Damir RadićSilovanje, a osobito ratno silovanje jedna je od onih rijetkih tema današnjice u čijem javnom promišljanju de facto nije dozvoljena nikakva podjeljenost, nesuglasnost, na drugim područjima ne samo poželjna nego i nužna poliperspektivnost pristupa koja uvažava kompleksnost razmatranog problema. Silovanje podliježe monolitnom tumačenju po kojem su posljedice tog čina isključivo intenzivno, duboko i trajno traumatske, a svaki pokušaj bacanja raspršenijeg svjetlosnog snopa na fenomen biva dočekan kao u najmanju ruku neukusan. Takvo stanje posljedica je duha vremena u kojem su uspostavljene stanovite dogme, među kojima su vjerojatno najsnažnije one o ultimativnoj nevinosti djece i ova o kojoj govorim – dogma o ultimativnoj traumi silovanja.

Dok se sakralizacija djece polako začinjala iza II. svjetskog rata, da bi vrhunce dosegla zadnja dva desetljeća, začeci su dogme o ultimativnoj traumi silovanja kasniji i isprva su se javili kao opravdan otpor “tradicionalnom muškom pravu” na seksualno posjedovanje “izazivajućih” žena, no ubrzo je to dobrodošlo frontalno sukobljavanje s jednim od najprimitivnijih aspekata patrijarhata preraslo u obvezujući totalitarizirajući pogled na seksualno nasilje kao apriorni megazločin nesagledivih duševnih posljedica po njegove žrtve. Ključnu ulogu u postavljanju takvog pogleda odigrao je rat u Bosni i Hercegovini, gdje se prvi put nakon 1945. provodila praksa sustavnog silovanja “neprijateljskih žena” (potom će slična, samo dugotrajnija sudbina zadesiti i žene Konga), nakon čega se svaki poriv za nijansiranjem, a kamoli poliaspektuacijom teme, morao činiti neprimjerenim. Međutim početkom ovog desetljeća, upravo u vrijeme kad je zacementiran stav o ultimativnoj traumi silovanja, u Njemačkoj se pod uredničkom paskom znamenitog Hansa Magnusa Enzesbergera pojavilo drugo izdanje davno zaboravljene knjige neznane autorice “Jedna žena u Berlinu”. Sudeći po pokojem fragmentu dostupnom na hrvatskom, ti dnevnički zapisi nastajali od druge polovice travnja do druge polovice srpnja 1945. posjeduju sugestivnost usporedivu sa slavnim “Dnevnikom Ane Frank”; i doista, hladnokrvno svjedočenje o serijskim silovanjima Njemica u Berlinu na samom kraju ratu od strane sovjetskih vojnika, 50-ih godina, kad je izvorno objavljeno na engleskom, bilo je rado čitano štivo, no na neki način dezavuirano hladnoratovskim kontekstom unutar kojeg je i ležala bitna (antisovjetska) motivacija njegova obznanjivanja. Prvo pak njemačko izdanje prošlo je gotovo nezapaženo. Nije teško zaključiti zašto – Njemačka se suočila sa strašnim nacističkim zločinima pokraj kojih je bilo gotovo neumjesno pažnju posvetiti protivničkim “zločinima nižeg reda”, pri čemu je zapadni dio okupirane zemlje uživao u ekonomskom preporodu pod američkim okriljem koji je budio snažnu sklonost zaboravu svih ružnih stvari, s koje god strane dolazile, dok je istočni dio, pod sovjetskom upravom, apriori odbacivao svaku optužbu protiv “osloboditelja”.

Međutim, 50-ak godina kasnije, kako smo vidjeli, kontekst se potpuno promijenio, i u svjetlu najnovije prakse sustavnog silovanja u BiH i DR Kongu anonimni dnevnički zapisi iz Berlina 1945. postali su izvanredno aktualni. Nakon drugog Enzesbergerova njemačkog izdanja uslijedili su prijevodi na 20-ak jezika, a prošle je godine snimljena i filmska verzija koju potpisuje Max Färberböck (“Aimée i Jaguar”). Reći ću odmah, Färberböckova “Jedna žena u Berlinu” trom je ostvaraj slabe dramaturške koncentracije (naslovna protagonistica i njezin ruski partner uspijevaju doći do neke karakterizacijske punine, no ostali brojni likovi ispali su čisti višak), što u granicama kvalitativne korektnosti opstaje samo zahvaljujući isključenju svake patetike i naslovnoj glumačkoj izvedbi Nine Hoss (“Bijeli Masai”), koja junakinju opskrbljuje fascinantnom gracilnom erotičnošću i neslomljivim duhom, osiguravajući filmu magnetsko središte. No oblikovanje na stranu, “Jedna žena u Berlinu” bitna je po onom što je preuzela iz književnog predloška, a to je demistificiranje dogme o silovanju. Za neimenovanu junakinju, a i većinu silovanih žena iz njezine okoline, silovanje naime nije ultimativna trauma koja trajno sakati dušu kao što dogma propisuje, nego tegoba koja je nenadano došla i koju treba prevladati. Izvanredna je u tom smislu scena u kojoj okupljene žene rasterećeno i s humorom pričaju o svojim iskustvima silovanja, a jedna čak s ponosom ističe kako joj je silovatelj komplimentirao da je međunožno uža od njegovih Ukrajinki.

Znakovito je i pronalaženje načina za održanje osobnog dostojanstva u vlastitom odabiru seksualnih partnera među sovjetskim vojnicima koji će postati “zaštitnicima” od nasumičnih silovanja, a najznakovitija je mentalna snaga tih njemačkih žena naspram njihovih muževa povratnika, slabićkih “PTSP-ovaca” razmaženo traumatiziranih gubitkom muškog ega. Mnogo to govori o današnjici u kojoj se žene i muškarci gotovo nadmeću u zauzimanju pozicija žrtava rata, o svojevrsnom infantilnom mazohizmu užitka u predimenzioniranju vlastite patnje, o razmaženosti kao općem stanju suvremenog Zapada koji se odrekao stoicizma. Film završava pjevanjem čuvenih Jesenjinovih predsuicidalnih stihova “Do viđenja, dragi, doviđenja...”, no možda bi ga bilo primjerenije završiti njihovom parafrazom iz pera Majakovskog – “Naš je planet radostima ubog nešto. Treba otimati radost danima što bježe. Na svijetu umirati nije teško. Stvoriti život daleko je teže”.