Srećko JurdanaPolitičke kampanje mogu se voditi na razne načine, i s adutima različite atraktivnosti. Sanaderove atrakcije su, na primjer, Andrija Hebrang, Jadranka Kosor, Ivan Šuker, Luka Bebić; Friščićeve su Damir Bajs, Petar Čobanković; u Osijeku se - nakon Đapića - politički doživljaj ljepote sublimirao u liku Glavaša. I tako dalje. S druge strane mora, Silvio Berlusconi napravio je iskorak i adute za očuvanje političke moći pronašao u pedesetak golih djevojčica, okupljenih u egzotičnome ambijentu i podvrgnutih opuštenome senzualnome tretmanu. Kako vidimo, svatko ima vlastitu percepciju ljepote svijeta i smisla politike u njemu, i u tom kontekstu Berlusconi - političar prepun iznenađenja - nameće se kao vrijedan sociopsihološki motiv. U životnom razdoblju koje zovemo “fazom mudrosti” - sedamdeset plus, recimo - vrijeme se može trošiti na čekanje poštara, proučavanje besplatnih novina, ili svađanje s liječnicima koji nisu u stanju utvrditi zašto kosti bole. Svoju “fazu mudrosti” talijanski premijer odlučio je proživjeti na originalnije načine, ulazeći u planetarno natjecanje s Hughom Hefnerom na pitanju tko će oko vlastitoga zanosnoga lika okupiti veći broj golih i mlađih volunterki.
BUKET PUPOLJAKA NA SARDINIJI
Može se pretpostaviti da je spomenuti premijer susjedne i prijateljske države, s kojom - kako bi rekao Stipe Mesić - nemamo otvorenih pitanja, bio pomalo ljubomoran na neumornoga revolucionara Hefnera. Dotični aktivist Hugh, guru seksualnih sloboda, polako se približava devedesetima, što ga ne sprečava da se publici nastavi predstavljati kao falusni simbol i vrhunska atrakcija za populaciju koju je nazvao zečicama. Gospodin Berlusconi osjeća se prema njemu kao Scipion Mlađi, i odlučio je to - urbi et orbi - na svoj način dokazati. Popularnost mu je time svakako skočila. Veličanstveno se potvrdila izreka da bez starca nema udarca. Svjetski mediji i cijeli internet, pojedinci i nacije, analitičari, voajeri, i analitički voajeri, danima se bave njegovim bizarnim domjenkom na Sardiniji, s buketom navodno punoljetnih pupoljaka, od kojih je svaka na kraju seanse inkasirala dvije tisuće eura kompenzacije za nadahnuto sudjelovanje u jedinstvenome gerontološko-političkome eksperimentu.
BRBLJAVCI I HIPOKRITSKI RAČUNOVOĐE
Na kritike koje mu se upućuju s raznih strana, Berlusconi hladno odgovara kako je to guranje nosa u njegove privatne stvari (slično kao i spomenuti Hefner kad ga je Larry King jednom upitao, “Može li se vas, mimo svega drugog, nazvati naprosto prljavim starcem ?”). Za gospodina Berlusconija ne postoji behaviour code ili obavezna forma ponašanja političara pred javnošću; on je mjera samome sebi i svojim porivima, i kao takav može se usporediti sa starorimskim cezarom transplantiranim u demokraciju. Imun je na sudove i procese oko sumnjivoga stjecanja imovine, državne avione slobodno koristi za transport svojih prijatelja i ljubavnica na zabavna mjesta, vlasnik je većine lokalnih medija i oni ga ne ugrožavaju, za javno mnijenje boli ga bankovni račun, i sve mu to prolazi bez većih političkih udara na njegov status. Vilu na Sardiniji u kojoj je organizirao ubavu orgiju nudio je nedavno žrtvama potresa kao privremeno boravište, i poručio im usput da svoj prinudni boravak pod šatorima shvate kao ljetovanje. U više navrata izvaljivao je viceve na račun Obamina “preplanulog” tena. Doista, nesvakidašnja je osoba po sklonosti infantilističkim tripovima, a preko toga ujedno i simbol umiranja ozbiljne politike u modernome vremenu. Svojim primjerom pokazuje da veliki stratezi ili nacionalne figure vrijedne poštovanja u političkoj sferi danas intenzivno ustupaju mjesto brbljavcima, komičarima, hvatačima starleta, jetsetterima, dekadentnim hodočasnicima po zabavama, profiterima ili promućurnim eksploatatorima trenutka, uz koje permanentno stražari brigada hipokritskih računovođa. Uz dobru medijsku organizaciju, opisani tip novog, otkvačenog političara u stanju je preživjeti bez obzira na ispade. Trend je evidentno u ekspanziji. U Berlusconijevoj vili svijetu se u nudističkoj punini duše pokazao i bivši češki premijer Mirek Topolánek, dokazujući da Berlusconijev model prelazi talijanske granice. Fenomen ima u sebi nešto revolucionarno. Ne pamte se vremena kad su premijeri hodali naokolo bez gaća mašući toljagom, što je svakako znak da živimo u svijetu korjenitih promjena.
SANADEROVE ATRAKCIJE
U Hrvatskoj su takvi premijeri još uvijek nezamislivi. Je li to dobro ili loše, drugo je pitanje, ali atrakcije ovdje - kako rekosmo - ostaju Bebić, Bajs, Đapić, Hebrang, Jadranka Kosor, Glavaš, i nacija oko Sanadera nikada, dok je svijeta i vijeka, ne će uočiti pedesetak golih starleta. Premijer Sanader ozbiljan je čovjek koji razmišlja kako da naciju uvede u Europu, a izvede iz recesije. Za razliku od njega, premijer Berlusconi - koji je već u Europi - oko sebe vidi golo (po uzoru na stari film “Vedo nudo”), a svijetu u recesiji pokazuje lakat (po uzoru na Fellinijev “La dolce vita”), i poručuje mu: Ćao, arhitekti. Kriza je na vašoj strani.
Saga o topničkim dnevnicima
Haaško tužiteljstvo dosjetilo se, u zenitu procesa Gotovini i ostalima, da su mu s hrvatske strane potrebni i topnički dnevnici iz operacije “Oluja”, što je postupno preraslo u novi “kamen spoticanja” na hrvatskom putu prema ulasku u EU. Hrvatska vlada tvrdi da te dnevnike nema, a donedavno nije znala ni jesu li postojali, ni - ako jesu - tko ih je ukrao ili uništio. Premijeru Sanaderu nije preostajalo ništa drugo nego da se s tužiteljem Brammertzom prepire i polemizira, i da ga uvjerava u svoju dobru volju koja se sudara sa zidom objektivnih okolnosti. Kad je o Kninu riječ, da tamo prekomjernoga granatiranja civilnih ciljeva nije bilo, mogao se uvjeriti svatko tko je nedugo nakon “Oluje” došao u grad. Unatoč tome - ili baš zato - Brammertzu su dnevnici nužni, i Hrvatska ih pronaći mora, bez obzira na njegovo ne tako nepovoljno izvješće koje je zadnjih dana predočio Vijeću sigurnosti. Ako se ne pronađu dnevnici, mora se pronaći onaj tko ih je otuđio. Bio je u tom smislu prozvan i Ante Gotovina, koji je kategorički demantirao optužbe, i najavio tužbu protiv novina koje su ga - bez posebnih argumenata - navele u tom kontekstu.
Cijeli slučaj podsjetio je na pritiske i zavjere kojima je Hrvatska bila podvrgnuta prije Gotovinina uhićenja. Organizirana je tada špijunsko-novinarska mreža koja je programirano stvarala dojam da hrvatska vlast zna gdje je Gotovina, samo ga ne želi izručiti. Operaciju je vodila engleska tajna služba. Pokazalo se da je sve to bila laž, i da Hrvatska doista nije znala gdje je Gotovina, no danas se sličan tip operacije protiv nje vodi preko topničkih dnevnika. Postoji, međutim, i razlika. Kad je bila riječ o hvatanju Gotovine, i Mesić i Sanader zajednički su tvrdili da ne znaju gdje je, i da ih se neopravdano optužuje za njegovo skrivanje. Kad je riječ o dnevnicima, Mesić - zajedno s inozemnim faktorima - za njihov nestanak okrivljuje Vladu. Između njega i Sanadera na tom planu suglasja nije bilo. Kako stvari stoje, Sanader je shvatio univerzalnu poruku. Otkrilo se da je dnevnike ipak netko ukrao i uništio, pronalaženje počinitelja u tijeku je, što će Hrvatskoj svakako donijeti simpatije, barem dotle dok Haag ne zatraži nešto novo.
