Damir RadićKao pionirska kinematografska zemlja, a i s obzirom na bogato književno i kazališno nasljeđe, nije čudno da Francuska ima jaku tradiciju u jednom od temeljnih filmskih žanrova - komediji. Prvim "pravim" filmskim komičarem smatra se upravo jedan Francuz, André Deed, a i prva velika osobnost filmske komedije bio je Francuz - Max Linder, čiji je utjecaj priznavao i genijalni Chaplin. Francuzi od komedijskog nisu bježali ni u avangardističkom filmovanju, dovoljno se sjetiti znamenitog "Međučina" Renéa Claira i Francisa Picabije. Iza II. svjetskog rata pojavio se osebujni i inovativni Jacques Tati, neupitni prvak (pro)modernističke komedije i možda najveće ime komedijskog žanra u svjetskim razmjerima u zadnjih 60-ak godina, a u prva tri desetljeća iza rata cvala je i pučka populistička komedija predvođena Fernandelom, Bourvilom i Louisom de Funèsom. I u suvremeno doba Francuzi su značajno prisutni u komediji, od njezinog spoja s pustolovnom fantastikom u "Rođacima iz budućnosti" 1 i 2, preko filmskih adaptacija "Asterixa", dakle spoja komedijskog s povijesno-pustolovnim, do serijala "Taxi", gdje se u okvir komedije umeće akcijsko-kriminalistički sadržaj. Sve su to izrazito populistički projekti, dok se s dozom kreativne ambicioznosti unutar također populističkog konteksta autorski afirmirao Francis Veber.

O statusu komedije u francuskoj kinematografiji svjedoči i to da je sve do prošle godine najgledaniji francuski film i drugi najgledaniji film uopće svih vremena u Francuskoj bila upravo komedija, dobro znana "Velika avantura" (1966.) Gérarda Ouryja s Bourvilom i Louisom de Funèsom u glavnim ulogama. Njezin je rekord dakle srušen 2008., a novi je, no ovaj put apsolutni (što znači da je premašen i "Titanic"), postavila opet jedna komedija. S preko 20 milijuna gledatelja u francuskim kinima, to je "Dobrodošli u Ch'tis". Iako je ime autora rekordnog filma, u Francuskoj popularnog stand-up komičara Danyja Boona (to mu je drugi redateljsko-scenarističko-glumački kino poduhvat), hrvatskoj javnosti nepoznato, temeljno polazište njegove priče našoj će publici zvučati itekako poznato. Naime, kao i u bestseleru Renata Baretića "Osmi povjerenik", glavni lik je po kazni premješten u tzv. debelu provinciju gdje kao ravnatelj mjesne pošte mora komunicirati s ljudima čiji jezik jedva razumije, a glavni mu je oslonac neoženjeni lokalni dobrica koji u zrelim godinama živi s "teškom" majkom (kod Baretića ekvivalentni lik živi s "teškim" ocem). Nakon nekog vremena, novi šef pošte, kao i Baretićev povjerenik, naviknut će se na novi ambijent i štoviše zavoljeti ga, no tu sve paralele između francuskog filma i hrvatskog romana prestaju. Za razliku od "Osmog povjerenika", francuska "nedođija", gradić Bergues u pokrajini Nord-Pas-de-Calais, nije fiktivna nego stvarna, kao što je i jezik kojim njezini stanovnici govore (tzv. chtimi, ili skraćeno ch'ti iz naslova filma) stvaran, za razliku od fiktivnog jezika Baretićevih Trećićana. Ako bi netko pomislio da takva razlika na relaciji stvarno - fiktivno Boonov film jače usmjerava prema zbilji i njezinim npr. sociopolitičkim sastavnicama, jako bi se prevario. Dok je u svoj svojoj fiktivnosti "Osmi povjerenik" itekako stvarnosna proza, "Dobrodošli u Ch'tis" sa stvarnošću ima vrlo malo veze. Dok Baretić vješto prepleće tekst i podtekst, puneći njihovu humornu okosnicu s podosta tamnih tonova, pa i pokojim mračnim, Boonov tekst ne samo da je posve benigan nego i tanak, pa podteksta gotovo i nema. Naime, za razliku od elaborirane karakterizacije i motivacije u Baretića te složene ukupne teksture, Boon je zbrzan i površan, zainteresiran isključivo za instantno pridobivanje nezahtjevne publike simpatičnim likovima i predvidljivim situacijama. Reprezentativna je ilustracija sekvenca u kojoj novi ravnatelj sa svojim poštarom, spomenutim dobricom, kreće u raznošenje pošte po kućama s namjerom da mu da primjer kako ne treba u svakoj kući prihvatiti poziv na (žestoko) piće, jer zbog takvih poziva njegov poštar redovno biva pijan u službi. Ono što se dogodi nije teško predvidjeti - umjesto da pruži primjer, šef će se nehotice napiti zajedno sa svojim sudrugom, a zgodu će poantirati "tipično muškim" zajedničkim mokrenjem u rijeku.

No nije predvidljivost glavni problem filma, nego površnost i neduhovitost. Boon nema strpljenja razraditi prilagođavanje svog junaka novoj sredini, pa umjesto postupne aklimatizacije koja rezultira sviđanjem, do obrata u junakovu doživljaju mjesta i ljudi dolazi ekspresno i mehanički, baš kao što on i dobrica preko noći postaju najbolji prijatelji. Zanimljivo je da Boon od ikakve izravnije seksualnosti bježi kao vrag od tamjana, pa iako mu dva glavna ženska lika utjelovljuju iznimno erotične glumice, iako logika radnje ište pokazati gledateljima utjecaj razdvojenosti i ponovne spojenosti junaka i njegove supruge na njihov seksualni život, od toga neće biti ništa. Ostvarenje komičnih situacija također je mlitavo pa iako je jasno da znatan dio humora proizlazi iz jezičnih zavrzlama koje u prijevodu nije lako dočarati, svejedno ostaje nedokučivo čime je Francuze ovaj film masovno oborio s nogu. Zemlja koja se diči visokom kulturom i s prezirom gleda na američki "primitivizam" strasno je prigrlila djelce inferiorno prosječnoj hollywoodskoj komediji, a kamoli ne svom ambicioznijem hrvatskom romanesknom "srodniku".