Malo nakon godišnjice Tienanmena i malo prije obljetnice rušenja Berlinskog zida, svim dobrohotnim pripadnicima ljudske rase, svima nama učlanjenima u globalnu stranku HS (Homo Sapiens, naime) čini se da bi mogao pasti i Teheranski zid. Riječ je o zidu nevidljivom golomm oku, ali zato visokom poput Himalaje - zidu koji je prije točno 30 godina opasao sav islamski dio svijeta i zatočio ga dobrim dijelom u atavizmima religijske zadrtosti, producirajući i šehide i križare na svim meridijanima.

Atatürkova revolucionarna sekularizacija turskog društva desetljećima je, mic po mic, sporo napredovala bivšim otomanskim i osmanlijskim kolonijama, tražeći posvuda način da odvoji religiju od države, a onda je, u samo nekoliko tjedana Homeinijeve "revolucije", sav taj višedesetljetni trud HS-a pao u vodu.

Dok je to trajalo samo u Iranu, još se nekako i dalo podnositi. Ali već za godinu, dvije, prelilo se i razlilo na sve strane. U tom kratkom "prijelaznom roku" islam se radikalizirao i militarizirao, potičući na isti proces svesrdno i druge dvije od triju najučinkovitijih religija, kršćanstvo i judaizam. Preko noći važni mule, imami i ajatolasi nicali su u javnosti, brže nego sveci i blaženici u paralelno doba pontifikata Ivana Pavla Drugog. Ili su, u najmanju ruku, vodili s njima i njihovom brojnošću međusobnu mrtvu trku, baš kao što su se i militantni Izraelci, kao da ništa nisu naučili iz novije povijesti svog nesretnog naroda, uključili u to suludo nadmetanje u bezumnoj bezuspješnosti.

Ništa ni dobro niti mudro nismo dobili, mi iz HS-a, ni Homeinijevim prevratom niti reakcijama na njega, niti teheranskim kontrareakcijama. Shvatili su to i naši iranski stranački kolege, jednako kasno kao što su to, tek nakon desetljećâ mentalne torture skopčali i građani bivšeg socijalističkog bloka, ali ipak na vrijeme da pokušaju svojoj djeci omogućiti život u mrvicu humanijem sustavu od ideološkog i religijskog jednoumlja.

Uvijek sam se smijao idiotskim teorijama hrvatskih nacionalista o nekakvom svojem iranskom porijeklu, ali zadnjih desetak dana, dok na internetu gledam sve te okrvavljene ljude koji se u Teheranu (samo u Teheranu?) bore za svoj ukradeni glas, dok gledam Nedu kako krvari i izdiše na vrućem asfaltu, dok slušam vijesti o ubijenim i uhapšenim novinarima, dok mislim na svoju londonsku kolegicu, lijepu i pametnu Sholeh Johnston (prvu osobu koju sam u Hrvatskoj upoznao i pritom bio siguran u to kako je uistinu iranskog porijekla!) - bude mi nekako drago pomišljati da su moji preci baš otamo, iz Perzije, otišli do Karpata, predahnuli koje stoljeće, pa pošli dalje...

Drž'te se, Teheranci, mašem vam s obje ruke iz svoje sigurne sobice! Nisam na Twitteru, nisam čak ni siguran da znam što je to točno (izbjegavam "društvene mreže" otkako sam otkrio neželjene posljedice Facebooka), ali nešto drugo jako dobro znam - da mi se sutra rodi još jedna kći, zvala bi se Neda. Nastavite sa započetim poslom, rušite taj nevidljivi zid i ne očajavajte ako možda ne uspije iz prvog pokušaja. Prikupite snagu i probajte ponovo. I opet ako zatreba, samo ne zovite Amerikance u pomoć.