Zoran FerićKad čovjek putuje po Italiji i krene na sjever, može mu se dogoditi da stigne u Južni Tirol. To je regija gdje se miješaju alpska i mediteranska klima, zemlja u kojoj rastu palme, cvjetaju oleandri, dozrijevaju limuni, a krovovi kuća upozoravaju da smo ipak blizu Alpa, bilje se suprotstavlja arhitekturi i obrnuto, ljudi su bogati, ali djeluju nekako skromno, ni na kućama, ni na ljudima, čak i na automobilima ne vidi se razmetanje. Dapače, nešto sasvim suprotno. Imam osjećaj da je ovdje razmetanje nekako više sramota nego drugdje, ljudi se kreću mahom na biciklima, lijepo obučene žene zadržale su u svojemu uređenju neku lijepu mjeru kojoj se čovjek mora diviti i koju mora poštovati.

KAD SE KOD VERONE OKRENE PREMA SJEVERU, i vozi prema prijevoju Brener, pogledu se postepeno otvara prekrasna dolina omeđena planinama, puna polja, vinograda i živopisnih naselja. Bogatstvo je itekako vidljivo, ali ne bode oči, ne vrišti. U blizini Modene pretekla nas je kolona od šest ili sedam Ferrarija i odjednom su mi se učinili užasno bahati, čista prepotencija na kotačima. Danas si čovjek ne bi smio dozvoliti takav auto ni ako ima jako puno novaca. Bahato je to, i sve nepopularnije kod ljudi koji si laskaju da su misleća bića i da imaju u sebi bilo kakvog socijalnog osjećaja. Naravno, nemam ja iluzija da su ljudi ovdje ne znam kako dobri, ili da su čak bolji nego drugdje, ali nevjerojatno pomaže kad je sve oko tebe nekako pristojno i uredno, a nema onih idiota koji se voze uokolo Porscheima, Hummerima ili Maybachima i drže mobitel na uhu.

TIPOVI KOJI VRIJEĐAJU POGLED i dobar ukus tamo su nekako kamuflirani, ne razmeću se toliko jer im se ljudi smiju. I upravo zato što je sve lijepo, bogato i skromno u isti mah, teško je vjerovati da je predsjednik vlade i ove zemlje tip kao što je Silvio Berlusconi. Među normalnim ljudima tamo Berlusconi je nešto u što ne bi voljeli vjerovati da postoji, mnogi ga smatraju pomalo nestvarnim i psuju idiote koji glasaju za njega, kao što svaki normalni Splićanin mora psovati one koji su glasali za Keruma. A ta usporedba Keruma i Berlusconija došla je na red i u jednoj ozbiljnoj raspravi povodom eseja slovenskog pisca Drage Jančara o piscima koji se suprotstavljaju političkoj korektnosti.

POLITIČAR TAJKUN, KOJI SVOJU POPULARNOST TEMELJI NA EKSCESU, a životni stil mu je bahato razmetanje, postaje izgleda paradigmatična figura koja bi mogla ozbiljno zavladati jugom Europe. I zato uopće nije čudno što seks skandal trese Italiju. Dovlačiti djevojčice u svoju vilu na malo prcanja novcem poreznih obveznika nešto je što se od takvih tipova može očekivati. Ono pak što ne bismo očekivali, a događa se redovito, jest da im i takvi skandali postaju reklama za neke buduće izbore. Kako si jedan predsjednik vlade može priuštiti takvu bruku, komentiraju naivni ljudi. Jednostavno. Zato je i izabran. Šareni harlekin iz neke moderne commedie dell’arte proizveo je neviđeno svjetlosno zagađenje na političkom nebu i instalirao svoj lik ne samo u ozbiljne političke emisije ili gospodarske forume, nego i u rubrike društvenih skandala. U civilizaciji u kojoj najveću moć ima televizija, i u politici će najbolje proći harlekini jer su šareni i zabavni, ljudi im se mogu smijati, a gotovo sve što postoji na televiziji postoji zapravo da bi bilo zabavno. Postoji jasna tendencija da se dosadne sjednice parlamenata, vlada ili gradskih skupština pretvore u neku inačicu Big Brothera u kojoj će se normalan svijet zgražati nad neukošću, primitivizmom i bahatošću zastupnika, gradonačelnika, ministara ili premijera. Čovjek voli na televiziji gledati gore i primitivnije od sebe i zato oni koji su i sami dovoljno primitivni gaje afinitete za takve likove. Sarkozy je recimo, biranje ministara pomiješao s biranjem za miss, a politička nekorektnost izjava i jednoga i drugoga, paradoksalno, donosi znatne političke poene. Znači li to da je ljudima u tolikoj mjeri pun kufer političke korektnosti i uvjeta za nekakav civiliziran život, da se priklanjaju harlekinima duga jezika koji svojim ponašanjem i govorom vrijeđaju sve oko sebe, pa i zdravu pamet? (Jer, Berlusconi kao premijer i Kerum kao gradonačelnik su naprosto uvreda zdrave pameti.) Vjerojatno da. Međutim, otpor prema svim oblicima korektnosti dobrim dijelom proizlazi iz sasvim normalne potreba čovjeka da se divi hrabrima koji mogu preskočiti neku granicu koju oni sami ne mogu jer se boje društvene osude, onima koji mogu parkirati Maybach nasred ulice, upaliti sva četiri i otići na kiosk po cigarete, onima koji se mogu potući s policajcem, izvrijeđati političkog protivnika, obojene,

ŽIDOVE, ŽENE ILI MANJINE, UKRATKO TO JE POTREBA DIVITI SE ONIMA KOJI SE USUDE. Povodom Kerumove pobjede na izborima govorilo se kako je to jasan pokazatelj da se ljudi dive isključivo novcu i da je novac kao jedini kriterij vrijednosti zapravo stvorio takve izopačene odnose da ama baš bilo tko čiji je novčanik dovoljno debeo može zaslužiti naklonost mase. Tu svakako ima istine. Kerum je heroj onih koji se dive uspjehu, ako je uspjeh skupi sat, Maybach ili jahta. Međutim, ima tu svakako još nešto. Ljudi vole one koji se usude, ljudi vole bahatost, publika svojom ljubavlju u kinu ili pred televizijskim ekranima nagrađuje takve ordinarne idiote da bismo se, susretnemo li ih u stvarnom životu, naježili od užasa.

IDIOTE I LJUDSKE AMEBE KOJE GLUME STALLONE, SCHWARZENEGGER ILI VAN DAMME. Naši su filmski heroji infantilni mišićavci, stoga nije čudno što je jedan od njih postao guverner Kalifornije. Ne bismo se trebali zavaravati time da je izbore za guvernera dobila stvarna osoba po imenu Arnold Schwarzenegger. Ne. Izbore su dobili Conan i Terminator. Stoga se u budućnosti možda ne bi uopće valjalo mučiti s traženjem stvarnih ljudi za predsjedničke ili gradonačelničke kandidate, jer će se vidjeti da oni prolaze puno slabije od onih izmišljenih. Valjalo bi odmah izabrati virtualne predsjednike, one koji ne postoje uistinu. Ti bi, vjerujem, bili bolji ljudi.