ALEKSEJ MILER Predsjednik Uprave Gazproma, ruske državne energetske kompanije, jedan je od najmoćnijih ljudi Europe: o njemu ovisi dotok ruske nafte i plina na područje Europske unije, u čemu bi sad i Omišalj mogao dobiti ključnu uloguHrvatska luka Omišalj uskoro bi trebala postati središte trgovine naftom na zapadnom dijelu Mediterana, a glavni partner hrvatskoj kompaniji Janaf u tom projektu vjerojatno će biti ruska državna naftna kompanija Gazprom Neft. Te dvije kompanije započele su razgovore o formiranju Adriatic spot marketa, svojevrsne naftne burze, gdje će međunarodni kupci moći odmah nakon završetka transakcije preuzeti naftu i transportirati je na željeno mjesto. Ključ za uspješno funkcioniranje takvog tržišta je konstantan pristup robe, odnosno pouzdana opskrba. Upravo to bi trebao osigurati Gazprom Neft.

Iako je svako spot tržište, pa tako i ovo, zamišljeno kao mjesto gdje će se prodavati roba različitih ponuđača i iz različitih izvora, nije teško zaključiti da bi dolaskom Gazprom Nefta upravo ta kompanija preuzela glavnu ulogu u opskrbi tržišta naftom. Takav projekt, temeljen na suradnji Janafa i ruske državne kompanije, predstavlja i svojevrsni nastavak nikad realiziranog projekta DružbAdria, na temelju kojeg je Omišalj trebao postati jedna od glavnih izvoznih luka za rusku naftu na Sredozemlju.

Ipak, dok je u projektu DružbAdria Omišalj trebao biti sveden samo na razinu prekrcajne luke, uz skromne tranzitne prihode, formiranje spot tržišta moglo bi se pokazati kao važan faktor u gospodarskom razvoju cijele Riječko-primorske županije. Sva trgovina koja bi se odvijala u Omišlju bila bi podložna hrvatskim zakonskim normama, pa tako i poreznim opterećenjima, na temelju kojih bi lokalna zajednica, ali i država mogla ostvariti značajan profit. S druge strane, Hrvatska bi osigurala stabilnu opskrbu domaćeg tržišta naftom, a kroz ponudu više ponuđača vjerojatno bi i sama cijena sirove nafte u Hrvatskoj postala znatno niža nego danas. U konačnici, naftna burza u Omišlju može se smatrati i strateški važnim resursom jer bi njezinom realizacijom Hrvatska postala jak igrač u opskrbi i transportu nafte u cijeloj jugoistočnoj Europi. Činjenica da će takav projekt biti realiziran u Omišlju ne začuđuje s obzirom na to da je ta luka jedna od najboljih lokacija takve vrste na cijelom Mediteranu. Naime, za razliku od većine drugih luka, Janafov terminal u Omišlju zadovoljava sve uvjete za pristan brodova klase VLCC (Very Large Crude Carrier), najvećih svjetskih tankera za prijevoz nafte.

Takvi tankeri često imaju kapacitet i do 500 tisuća tona, a trgovcima naftom to je važno zbog toga jer korištenjem tako velikih brodova u konačnici smanjuju cijenu transporta nafte. Ipak, za njihov pristan potrebna je iznimna dubina luke, kao i zaštićenost od vjetrova, a te obje karakteristike Janafov terminal posjeduje. S druge strane, Adriatic spot market ne bi mogao biti ustrojen da Janaf proteklih godina nije intenzivno ulagao u razvoj svoje infrastrukture. Osnovne tehničke preduvjete za funkcioniranje burze nafte Janaf je već ispunio modernizacijom svog naftovoda, koji je danas reverzibilan. To znači da se njime nafta može transportirati od Omišlja prema sjeveru, ali i obrnuto, što praktički osigurava Adriatic spot marketu mogućnost opskrbe iz dva različita pravca. Uz to, Janaf je već počeo s gradnjom novih spremnika kojima bi trebao udvostručiti svoje skladišne kapacitete, pa bi samo u Omišlju kompanija kroz nekoliko godina trebala raspolagati s 1,5 milijuna prostornih metara skladišta. Najveći dio potrebnih sredstava Janaf je dobio, putem dokapitalizacije, od Hrvatske agencije za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata (HANDA).PUTINOV ČOVJEK Sergej Šojgu posjetio je Zagreb u rujnu 2008. zbog projekta u Omišlju

Tako su stvoreni tehnički uvjeti za realizaciju projekta, a ako bude postignut dogovor o ulasku Gazprom Nefta u projekt, čelnicima Janafa ostaje samo da dogovore dolazak velikih svjetskih kompanija za trgovinu naftom, kao što su Glencore, Vitol, Bunvor ili Litasco. Ipak, iako se radi prije svega o poslovnom projektu, do stvaranja naftne burze u Omišlju teško bi moglo doći bez dogovora na međudržavnoj razini između Hrvatske i Rusije. Uostalom, Janaf je u većinskom vlasništvu države, a Gazprom Neft je naftna podružnica ruskog državnog plinskog diva Gazproma, pa je posve jasno da kompanije ne bi započele pregovore bez konzultacija sa svojim vlasnicima. U tom kontekstu jasno je zašto je potpredsjednik Vlade Damir Polančec u proteklih godinu dana više puta u javnosti spominjao mogućnost reaktualizacije projekta DružbAdria. Taj projekt osmišljen je još za vrijeme koalicijske vlade Ivice Račana, kad je čak potpisan i međudržavni sporazum o naftovodu koji bi povezivao ruski grad Samaru i Omišalj. Na temelju tog sporazuma Janafov naftovod bio bi integriran s transportnim sustavima Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, Mađarske i Slovačke, kako bi ruska nafta bila dopremljena do Krka i tamo prekrcana na tankere.

Kapacitet naftovoda u startu je trebao biti pet milijuna tona godišnje, a s vremenom narasti na maksimalnih 15 milijuna. Projekt je vrlo brzo izazvao negativne reakcije javnosti. Projektu se zamjerala slaba profitabilnost, ali i činjenica da bi se zbog povećanog tankerskog prometa povećala mogućnost havarije i ekološke katastrofe. Kao poseban problem okaraktrizirano je bilo pitanje balastnih voda. Da bi plovili sigurno i održali stabilnost kad nemaju tereta, naftni tankeri dio svojih spremnika moraju napuniti vodom, koju ispuštaju kad stignu u luku gdje preuzimaju teret. S obzirom na to da je balastna voda često s drugog kraja svijeta, u njoj se nalaze i mikroorganizmi kojih nema u Jadranskom moru, a koji mogu izazvati uništenje autohtone podvodne flore i faune. Ekološke udruge, predvodnici prosvjeda protiv DružbAdrije, tvrdile su kako bi količina balastnih voda iz ruskih tankera bila pogubna za podmorje Kvarnerskog zaljeva, protiv projekta više se puta službeno odredila i Crkva, a među političarima glavna protivnica DružbAdrije bila je buduća hrvatska premijerka Jadranka Kosor.

Dolaskom HDZ-a na vlast 2003. godine projekt je zaustavljen, a dvije godine poslije Hrvatska je i službeno objavila kako od njega odustaje. Ipak, već koju godinu poslije, u Vladi je ponovo formirano mišljenje kako bi taj projekt mogao biti koristan Hrvatskoj. S druge strane, interes Rusije i dalje je bio prisutan, ali u znatno manjoj mjeri nego što je to nekoć bio slučaj. Razlog tome bio je u činjenici da su se okolnosti znatno promijenile između 2003. i 2006 godine. Rusija je za Omišalj kao izvoznu luku bila zainteresirana prije svega zbog problema u izvozu iz svojih crnomorskih luka na Mediteran, zbog pokušaja Turske da ograniči prolaz ruskih tankera kroz Bospor i Dardanele. Ipak, u međuvremenu, Rusija je značajno povećala kapacitete svoje izvozne luke Primorsk na Baltiku, a probleme s Turskom riješila dogovorom gradnje naftovoda između bugarske crnomorske luke Burgas i grčkog obalnog grada Aleksandropolisa na obali Sredozemnog mora. U tom kontekstu interes Rusije za ponovnu aktualizaciju DružbAdrije proteklih godina bio je manji nego početkom desetljeća.

ANTE MARKOV, predsjednik Uprave Jadranskog naftovodaIpak, članovi hrvatske vlade više su puta razgovarali s predstavnicima ruskog državnog vrha o toj temi, a najveći napredak napravljen je u rujnu prošle godine kad je Hrvatsku posjetio tamošnji ministar za izvanredna stanja i bliski suradnik ruskog premijera Vladimira Putina Sergej Šojgu. Tada je hrvatska strana Rusima ponudila izmijenjenu verziju projekta, po kojoj naftovod ne bi završavao u Omišlju, nego bi bio produžen kroz Sloveniju do Trsta gdje bi bio spojen na Transalpski naftovod (TAL), koji bi rusku naftu transportirao dalje u distributivne sustave zapadnoeuropskih država. Ipak, taj plan propao je zbog nemogućnosti Hrvatske da se sa Slovenijom dogovori oko uvjeta gradnje naftovoda preko njezina teritorija. Ipak, razvojem Janafove infrastrukture pojavila se mogućnost da umjesto obične izvozne luke, Omišalj postane glavni punkt za trgovinu naftom na Jadranu. Takav projekt Rusima je mnogo primamljiviji od originalne verzije DružbAdrije, jer tako mogu dodatno ojačati svoju naftnu dominaciju u regiji. Naime, najbliža spot tržišta ruske nafte nalaze se na Crnom moru, u Odesi i Novorosijsku, pa nije teško zaključiti kako bi stvaranjem takve institucije u Omišlju ruske naftne kompanije mogle osvojiti još i veći tržišni udjel na mediteranskom tržištu. Okvirni pregovori o sudjelovanju Gazprom Nefta u ovom projektu obavljeni su još u veljači u Moskvi, kad je Damir Polančec boravio na dvodnevnom sastanku Međuvladine hrvatsko- ruske komisije.

To je bio tek prvi u nizu takvih sastanaka, s ciljem dogovaranja novog dugoročnog ugovora o kupnji plina od Gazproma, kao i mogućnosti da kroz Hrvatsku prolazi krak velikog ruskog plinovoda Južni tok. Ipak, pokazalo se kako je Gazprom jako zainteresiran za sudjelovanje u tržištu nafte u Omišlju, a može se pretpostaviti kako bi konačni dogovor oko tog projekta bio i prvi korak pri pronalasku rješenja vezanih za plin. Dapače, interes Rusa za taj projekt je toliki da u Janafu već potiho najavljuju kako bi mogli pokrenuti tehničko povećanje kapaciteta svog naftovoda. Taj naftovod trenutačno prevozi oko 7 milijuna tona nafte godišnje, maksimalni kapacitet je oko 20 milijuna tona, a projektirani oko 36 milijuna tona. Najave o povećanju kapaciteta jasno pokazuju kako bi dogovor s Rusima značajno povećao iskorištenost naftovoda, a samim time i Janafove prihode. No prije nego što projekt krene u realizaciju, u Janafu će morati naći način kako da zadovolje zahtjeve ekoloških udruga. Iako su se zakonske odredbe značajno pooštrile od 2003., činjenica je da još uvijek najveći ekološki problem predstavljaju balastne vode. Ipak, prema informacijama koje ima Nacional, taj problem bi mogao biti riješen gradnjom postrojenja za pročišćavanje takvih voda. Radi se o vrlo skupoj tehnologiji, pretpostavlja se kako bi takav pročišćivač stajao oko 55 milijuna eura. Nekoć je, zbog niske cijene nafte, takvo ulaganje činilo cijeli projekt neisplativim, ali danas je nafta mnogo skuplja, pa je i gradnju takvog objekta moguće isplatiti iz profita. Tako bi nestala i posljednja prepreka za gradnju ovako važnog energetskog objekta u Omišlju.