Objavljeno u Nacionalu br. 710, 2009-06-23

Autor: Nina Ožegović

JUBILEJ hrvatskog transmedijskog umjetnika

40 godina Martinisovih provokacija

DALIBOR MARTINIS, konceptualni umjetnik poznat po svojim provokativnim performansima i video radovima, u svojoj novoj izložbi usporedo se osvrnuo na dva kulta ličnosti - Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana

IRONIČNI PRIKAZ
KULTA LIČNOSTI
Transmedijski umjetnik Dalibor Martinis s
projektom 'Društveno čitanje - Zidne novine
1980/1999." , nedavno postavljenim u knjižnici 'S. S. Kranjčević na VolovčiiciIRONIČNI PRIKAZ KULTA LIČNOSTI Transmedijski umjetnik Dalibor Martinis s projektom 'Društveno čitanje - Zidne novine 1980/1999." , nedavno postavljenim u knjižnici 'S. S. Kranjčević na VolovčiiciDalibor Martinis (61), jedan od najpoznatijih hrvatskih transmedijskih umjetnika, čiji se videoradovi nalaze u nekim od najznačajnijih muzeja svijeta, primjerice, poznati “Open Reel” u prestižnom Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, nedavno je u knjižnici S. S. Kranjčevića otvorio novu izložbu “Društveno čitanje - Zidne novine 1980/1999.” na kojoj pomoću starih Večernjaka konfrontira dva kulta ličnosti - Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana.

Iako je dobio Nagradu grada Zagreba i “Josip Račić”, Martinis je možda priznatiji u svijetu negoli u Hrvatskoj, naime, od ranih ‘70-ih sudjeluje na mnogim međunarodnim izložbama i videofestivalima, od Los Angelesa i São Paulu do Tokija, 1997. je bio hrvatski predstavnik na Biennaleu u Veneciji, predavao je na Ontario Art Collegu, a danas na riječkoj akademiji. Radi akcije, performanse, instalacije i projekte s videom i fotografijama u kojima preispituje stvarnost. Tako je svojedobno zauzeo mjesto na postamentu miniranog Augustinčićeva spomenika Titu u Kumrovcu, zatim se predstavio kao umjetnik-investitor u akciji “Krajolik promjenjiva rizika”, nakon toga je palio automobile, a nedavno je preplivao Savu.


Ove jeseni obilježit će dva jubileja - 40 godina od prve izložbe “Modul N&Z”, održane 1969. u Galeriji Studentskog centra, te 35 godina od prvog videa “Mrtva priroda”. Tim povodom imat će izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt na kojoj će, osim presjeka rada, ponovo izraditi modul, identičan onom iz 1969. godine.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da u najnovijem radu konfrontirate dva predsjednika - jugoslavenskog Josipa Broza Tita i hrvatskog Franju Tuđmana?

- Rad tematizira čitanje, u izlozima su postavljene velike fotografije koje prikazuju mene kako čitam novine, ali tako da ih preko mojeg lika prolaznici i sami mogu čitati. Uzeo sam dva specijalna izdanja Večernjeg lista, iz 1980. i 1999., objavljena nakon smrti Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana, a zatim im pomiješao lijeve i desne stranice. Pokazalo se da to nije samo priča o dva događaja, nego i o medijima, te o društvenom i ideološkom sklopu dvaju vremena. Iako su karijere dvojice predsjednika bile različite, medijski tretman tih vijesti bio je gotovo jednak i serviran je čitateljima po identičnom obrascu. Kad usporedite lijevu i desnu stranicu novina, znači, Večernji list iz 1980. te iz 1999., vidite da su jezik, frazeologija i stupanj patetike isti.DALIBOR MARTINIS NA LJETOVANJU s roditeljima
i bratom na Pećinama u Rijeci 1960.DALIBOR MARTINIS NA LJETOVANJU s roditeljima i bratom na Pećinama u Rijeci 1960.

NACIONAL: Jeste li Tita prezentirali na lijevoj, a Tuđmana na desnoj stranici zbog ideoloških konotacija?

- Lijeva stranica ne znači političku ljevicu, a desna desnicu. Rad ne bi vrijedio kad bih ja donosio političke sudove o tim događajima jer bih se pretvorio u još jednog od mnogih interpretatora. On se naslanja na moj veliki serijal Data Recovery, u kojem imitiram postupak povrata izgubljenih podataka s oštećenog diska na kompjutoru. Moj autorski postupak sastoji se u tome da izvučem neki događaj ili osobu iz povijesnog konteksta i zatim ga vraćam u život kao aktualni današnji događaj. Propuštam ga kroz sebe i svoje iskustvo. Time su ovi događaji lišeni političke, povijesne ili ideološke interpretacije. Ne komentiram ih nego ih vraćam u društvenu svijest i tako izvlačim iz našeg kolektivnog zaborava. U tu se grupu ubraja se i moj najnoviji video “TV Dnevnik 04. 09. 1974”, zatim akcije s Titovim govorima u Zadru, Puli i Ljubljani i mnogi drugi projekti.

NACIONAL: Kako ste osmislili projekt “TV Dnevnik 04. 09. 1974” i jeste li u njemu koristili autentične događaje i imena političara?

- Apsolutno, sve je doslovno i vjerno originalu, od Azema Vllasija do Radakrishnana Rahna, iako je iz današnjeg vremena bilo teško dešifrirati sva zaboravljena imena političara. Projekt ima dugu povijest. Godine 1974. jedna škola na Trešnjevci dobila je videoopremu koja je za to vrijeme bila moderna, no velika i teška tako da se nije mogla prenositi. Bila je to odlična prilika, ali morao sam smisliti nešto što se moglo snimiti na licu mjesta. Stavio sam na televizor neku draperiju, nešto voća i jednu skulpturu, aranžirajući svojevrsnu mrtvu prirodu. Zatim sam televizor, na kojem se prikazivao Dnevnik, snimao. Bio je to moj prvi video. Nazvao sam ga “Mrtva priroda” jer sam znao da će i emitirani Dnevnik s vremenom postati dio aranžmana na televizoru. Nedavno sam se sjetio da taj moj stari crno-bijeli video sadrži i cijeli konzervirani Dnevnik iz 1974. Transkript tog Dnevnika iz 1974. iskoristio sam kao materijal za novi Dnevnik, koji medijski, produkcijski i tehnološki izgleda kao proizvod današnjeg vremena, samo je sadržaj iz 1974. Sada sam ja spiker i dok govorim o događajima iz tog doba, dolje klize informacije o padu ili rastu dionica. Zanimalo me je što se događa kad se sadržaj i događaj, koji su inače u našoj memoriji spojeni, temporalno dislociraju i izgube, potom nađu u krivom vremenu.

NACIONAL: Zašto ste odabrali baš Tita kao jednu od svojih nepresušnih inspiracija?

DEBITIRAO 1969. GODINE Prva Martinisova izložba
'Modul N&Z' održana je u
Galeriji SC-a 1969. godineDEBITIRAO 1969. GODINE Prva Martinisova izložba 'Modul N&Z' održana je u Galeriji SC-a 1969. godine- Bavim se Titom u onoj mjeri u kojoj se Tito bavio mnome. S obzirom na to da sam odrastao i veći dio života proveo u socijalizmu gdje je on bio apsolutni vladar, logično je da se bavim Titom, koji je bio, htjeli mi to priznati li ne, fascinantna ličnost. Tito je danas marginaliziran i cijelo to razdoblje se potiskuje, ovo naše tranzicijsko društvo njegovo vrijeme smatra sramotnim. To je postalo neko ne-doba, koje bi, kao u filmskoj montaži, trebalo izrezati i potom spojiti ono razdoblje prije Tita s današnjim vremenom. A što da radimo mi, koji smo živjeli u njegovu vremenu? Da se odreknem dijela svog života i svog rada? Ne mogu to prihvatiti.

NACIONAL: Što je sredinom '60-ih, u doba dok ste se školovali, najviše utjecalo na vaše formiranje?

- Nakon završetka gimnazije otišao sam sa školskim kolegom Nenadom Prelogom autostopom po Europi, završili smo u Engleskoj gdje smo brali grašak. Taj kontakt s alternativnom kulturnom scenom Europe bio je bitan za mene. Zatim je došla ‘68. i jedino čega se dobro sjećam sa studija na Akademiji u Zagrebu je vrijeme kad smo okupirali školu.

NACIONAL: Zašto ste upisali Akademiju likovnih umjetnosti, a ne matematiku na PMF-u?

- Poslije gimnazije upisao sam elektrotehniku i čak sam položio 1. godinu, ali sam zapravo bio prilično nesretan. Tada me Danko Grlić, praxisovski filozof i estetičar, otac mog školskog kolege Rajka Grlića, usmjerio na likovnu akademiju, čak mi je doveo slikara Raula Goldonija da pogleda i ispravlja moje crteže. Rekao mi je: “Marta, ti na toj elektrotehnici samo gubiš vrijeme!”, i tako odigrao ključnu ulogu u mom formiranju.

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo novim medijima, od performansa i akcija do videa?

- Slikarstvo, pogotovo ono koje se promoviralo na Akademiji, nije me zanimalo i već za vrijeme studija tražio sam, kao i neki ljudi iz kruga kojem sam pripadao, alternativne forme umjetničkog izraza. Sa mnom su na akademiji bili Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak, Sanja Iveković i Jagoda Kaloper i svi smo imali slične estetske interese i afinitete prema novom tipu plastike i konceptualnoj umjetnosti. Naš umjetnički rad bio je povezan s nepretencioznim i jeftinim načinom rada - koristili smo se videom, fotografijom i papirom, a nitko od nas nije imao atelje, a nema ga ni danas. Sličan trend pojavio se i u zapadnoj, europskoj umjetnosti. Počeli smo izlagati u Galeriji Studentskog centra, koju je u to vrijeme vodio Želimir Koščević, i sve izložbe te 1969/70. godine značile su rez u odnosu na postojeće konvencije. Moja se prva izložba zvala “Modul N&Z”, bio je to ambijent konstruiran kao dvostruka prizma na čijim su se plohama izmjenjivale narančasta i zelena, svojevrsni tunel kroz koji su posjetitelji mogli hodati. Ideja je bila da se tim modulom, kao vektorom kretanja, prostorno definira grad.

NACIONAL: Što vas još potiče i inspirira u umjetničkom radu?

- Često se referiram na modernu tehnologiju, primjerice, u Binarnoj seriji i ciklusu Data Recovery, zatim na medije, ali na mene utječe i društveni okoliš. Često se služim političkim okružjem kao materijalom, koristim političku sferu, društvenu situaciju ili društvene procese kao građu. Smatram se transmedijskim umjetnikom, jer se izražavam u različitim medijima, od akcija i performansa do instalacija i videa. Danas određeni medij koristim u taktičkom smislu: katkad mi je za neki projekt potreban video, a drugi put fotografija ili tekst, kao što je to u projektu “Obraćam vam se kao čovjek čovjeku - Postaje na putu za demokraciju”, nastalom uoči parlamentarnih izbora 2003. Tijekom 2004., u radu “Variable Risk Landscape”, nastojao sam proniknuti u sferu kapitala, profita i novca.Sa slikaricom i glumicom Jagodom Kaloper na Korčulanskoj ljetnoj školi 1968. na koju su dolazili tada vodeći intelektualciSa slikaricom i glumicom Jagodom Kaloper na Korčulanskoj ljetnoj školi 1968. na koju su dolazili tada vodeći intelektualci

NACIONAL: Već ste dvije godine imali akcije u sklopu Festivala subverzivnog filma - prošle godine zapalili ste automobil u “Vječnoj vatri gnjeva”, a ove godine preplivali ste Savu u “Savskom Jang Ceu”.

- Oba rada također su dio Data Recovery sustava. Već godinama me intrigiraju medijske slike događaja u kojima ljudi paljenjem automobila iskazuju nezadovoljstvo i bunt. Iako su gesta i objekt uvijek isti, radi se o politički i ideološki nepovezanim akcijama, zapravo, o pretpolitičkoj gesti. Postoje tisuće događaja širom svijeta s različitim povodima, od Francuske preko Indije do Južne Amerike, u kojima se revolt iskazuje na jednak način - paljenjem automobila. Zato sam odlučio praviti remake tih događaja, ali sada kao umjetničku gestu. Moje “ubacivanje” u njihove redove je pokušaj povezivanja tih revolta na estetskoj razini. Želim ostaviti otvorenim pitanje: tko će zapaliti sljedeći automobil - umjetnik ili netko tko je stvarno bijesan?

NACIONAL: Što vas je motiviralo da preplivate Savu?

- Politički događaj par exellence, koji se dogodio 1966. godine u Kini. Unutar kineske partije već su počela neka preslagivanja i 73-godišnji Mao Ce Tung, čovjek na čelu kineske Komunističke partije, htio je dokazati da je još u punoj snazi pa je navodno preplivao rijeku Jang Ce. Kako sam, eto, prešao šezdesetu, pomislio sam da bih i ja trebao dokazati da još mogu i odlučio sam preplivati rijeku Savu. Kao klinac kupao sam se na savskom kupalištu i ta mi je rijeka izgledala moćno i opasno. Želio sam je preplivati, ali nisam skupio hrabrosti. Kako je ovogodišnji Festival subverzivnog filma tematizirao Kinu i kineski film, pomislio sam da mi je sada zadnji trenutak da to učinim. Postavio sam se u kožu Mao Ce Tunga, preplivao Savu i time je, barem nakratko, transformirao u Jang Ce. Bio je to moj mali ironijski obrat. Mao je iskoristio rijeku, odnosno, prirodu da bi mijenjao društvo, ubrzo zatim započeo je čuvenu kulturnu revoluciju, a ja sam krenuo obrnutim putem - preuzeo sam jedan politički događaj, Maovu akciju, kako bih promijenio prirodu i iz Save napravio Jang Ce. Odabrao sam mjesto nasuprot Kajzerici gdje je donedavno bio zagrebački Chinatown. Naime, Sava reže grad na dva dijela - s jedne strane su povijest, purgeri i hrvatstvo, a s druge je bila neka druga zona i neki Kinezi pa sam plivanjem pokušao simbolički spojiti ta dva svijeta.

NACIONAL: Gdje trenutačno još izlažete?

- Na izložbi suvremene istočnoeuropske umjetnosti “Par lijevih cipela” koju je u muzeju u Bochumu postavio Tihomir Milovac izlažem rad - metaizložbu zemalja članica U-pakta. Prošle jeseni izveo sam performans “Simultaneous Speech”, također iz serije Data Recovery, u kazalištu u Regensburgu. Izvedba podsjeća na govore važnih državnika u UN-u, koje prevode brojni prevoditelji. U ovom slučaju ja sam njemačkoj publici na hrvatskom čitao govor Srećka Bijelića, tadašnjeg SK funkcionera druge klase, kojeg sam pronašao u partijskim materijalima sa 7. sjednice CK SKJ održane 1967. u Beogradu. Odabrao sam ga zato što zvuči užasno prazno i ideologizirano, prepun je šupljih, ideološki poželjnih fraza. Zatim je 12 prevoditelja, u stvari imigranata, simulirajući prevođenje, na raznim jezicima, od kineskog i hindija do svahilija i arapskog, istovremeno govorilo najvažnije umjetničke i filozofske tekstove 20. stoljeća. Tako je indijska prevoditeljica čitala tekst Josepha Beuysa, afrički prevoditelj na svahiliju Marinettijev Futuristički manifest, a arapski zapise Andyja Warhola. Kako performans traje, tako se politički govor sve više pretvara u nešto poput jezične opere, u kojoj je sve dislocirano i pomaknuto, i jezici i smisao koji prenose i kulture kojima pripadaju.U AKCIJI 'SAVSKI JANG CE' Martinis se referira na
Mao Ce Tunga i njegovo
preplivavanje Jang CeaU AKCIJI 'SAVSKI JANG CE' Martinis se referira na Mao Ce Tunga i njegovo preplivavanje Jang Cea

'PREPLIVAO SAM SAVU U ULOZI MAO CE TUNGA'

■ Na odluku da se upusti u preplivavanje rijeke Save Martinisa je inspirirao događaj iz 1966., kad je Mao Ce Tung navodno preplivao rijeku Jang Ce. Učinio je to kako bi pokazao da je još uvijek snažan, budući da je već imao 73 godine. 'Kako sam, eto, prešao šezdesetu', priča Martinis, 'pomislio sam da bih i ja trebao dokazati da još mogu i odlučio sam preplivati Savu. Postavio sam se u kožu Mao Ce Tunga, preplivao Savu i time ju, nakratko, transformirao u Jang Ce'.

Vezane vijesti

Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina

Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina

Ovih dana televizija tzv. Republike Srpske svakodnevno emitira dokumentarce i emisije u kojima se slave „velike pobjede“ srpske vojske u Bosanskoj… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika