Damir RadićTri godine nakon megarazvikanog “Borata”, Sacha Baron Cohen u kinima je s novim projektom nazvanim “Brüno”. Kao i lik kazahstanskog novinara Borata, austrijski modni stručnjak Brüno izašao je iz Cohenove tv-serije “Ali G”, rasadnika karaktera na kojima taj osebujni autor temelji svoje kinematografske projekte. Nasuprot dlakavom, patrijarhalnom i antisemitskom Boratu koji putuje Amerikom u potrazi za čeznutom Pamelom Anderson, Brüno je feminizirani gay gladak po cijelom tijelu (osim na “strateškom mjestu”), koji nakon kraha karijere u austrijskom modno-televizijskom show biznisu odlazi u Los Angeles tragajući za slavom. Pri tom je autorski princip isti – provokacija i šok pod svaku cijenu, kako bi se izazvale reakcije koje svjedoče pravu prirodu američkog (i šire) društva, a ona leži u dominantnoj netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, kako se to uobičajeno formulira.

No kao što je odmah uočeno, Cohen ne ismijava samo vladajuće predrasude i stereotipe čineći to uglavnom neizravno i u podtekstu, on podjednako, a daleko uočljivije, ismijava i te “druge i drugačije”, eksploatirajući upravo predrasude i stereotipe koje u drugom sloju kritizira, zahvaljujući čemu je i stekao golemu popularnost. Drugim riječima, Cohen je uspio zbog društvene dominante koju kritizira, “subverzivno parazitirajući” na njenom đubrištu, pri čemu međutim, što je njegovim bezrezervnim “podtekstualnim” podržavateljima promaklo, toj kritiziranoj dominanti istovremeno daje za pravo, ne samo “strateški”, da bi joj naposljetku “spustio”, nego i stoga što smatra kako predrasude i stereotipi djelomično imaju uporište u zbilji. Odnosno da je istina složena, a čim se složenost istine stavi u prvi plan, nastaju kontroverze. Pa je, zahvaljujući i spomenutoj strategiji šoka kojom složenost istine intenzivno garnira, Sacha Baron Cohen kontroverzan autor par excellence. Gledajući iz umjetničke perspektive, glavno je pitanje koliko je njegovo “dijalektičko” žongliranje efektno u konkretnoj izvedbi. U “Boratu” se time baš i nije mogao pohvaliti, s obzirom da je film sadržavao tek jednu doista izvanredno efektnu sekvencu (na saboru pentakostalne crkve), te još jednu ili dvije solidnog učinka, no srećom “Brüno” predstavlja značajan korak naprijed.

Prije svega, priča o Brüni bitno je koherentnija i u odnosu na orijentacijski žanrovski model, ovaj put riječ je o melodrami, uspjelija. “Borat” se oslanjao na (nad)žanr filma ceste, što mu je bila izlika za posvemašnju nekoherentnost strukture (s obzirom da je film ceste “ontološki” temeljen na niskoj razini koherencije), na uglavnom proizvoljno redanje dokumentarnih i pseudodokumentarnih scena; “Brüno” je narativno osmišljeniji, linija priče je doduše tanka, ali tokom cijelog trajanja filma ostaje neprekinuta, krećući se određenom dramaturgijom od Brünina austrijskog modnog kraha i “tužnog” gubitka tzv. erotskog interesa, preko “mukotrpnog” američkog puta od blata do zvijezda uz spoznaju nove i prave ljubavi, do ironičnog “band aid” finala (sve ponovo kroz dominantno dokumentarne i pseudodokumentarne prizore). Melodramski momenti satirično su, ali s finom dozom kič sentimentalnosti potcrtani (s vrhuncem u gotovo antologijskoj predzavršnoj sekvenci klinča u oktogonskom ultimate fight kavezu, klinča usred razuzdane gomile koji prerasta u spomenutu Brüninu spoznaju prave ljubavi u vidu njegova neuglednog pomoćnika, čime definitivno dokida svoje neuvjerljive pokušaje napuštanje homoseksualne u korist hetereseksualne orijentacije, motivirane zaključkom da su sve slavne osobe heteroseksualne), te u svakom slučaju predstavljaju zanimljiviji način suodnosa sa žanrovskim od “Borata”. Ključna je ipak prednost “Brüne” u odnosu na “Borata” neusporedivo veći broj efektnih i sukladno tome, s obzirom na komedijski žanr, smješnijih scena, a i granice provokacije jače su pomaknute. Izazivanje primjerice potpunog suglasja (američke južnjačke) publike s Boratovim antisemitizmom u country klubu jest bila provokacija par excellence, ali način na koji “Brüno” udara na najveći mit današnjice, onaj o sakralnoj djeci, paralelno demistificirajući moć toga mita, doista se rijetko viđa.

Ismijavajući trend posvajanja djece iz Trećeg svijeta od strane slavnih, Cohen pokazuje kako Brüno svoju crnu bebu doprema iz Afrike zapakiranu u kartonsku kutiju kao i ostale suvenire, a potom svog (anti)junaka postavlja u tv-show pred isključivo crnačku publiku, gdje malog “O.J.”-a koristi jednako kao sredstvo raskrinkavanja afroameričkog nacionalizma i izrugivanja pedofilskoj histeriji, fotografski smještajući bezbrižnu crnu bebu usred veselih bjelačkih homoseksualnih orgija, a pravi je vrhunac sekvenca intervjua s roditeljima o umjetničkom angažmanu njihove djece, gdje je Cohen uspio pronaći takve koji pristaju na izlaganje svojih potomaka pogibeljnim situacijama, radikalnim ekspres dijetama i liposukciji, sve za komadić potencijalne slave. U ismijavanju artificijelno prenaglašene homoseksualnosti, homofobije, patetičnog i/ili lažnog humanitarnog angažmana te natkriljujuće žudnje za slavom Sacha Baron Cohen povremeno je izrazito neukusan (što je neotuđiv dio njegove poetike), ali redovno duhovit, pa iako neće biti lako šokirati žitelje zemlje koja se upravo suočila sa u svjetskim razmjerima neviđenom subverzivnošću svog političkog vođe (odlična inspiracija za film koji bi se mogao zvati “Sandi”), ne treba sumnjati da će i u nas “Brüno” postati filmska vijest godine.