UPRAVA NAJUSPJEŠNIJEG hrvatskog brodogradilišta nezadovoljna je uvjetima EU za formiranje konzorcija domaćih tvrtki koji će postati novi vlasnik Uljanika, jer će morati prikupiti minimalno 400 milijuna kuna, što je 240 milijuna kuna više nego što je prvotno planiranoČelni ljudi pulskog brodogradilišta Uljanik, u suradnji s političkim vrhom Grada Pule i Istarske županije, uskoro će krenuti u formiranje konzorcija domaćih tvrtki koji bi trebao postati novi vlasnik Uljanika kad krajem godine počne privatizacija hrvatskih brodogradilišta. Taj konzorcij, koji bi se trebao sastojati od velikih hrvatskih brodarskih kompanija, ali i drugih uspješnih tvrtki s područja Istre, trebao bi prikupiti minimalno 400-tinjak milijuna kuna potrebnih za kupnju brodogradilišta i spriječiti da Uljanik prijeđe u strano vlasništvo. Ta akcija posljedica je dogovora o modelu privatizacije domaće brodogradnje koji je u Bruxellesu s europskom povjerenicom za zaštitu tržišnog natjecanja Neelie Kroes dogovorio potpredsjednik hrvatske vlade Damir Polančec.

Na temelju tog dogovora država će 25 posto vlasničkog udjela u Uljaniku po povoljnim uvjetima prodati radnicima brodogradilišta, a 59,25 posto najboljem ponuđaču, s tim da će početna cijena Uljanika, za razliku od ostalih brodogradilišta, biti utemeljena na nominalnoj cijeni dionica tvrtke od 300 kuna. Pojednostavljeno, to znači da će novi vlasnik Uljanika za kontrolu nad kompanijom morati izdvojiti minimalno 397 milijuna kuna. Polančec je takav dogovor proglasio uspjehom, tvrdeći kako se na taj način osigurava nastavak brodograđevne djelatnosti u Puli. Taj zaključak dijelom je i istinit, jer, za razliku od ostalih brodogradilišta koja će se prodavati po cijeni od jedne kune, visoka cijena u Uljaniku u startu iz natječaja diskvalificira špekulante i sve ulagače koji nisu zainteresirani za nastavak osnovne djelatnosti u Puli, nego samo za imovinu i zemljište poduzeća. No, s druge strane, u upravi Uljanika poprilično su nezadovoljni dogovorom koji je Polančec sklopio, jer smatraju da im otežava ispunjenje cilja - da škver ostane u domaćem vlasništvu.ŽUPAN IVAN JAKOVČIĆ Istarska županija bit će jedan od dioničara Uljanika

Naime, čelni ljudi Uljanika već su više puta javno kritizirali ideju privatizacije brodogradilišta. Njihov stav, koji su zastupali i neki stručnjaci te sindikati, bio je da Uljanik ne treba izjednačavati s ostalim hrvatskim brodogradilištima, jer jedini posluje profitabilno, te da zato može ostati u državnom vlasništvu. Ipak, kad je postalo očito da takav scenarij Polančec ne uspijeva dogovoriti s Europskom komisijom, u Uljaniku su osmislili svoj prijedlog privatizacije. Na temelju tog prijedloga, država bi 25 posto vlasništva u Uljaniku ponudila radnicima, daljnih 25 posto strateškom partneru, a ostatak plasirala na burzu. Bio bi formiran domaći konzorcij koji bi preuzeo udjel namijenjen strateškom partneru, te bi uz radnike i upravu držao većinski udjel u kompaniji. Ipak, u takvom modelu privatizacije hrvatski partneri za kupnju dionica trebali bi prikupiti tek oko 160 milijuna kuna, za razliku od 400 milijuna koliko će im trebati na temelju dogovora Polančeca i Neelie Kroes. Doda li se i Polančecova najava da će natječaji biti raspisani u što kraćem roku, dok je domaće financijsko tržište poprilično nelikvidno, a poslovanje kompanija pogođeno recesijom, jasno je kako u Uljaniku imaju razloga za nezadovoljstvo. U kompaniji su proteklih dana izbjegavali medijske istupe tvrdeći kako službeno nisu obavješteni o dogovoru, no neslužbeno se moglo doznati kako su članovi uprave Uljanika pomalo zabrinuti ovakvim razvojem događaja.

NEELIE KROES Europska povjerenica za zaštitu tržišnog natjecanja tražila je da početna cijena Uljanika bude utemeljena na nominalnoj cijeni dionica tvrtke od 300 kunaTo i ne začuđuje, jer bi glavni dio domaćeg konzorcija za kupnju Uljanika trebao pripasti domaćim brodarskim kompanijama, Uljanik plovidbi, zadarskoj Tankerskoj plovidbi i dubrovačkoj Atlantskoj plovidbi. Iako su te kompanije u prošlosti odbijale spekulacije o tome kako će ući u vlasničku strukturu Uljanika, tvrdeći kako se planiraju koncentrirati na razvoj svojih osnovnih djelatnosti, taj plan bio je poprilično logičan. Naime, hrvatske brodarske kompanije proteklih godina postizale su velike profite pa se i moglo očekivati da dio te zarade, uz političku podršku, ulože u kupnju profitabilnog brodogradilišta, kakvo Uljanik jest. Ipak, danas je situacija pomalo drukčija. Globalna ekonomska recesija izazvala je ogroman pad brodskog prijevoza, a samim tim i prihoda od vozarina hrvatskih kompanija. Tako su u prvom tromjesečju ove godine sva tri velika domaća brodara imala pad profita u odnosu na isto razdoblje lani, Uljanik plovidba od 40,3 posto, Tankerska plovidba od 53 posto, a Atlantska od čak 65 posto.

Budući da se može pretpostaviti kako će u drugoj polovici godine poslovanje tih kompanija biti još lošije, nije teško pretpostaviti kako će njihov interes i sposobnost ulaganja u Uljanik biti znatno umanjene. U takvoj situaciji čelnim ljudima Ulajnika bilo je u interesu da se privatizacija škvera odgodi do kraja recesije, odnosno ponovnog početka gospodarskog rasta. Ipak, zbog Polančecova dogovora to se neće dogoditi, dapače, u recesijskim uvjetima hrvatske će tvrtke za kupnju brodogradilišta morati prikupiti 240 milijuna kuna više nego što je planirano. Stoga je jasno da će sposobnost hrvatskog konzorcija da konkurira za kupnju Uljanika najviše ovisiti o raspoloženju financijskih institucija, odnosno o spremnosti neke od domaćih banaka da financira taj posao. U tom kontekstu važna će biti i podrška hrvatskog političkog vrha, pa ne treba sumnjati da će čelnici brodogradilišta, ali i Grada Pule te Istarske županije, uskoro početi intenzivno lobirati. Naime, bez podrške banaka hrvatske tvrtke gotovo sigurno se neće moći upustiti u licitaciju protiv nekog od bogatih stranih ponuđača. Zasad se ne zna tko bi se sve mogao javiti na natječaj, ali u kuloarima su se kao potencijalni zainteresirani za kupnju Uljanika često spominjala talijanska brodogradilišta Ansaldo iz Genove i Fincantieri iz Monfalconea.DAMIR POLANČEC Potpredsjednik Vlade, ministar gospodarstva, rada i poduzetništva s Neelie Kroes dogovorio je model privatizacije Uljanika kojim uprava brodogradilišta nije zadovoljna

Upravo je Fincantieri svojedobno figurirao kao mogući kupac Uljanikove tvornice električnih strojeva i uređaja, a budući da je taj brodograđevni koncern u vlasništvu talijanske državne kompanije Finetecna, domaći sindikati često su ga isticali kao primjer da se privatizacija brodogradilišta ne mora privatizirati. Ipak, krajem prošle godine bila je najavljena i privatizacija Fincantierija, da bi cijeli posao bio odgođen zbog iznimno nepovoljnog stanja na svjet skom financijskom tržištu. U međuvremnu zbog pada narudžbi grupacija je imala određene gubitke i započela s prvim otpuštanjima radnika, a predsjednik uprave kompanije Giuseppe Bono najavio je kako bi uskoro Fincantieri mogao i privremeno zatvoriti neka svoja manje konkurentna brodogradilišta. U tom kontekstu upitno je koliko bi talijanska tvrtka uopće bila zainteresirana za kupnju Uljanika u ovom trenutku. S druge strane, cijena od 400 milijuna kuna za 59,25 posto vlasništva u Uljaniku može se smatrati poprilično povoljnom. Pulsko brodogradilište je lani ostvarilo 45,18 milijuna kuna profita, a čak i u otežanim okolnostima na tržištu u prva tri mjeseca ove godine Uljanik je imao dobit od 10 milijuna kuna, a do kraja godine planira prihode od 470 milijuna eura.

PULSKI GRADONAČELNIK Politički vrh grada Pule, na čelu s gradonačelnikom Borisom Miletićem, u suradnji sa šefovima Uljanika i Istarskom županijom uskoro će formirati konzorcij hrvatskih tvrtki koje će otkupiti UljanikUz to, kompanija ima ugovorene poslove vrijedne više od 1,3 milijarde eura, a budući da u Uljaniku već dugo ugovore sklapaju tako da naručitelj snosi moguće troškove promjene valutnih tečaja, poprilično je sigurno da će kompanija na tim poslovima ostvariti profit. Također, bitno je da će brodogradilište ove godine isporučiti prvi jaružar. Radi se o vrlo sofisticiranom, tehnološki naprednom i skupom plovilu, namijenjenom podvodnim radovima iskapanja. Takvi brodovi smatraju se proizvodima visoke dodane vrijednosti, što znači da borodgradilišta koja ih izrađuju na njima zarađuju puno više nego na jednostavnim plovilima kao što su naftni tankeri. Zbog toga su u Uljaniku uvjereni kako će razvojem proizvodnog procesa gradnja takvih plovila dugoročno osigurati zaposlenost i profitabilnost. Doda li se i da je Uljanik jedini hrvatski škver koji ne koristi državna jamstva nego svoje brodove gradi pomoću komercijalnih kredita, nije teškjo zaključiti kako bi se ulaganje u to brodogradilište dugoročno moglo pokazati vrlo profitabilnim.

Ipak, hoće li u takvoj situaciji čelni ljudi Uljanika uspjeti u svojoj namjeri da zadrže svoju tvrtku u domaćem vlasništvu, ovisit će o njihovoj sposobnosti da pronađu adekvatne partnere. Vlasničko povezivanje brodogradilišta i brodarske kompanije u Hrvatskoj već se pokazalo kao dobro rješenje u slučaju Viktora Lenca, čiji je suvlasnik Tankerska plovidba. Ipak, imaju li domaći brodari mogućnosti i želje ući ući u više stotina milijuna kuna vrijednu licitaciju s bogatim strancima, u ovom trenutku vrlo je neizvjesno.