz i pred mjerodavnim institucijama u Beogradu, tako da se može nesmetano koristiti kao dokaz u sudskom postupku koji će se ondje voditi protiv Sretena Jocića. Najvjerojatnije je to napravljeno putem videoveze. Svjedok pokajnik ponovio je tom prilikom sve ono što je već izjavio pred istražnim sucem u Hrvatskoj.
On je u tom iskazu precizno ispričao kako su tekli pripremni razgovori o atentatu, te kako i koliko često je Željko Milovanović kontaktirao s pritvorenim osumnjičenikom za pripremu ubojstva Robertom Matanićem, te Bojanom Gudurićem, jedinim poznatim izvršiteljem atentata koji je još u bijegu. U iskazu se precizno opisuje i dan kad je odlučeno da će Pukanića likvidirati eksplozivom, kako će se to točno izvesti, kao i tko je operativno isplanirao dovoženje eksploziva u dvorište pokraj kojeg se nalazi zgrada NCL Media Grupe. Ispričao je svjedok pokajnik i da je toga dana postojala i druga varijanta likvidacije Ive Pukanića ako atentat bombom ne uspije. Iznio je svjedok pokajnik i mnogo više informacija o infrastrukturi koju je Milovanović imao na raspolaganju u Srbiji. I te su informacije na kraju dovele do Milovanovićeva uhićenja.
Uhićenje Željka Milovanovića dogodilo se samo dva dana nakon što je u Beogradu uhićen i Milenko Kuzmanović.
I njegovo se uhićenje povezuje ponajprije s iskazom svjedoka pokajnika. Tajnoviti pokajnik prvo je pred istražnim sucem u Hrvatskoj otkrio ulogu 25-godišnjeg Milenka Kuzmanovića u Pukanićevu ubojstvu. Ispričao je da je Kuzmanović bio čovjek koji je u pripremi atentata bio podređen Slobodanu Đuroviću. Ispričao je i to da je Kuzmanović u više navrata radi kontrole priprema za atentat boravio u Zagrebu, te da je ondje čak obilazio i dvorište u Vlaškoj 40 u Zagrebu, gdje se nalazi zgrada poslovnog sjedišta NCL Media Grupe.
Milenko Kuzmanović uhićen je istoga dana kad i ostali uhićeni osumnjičenici za atentat, i to također na benzinskoj postaji u Spačvi. Kuzmanović se ondje pojavio nešto kasnije od ostalih, a u Hrvatsku čak nije bio ušao na isti granični prijelaz kao i Slobodan Đurović. Isprva se sumnjalo da su Đurović i Kuzmanović bili umiješani samo u pomaganje u bijegu izvršiteljima atentata. Te su optužbe poslije izmijenjene, jer je Matanić dao iskaz protiv Đurovića, a 25-godišnji Kuzmanović zvani Kojot pušten je iz pritvora zbog nedostatka dokaza. Kuzmanović je u pritvoru proveo 55 dana - od 29. listopada do 24. prosinca 2008. Nakon što je pušten, toliko se drznuo da je čak odlučio tužiti Republiku Hrvatsku zbog pretrpljene štete. U intervjuu za beogradske Večernje novosti Kuzmanović je tada izjavio: "Proveo sam u zatvoru skoro dva mjeseca bez ikakvih dokaza. Hrvatska policija me označila kao vozača koji je trebao omogućiti bijeg Roberta Matanića, osumnjičenog za ovo dvostruko ubojstvo.SRETEN JOCIĆ Josa Amsterdam, pritvoren pod sumnjom da je naručio ubojstvo
Moj jedini grijeh je bio što već nekoliko godina poznajem Roberta."
Međutim, Kuzmanović je ponovo uhićen, a moguće je da se termin uhićenja jednim dijelom može povezati također s činjenicom da je svjedok pokajnik nedavno dao svoj iskaz i pred srbijanskim istražnim sucem.
Takav razvoj događaja nikako ne ide u prilog ni Sretenu Jociću jer se pokazalo da informacije koje je dao svjedok pokajnik svakako imaju realno uporište. Jociću je prošlog tjedna u Beogradu produljen pritvor zbog posebno teških okolnosti djela koje mu se stavlja na teret. Među ostalim, svjedok pokajnik izjavio je i da je prisustvovao telefonskim razgovorima u kojima je Robert Matanić o atentatu na Pukanića izravno razgovarao sa Sretenom Jocićem. Mjerodavne hrvatske institucije vjeruju da bi uskoro moglo doći do još nekih uhićenja u Srbiji. Vjeruje se i da bi se nakon uhićenja Milovanovića potpuno mogao otvoriti Robert Matanić, koji je već pred istražnim sucem ispričao jedan dio svojih spoznaja o pozadini atentata koji je pripremao. Jednako tako, procjenjuje se da je u ovim okolnostima tek tehničko pitanje uhićenje Bojana Gudurića, jedinog preostalog izravnog sudionika u atentatu.
Karijera Ivice Dačića - Od Slobina omladinca do energičnog ministra
Kad je prije godinu dana Ivica Dačić, predsjednik Socijalističke partije Srbije, stranke koju je osnovao i vodio Slobodan Milošević, postavljen na mjesto potpredsjednika vlade Srbije i srbijanskog ministra unutarnjih poslova, bilo je mnogo kritika na račun srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, koji je dogovorio taj aranžman. Bilo je i mnogo zlogukih najava da tek sada srbijanska policija neće ništa raditi, jer će Dačićev glavni zadatak biti da zataškava sva zla koja je činila u Miloševićevo doba. Dogodilo se, međutim, nešto sasvim drugo. Pod Dačićevim vodstvom srbijanska je policija aktivnija i uspješnija nego ikad u posljednjih 20-ak godina, raskrinkane su i razbijene kojekakve kriminalne grupe, od plaćenih ubojica do korupcionaških grupa u privrednoj sferi, razjašnjena brojna recentna, ali i davna ubojstva. Dačić se pokazao vrlo agilnim ministrom. U medijima ga hvale, iako upozoravaju da njegova policija ipak još nije udarila na kriminalce koji su umiješani u korupciju u samom vrhu države, na tajkune čije prevare u sprezi s državnim funkcionarima iznose desetke milijuna eura. Nije još pronašla i uhvatila dvojicu preostalih srpkih haaških bjegunaca, Ratka Mladića i Gorana Hadžića.
Dačića u Srbiji posebno posljednjih dana hvale upravo zbog istrage što ju srbijanska policija, na temelju informacija i dokaza dobivenih od hrvatske policije, vodi o ubojstvu Ive Pukanića, što se usudio krenuti protiv čovjeka za kojeg postoje dokazi da je organizirao to ubojstvo, protiv donedavno nedodirljivog, moćnog Sretena Jocića, “Joce Amsterdama”. Njega se prijašnji ministri i šefovi policije zbog njegova gazdovanja srbijanskim podzemljem, ali i veza u tajnim službama, nisu usudili podvrgnuti istrazi, iako je bilo mnogo razloga za gonjenje i prije nego što je postalo jasno da je umiješan u Pukanićevo ubojstvo. Dačić, naravno, sve to ne bi mogao činiti da nema za to i odobrenje srbijanskog predsjednika Tadića, s kojim je ušao u neobičnu koaliciju, jer je Dačić bio najveći Miloševićev poslušnik, a ostao je Miloševiću i njegovoj političkoj baštini vjeran i nakon Miloševićeva pada s vlasti i uhićenja, dok je Tadić bio jedan od najvećih Miloševićevih političkih protivnika. Dačić je godinama imao posprdni nadimak “Miloševićev omladinac”, jer je 90-ih bio jedan od najvjernijih i najagresivnijih Miloševićevih suradnika. Rodio se 1966. u Prizrenu na Kosovu, mladost je proveo u Žitorađi na jugu Srbije. Završio je potkraj 80-ih studij novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu s maksimalnom prosječnom ocjenom, te se priključio Socijalističkoj partiji Srbije kad je osnovana početkom 90-ih. Smjesta se iskazao kao dobar govornik, vrlo uvjerljiv u kontaktima s novinarima, pa je stalno u medijima branio politiku Slobodana Miloševića, čiji je službeni glasnogovornik bio od 1992. do 2000. Napredovao je u stranci i do kraja 90-ih postao u njoj poprilično moćan. Kad su nakon Miloševićeva silaska s vlasti suradnici počeli napuštati Miloševića, on je ostao uz njega i zdušno spašavao stranku od propasti. Bio je uz Miloševića sve do njegova uhićenja i slanja u Haag. No nakon toga počeo se distancirati od Miloševića, procijenivši da su Milošević iz Haaga te njegova supruga Mira Marković iz Moskve počeli manipulirati strankom kako bi njemu odgovaralo u vezi sa suđenjem u Haagu. Dačić se protiv toga bunio pa se Milošević odrekao Dačića.
Kad je Milošević početkom 2006. umro, Mira Marković je isključila Dačića iz svih pogrebnih svečanosti, ali je na kongresu stranke u prosincu 2006. na opće iznenađenje uvjerljivo pobijedio Dačić i postao predsjednik SPS-a. Njegov prvi cilj bio je da nakon Miloševićeve smrti održi partiju, te je velikim svojim uspjehom smatrao što je na parlamentarnim izborima početkom 2007. SPS uspio prijeći prag i ostati u skupštini Srbije. U sljedećih godinu dana profilirao ju je na novi način. S jedne strane, u programatskim govorima i nastupima i dalje je inzistirao na velikim nacionalnim temama, posebno na očuvanju Kosova u sastavu Srbije, ali je i suptilno ušao u prostor koji su sve druge stranke zanemarile - u temu socijalne nepravde. Počeo se legitimirati kao predstavnik najsiromašnijih, u prvom redu radnika i umirovljenika, s čijom je strankom ušao u koaliciju. Stekao je stanovitu popularnost te na izvanrednim prijevremenim parlamentarnim izborima u proljeće 2008. lako ušao u parlament osvojivši čak 20 zastupničkih mjesta. Ta su zastupnička mjesta bila jako važna jer se srbijansko biračko tijelo podijelilo napola, te su se u parlamentu stvorila dva podjednako jaka bloka, pa bez Dačićevih 20 zastupnika nitko nije mogao sastaviti vladu.
Jedan blok lijeve demokratske orijentacije oblikovao se oko Tadićeve Demokratske stranke, uz koju su bili i zastupnici poduzetnički orijentirane stranke G17+, a taj je blok mogao očekivati i podršku nekih lijevo orijentiranih manjinskih poslanika, te Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića. No ukupno je imao 123 zastupnika, pa su mu nedostajala tri za većinu u parlamentu u kojem ima 250 zastupnika. Drugi blok desne nacionalističke orijentacije predvodile su Srpska radikalna stranka, koju je osnovao haaški optuženik Vojislav Šešelj, a tada ju operativno vodio Tomislav Nikolić, te Demokratska stranka Srbije dotadašnjeg premijera Vojislava Koštunice. Opće je uvjerenje bilo da i Socijalistička partija Srbije pod vodstvom Ivice Dačića spada ideološki u taj blok, te da će se on sa svojih 20 zastupnika prikloniti nacionalističkom bloku te mu omogućiti da u skupštini ima većinu od 127 poslanika i tako osnuje vladu. No Dačić je odlučio trgovati, shvativši da mu se ovdje pruža prilika da zbaci sa sebe miloševićevsku stigmu te prevede stranku u demokratski blok i tako i njoj i sebi u sasvim novim uvjetima osigura političku budućnost. Istodobno je sebe legitimirao na novi način, pokazavši da nije zadrti nacionalist. Zato je odbio Nikolićevu ponudu da postane premijer desne nacionalističke vlade te prihvatio Tadićevu ponudu da bude potpredsjednik demokratsko-liberalne vlade i ministar unutarnjih poslova. Navodno su u takvoj njegovoj odluci ulogu imali i njegovi razgovori sa stranim diplomatima, jer su takvu kombinaciju podržali i američki i britanski ambasador u Beogradu.
Bilo je mnogo sumnji hoće li će Dačić obavljati ministarske dužnosti kako treba, pa i optužbi da će zataškavati zločine iz Miloševićeva doba i ono što su Miloševićevi ljudi radili poslije. U posljednjih godina dana Dačić je uvelike otklonio te sumnje, barem kad je riječ o borbi protiv klasičnog kriminala, pa se kao dokaz njegove predanosti tom poslu posebno ističe istraga o ubojstvu Ive Pukanića. Uz to, prepozicionirao je i svoju stranku, koju danas više nitko ne smatra desničarskom nacionalističkom Miloševićevom strankom, već i stoga što je on s obitelji Milošević prekinuo svaku vezu. Iako je prethodnih godina na godišnjicu Miloševićeve smrti dolazio na njegov grob, ovog 29. ožujka ondje ga nije bilo.
U pritvoru zbog ubojstva 7 osoba
■ Uhićenje Željka Milovanovića odigralo se samo dva dana nakon uhićenja Milenka Kuzmanovića. U pritvoru su otprije Sreten Jocić, Slobodan Đurović, Robert i Luka Matanić i Amir Mafalani. Na slobodi je od osumnjičenih za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića još jedino Bojan Gudurić.
