Srećko JurdanaNa visokim razinama u tijeku su duboka sondiranja. Ivo Sanader istražuje politički teren za svoju kandidaturu za predsjednika države, a Stipe Mesić područje na kojem bi mogao ostati u politici i kad mu istekne aktualni mandat. Spomenuta Sanaderova kandidatura nipošto nije pravocrtan i samorazumljiv pothvat, lišen većih komplikacija. Ode li za predsjednika, kome će ostaviti Vladu, a kome stranku? S Vladom je vjerojatno manji problem; aktivista koji se bave ekonomijom, a pritom su i dokazano lojalni, oko Sanadera ima dovoljno, i netko se od njih bez poteškoća može pretvoriti u kontroliranoga premijera. U stranci je, međutim, trajno težište Sanaderovog utjecaja, i on se ne može zavući u oblake Pantovčaka ne vodeći računa o tome što će se u tom težištu nakon njega zbivati.
Ambiciozne frakcije HDZ-a

Stipe Mesić svojedobno nije imao takvih briga. Postao je predsjednik ne zbog jake baze koju mu je pružao HNS, nego zbog vlastitoga lika i orijentacije koju su glasači nepogrešivo prepoznali kao antituđmanovsku. Za razliku od protukandidata, postojano je koračao s duhom vremena, i nije mu zapravo trebala nikakva jaka stranka koja će mu čuvati zaleđe. Tu se negdje skriva i specifična razlika između predsjedničkih i parlamentarnih kandidata. Tko želi postati predsjednik, taj bi, pored ostaloga, morao u svome nastupu projicirati i univerzalističku ili transstranačku crtu koja ga - barem u dijelu njegovoga profila - svrstava iznad dnevne političke pragmatike, i predstavlja kao reprezentanta države, a ne grupacije. Sanader će, zahvaljujući svojoj medijskoj omniprezentnosti i snazi svoje retorike, nesumnjivo privući i mnoge izvan hadezeovskoga duhovnoga obora, ali njegov eventualni izbor za predsjednika mogao bi uzdrmati koheziju HDZ-a kao takvog, čime će se ugroziti i njegova vizija koncentriranoga upravljanja državom na svim razinama. Predsjednik formalno nije više u stranci, a u stranci je kreirao situaciju vlastite nezamjenjivosti. Sanader se, dakle, suočava s pitanjem kako postati predsjednik države i ujedno sačuvati HDZ od ambicioznosti njegovih frakcija, odnosno spriječiti da na površinu isplivaju nekakvi ambiciozni autonomaši koji se ne će slijepo pridržavati njegovoga autoriteta, ako za tim nemaju formalne potrebe.
Vitalni Mesić

Zanemarimo li mogućnost turbulencija u stranci, i sama kandidatura za predsjednika kod Sanadera implicira rizike. On se doista može suočiti s protukandidatom sposobnim da ga pobijedi, iako Zoran Milanović - u prilično ograničenoj mjeri svjestan situacije - pokušava vući poteze koji sprečavaju takav razvoj događaja. U slučaju gubitka predsjedničkih izbora Sanaderova osobna, nazovimo to tako: karizma, pretrpjet će težak udarac, što će se odraziti u svim segmentima njegove aktualne velevlasti. Kad je o sudjelovanju na predsjedničkim izborima riječ, premijer bi morao iznimno dobro odvagnuti pro et contra, bez obzira na to što mu se danas na prvi pogled možda čini da bi osvajanje Pantovčaka donijelo neprocjenjivu korist, i da je vrijedno svakoga truda. Jedan od razloga zašto Sanader samoga sebe potiho nameće kao kandidata svakako je i taj što HDZ boljega kandidata od njega nema, a nekoga mora ponuditi. Evidentan manjak općeprihvatljivih kandidata odraz je, međutim, kulturoloških problema u toj stranci, i generalna publika ne bi se tim fenomenom trebala pretjerano opterećivati.

Na drugoj strani, o Stipi Mesiću, oslobođenom osobnih problema oko predsjedničke kandidature, počelo se govoriti kao o mogućem predvodniku ujedinjene "nove ljevice" koja će na budućim izborima ugroziti hrvatsku "bipolarnost", tj. i HDZ i SDP. Nacional je prošlog tjedna spomenuo da bi se u tom bloku trebali naći HNS, SDSS, HSLS, IDS. Mesić je tu poruku blago demantirao, no svatko tko ga poznaje dobro zna da on već dulje vrijeme intenzivno razmišlja i o tome tko će ga naslijediti, i o tome kako će se politički angažirati kad napusti predsjednički položaj. Vitalan je, osjeća da je potreban na sceni, i nema namjeru ostatak životnoga vremena provesti u vikendici svađajući se s televizorom. Osobnoga kandidata koji dijeli njegove poglede, i koji bi ga s dobrim izgledima mogao zamijeniti - nije pronašao, što je možda i jedan od nedostataka u njegovoj predsjedničkoj karijeri. Zato u svakom slučaju pije vodu ideja o trećem bloku.
Prelijevanje iz šupljeg u prazno

Njezin politički potencijal proizlazi iz kompromitiranosti dviju glavnih stranaka. HDZ već godinama vodi tešku bitku s korupcijom, koju namjerno gubi. U Europu ga ne puštaju jer ne vjeruju u njegove dobre namjere, osuđene ratne zločince pokušava skinuti s vrata tjerajući ih u Bosnu, za ekonomsku krizu i otplatu ogromnih dugova nema drugog rješenja osim novog zaduživanja i zazivanja bogova turizma da siđu Hrvatskoj u pomoć. SDP je gotovo potpuno nesposoban da HDZ ugrozi na njegovim kritičnim točkama, i da se izbori za vlast preko HDZ-ovih slabosti. Glasači se u većini i dalje opredjeljuju za HDZ ne zato što su njime oduševljeni, nego zato što SDP kod njih nije osvojio reformistički kredibilitet i ne predstavlja nikakvu pozitivnu alternativu depresiji. Psihološki odnos biračkoga tijela prema HDZ-u i SDP-u svodi se na prelijevanje iz šupljeg u prazno. Za takvu situaciju velike zasluge svakako ima Zoran Milanović, odnosno pokojni lider koji ga je postavio za šefa SDP-a.
Tendencije prema stvaranju trećeg bloka, lijevo-centrističkog ako hoćemo, potpuno su logična stvar u takvim okolnostima, i Mesić je - s obzirom na svoj utjecaj u javnosti - idealna figura da taj blok okupi i povede, pa makar i privremeno, dok povjerenje publike ne osvoji nekakav junak-nasljednik.