Objavljeno u Nacionalu br. 713, 2009-07-14

Autor: Nina Ožegović

Interview

Monika Leskovar: Životna Odiseja temperamentne violončelistice

Dvadesetosmogodišnja violončelistica Monika Leskovar, koja se svojim iznimnim glazbenim talentom istaknula još kao djevojčica, danas živi na četiri lokacije, i to zbog svoje dvije velike ljubavi - prema klasičnoj glazbi i svom životnom partneru, violončelistu Giovanniju Sollimi

RIJEČKE LJETNE NOĆI
Monika Leskovar, hrvatska čelistica svjetskog glasa, nedavno je nastupila na koncertu u Harteri na Riječkim ljetnim noćima, gdje je izvela
čuveni Koncert za čelo i
orkestar Antonína DvořákaRIJEČKE LJETNE NOĆI Monika Leskovar, hrvatska čelistica svjetskog glasa, nedavno je nastupila na koncertu u Harteri na Riječkim ljetnim noćima, gdje je izvela čuveni Koncert za čelo i orkestar Antonína DvořákaKad smo prošlog tjedna u Rijeci razgovarali s hrvatskom violončelisticom svjetskog glasa Monikom Leskovar (28), iznenadilo nas je kako je ta strasna, temperamentna i energična muzičarka, koja je dobila laskave pohvale od čuvenog čelista Mstislava Rostropoviča i violinista Yehudija Menuhina te nemali broj velikih priznanja, zapravo skromna i jednostavna osoba. Povod je bio njezin nastup na Riječkim ljetnim noćima u Harteri, bivšoj tvorničkoj hali, s Riječkom filharmonijom, gdje je izvodila Dvořákovu glazbu, zatim je požurila na dogovoren ručak s rođacima, a već poslije podne s bratom otputovala u Milano. Ondje je idućih dana nastupala na glavnom trgu sa svojim životnim i muzičkim partnerom, talijanskim čelistom i skladateljem Giovanijem Sollimom. Monika Leskovar već godinama živi u Berlinu, gdje je završila studij i poslijediplomski studij kod pedagoga Davida Geringasa, kaže, jednog od najboljih na svijetu, a uz koncerte bavi se pedagoškim radom i predaje na Hanns Eisler Hochschule für Musik. U Zagreb dolazi često, tvrdi, ali ostaje dan-dva, jer joj obveze ne dopuštaju duži boravak, trenutačno razmišlja i o novom domu, možda u Milanu, gdje bi se skrasila sa Sollimom.


NACIONAL: Prvi put ste nastupali s Riječkom filharmonijom u Harteri, bivšoj tvornici papira. Kako je taj prostor utjecao na vaš nastup?
- To je bio neobičan, ali lijep doživljaj. Bivša tvornica papira nekonvencionalan je prostor, djeluje zapušteno, ali ujedno i vrlo romantično, tako da se Dvořákov Koncert za violončelo i orkestar uklopio u atmosferu. Ja sam uvijek za to da se klasična glazba svira u nekim drukčijim prostorima, što dalje od koncertnih dvorana, jer se tako postiže veći kontrast, što je dobro za izvedbu. U Berlinu se čelistički koncerti često održavaju u alternativnim prostorima i to je dobro. Pokazalo se da Hartera ima i dobru akustiku: u jednom trenutku začuo se reski zvuk bušenja s vanjske strane, koji je nakratko poremetio sklad koncerta, no poslije je sve odlično funkcioniralo.

NACIONAL: Iako ste Dvořákovu glazbu svirali već puno puta, kako ste je doživjeli u tom ambijentu?
- Dvořákova glazba je vrlo poetična i meni jako leži. A ovaj Koncert za violončelo i orkestar je popularna skladba, ljudi su je sigurno puno puta čuli, primjerice, u filmu "Vještice iz Eastwicka" kada Susan Sarandon svira čelo, iako možda tada nisu znali da je riječ o tom Dvořákovu koncertu. Ta skladba je violončelistička rapsodija u kojoj se violončelom pokazuju sve emocionalne nijanse i raspoloženja. Iako u sviranje treba uključiti racionalni moment - glavu, kod Dvořáka sve ide nekako prirodno. Danas više nije romantično vrijeme i možda se ljudi u 21. stoljeću više okreću izvornom sviranju i baroku, pa se treba i tome prilagoditi. U svakom slučaju, bilo je zanimljivo.

NACIONAL: Živite već desetak godina između Berlina, Zagreba pa čak i Palerma, odakle je vaš partner, talijanski skladatelj i čelist Giovanni Sollima, a nastupate i u drugim zemljama, od Italije do Japana. Kako doživljavate Berlin, koji mnogi smatraju europskim centrom kulture?
- Berlin je kao europski New York, strašno je jak u svemu, od glazbe do arhitekture. Grad pulsira od najraznovrsnije muzike, od brojnih trash bendova do Berlinske filharmonije i gostovanja najjačih svjetskih zvijezda. U Berlinu svatko može svakog dana pronaći neki koncert za sebe, bez obzira na muzički afinitet. Istodobno mi, muzičari, međusobno se poznajemo, na primjer, ja često komuniciram s violinisticom Susannom Yoko-Henkel, dogovaramo se o koncertima, nastupima i gostovanjima na festivalima. Nastupe više dogovaraju sami muzičari nego menadžeri, koji bolje funkcioniraju u pop glazbi. Berlin nije stresan grad, vrlo je ležeran i miran, a u njemu je ugodno živjeti - umjetnici se kad-tad dosele u Berlin.MONIKA LESKOVAR s Nadom Matošević, intendanticom riječkog HNK, na koncertu u HarteriMONIKA LESKOVAR s Nadom Matošević, intendanticom riječkog HNK, na koncertu u Harteri

NACIONAL: Kako ste se upoznali s Giovannijem Sollimom i kako funkcionira vaš odnos s obzirom na to da živite u dva različita grada, dvije zemlje?
- Živimo u nekoliko gradova - Palermu, Zagrebu, Milanu i Berlinu, zvuči malo ludo, ali zasad je dobro. Upoznali smo se još prije devet godina kad sam dobila nagradu "Stradivari" na natjecanju "Roberto Caruana" u Milanu 1999. On je bio u žiriju, no tada se ništa nije dogodilo. Tek sedam godina kasnije, na nekom festivalu prepoznali smo se kao srodne duše. Dugo je čekao. U muzici imamo slične poglede, no pri zajedničkom sviranju događa nam se nešto neobično: kad sama sviram, to zvuči nekako muški, čvrsto, a kad nastupam s njim, postajem izrazito žensko. On je pak ekstremno muško dok svira sam, ali kad svira sa mnom, postaje mekši, ženski. Često zajedno nastupamo - prije nekoliko godina snimili smo zajednički CD "We Were Trees", a prošlog tjedna nastupili smo u Milanu. Na glavnom milanskom trgu pred 25 tisuća ljudi imali smo zajednički recital s milanskom Scalom, svirali smo Vivaldija i Jimija Hendrixa. Giovanni je to nazvao Vivaldrix, kombinacija rocka barocka. Naime, on je ranije surađivao s rockericom Patti Smith pa mu je to blisko.

NACIONAL: Trenutačno svirate na violončelu graditelja Vincenza Postiglionea iz 1884. godine, vrijednog 160 tisuća eura, koji vam je dao na doživotnu uporabu grad Zagreb. Koliko je važan instrument?
- Oko toga kruži fama, a istina je da i za jedno i za drugo postoje plusevi i minusi. Na natjecanjima sam primijetila kako ima muzičara koji fantastično sviraju i slove kao favoriti, no zatim dođe neki čelist, koji nije toliko zanimljiv glazbenik, ali svira na odličnom violončelu, pa ga to odvede dalje u iduću etapu. Naime, on zvukom takvog prvorazrednog instrumenta uspije ispuniti cijelu dvoranu, a to uvijek zvuči impresivno. Na na opći dojam na koncertima ipak najviše utječe kako netko svira, ima li jaku izražajnost te koliko može izraziti emocije. Vrhunski violončelo može u tome puno pomoći, ali istovremeno se pitam kako ciganski orkestar može zvučati tako bombastično, a u njemu svira kontrabasist, koji umjesto žica na instrumentu ima plastičnu užad za sušenje rublja. To može značiti da instrument ne znači puno nego da je važniji način interpretacije i uživljavanja u skladbu.

NACIONAL: Što onda vrhunskog glazbenika razlikuje od prosječnog?
- Treba to djelo učiniti najbližim skladateljevoj ideji, znači, najiskrenijim i najtočnijim njegovim zamislima. To podrazumijeva poznavanje ne samo određene dionice skladbe nego i njegova cjelokupnog opusa i života. Trebate imati i talent da privučete pažnju gledatelja i da im ne bude dosadno dok vas slušaju. Čak i ljudi koji nisu glazbeno obrazovani mogu prepoznati što im je zanimljivo, a što dosadno, te odlučiti hoće li slušati svaku notu ili zaspati nakon pet minuta. To je bitna razlika između vrhunskog i prosječnog repetitivnog glazbenika.

NACIONAL: Iako imate tek 28 godina, nastupali ste s nekim od najeminentnijih orkestara poput Moskovske filharmonije, a surađivali ste s nekoliko velikih dirigenata kao što su Valerij Gergijev te Krzysztof Penderecki. Što vas se najviše dojmilo?
- Rado se sjećam susreta s Yehudijem Menuhinom, čuvenim violinistom i dirigentom, kojega sam imala sreću i čast upoznati. Nastupala sam s njegovim orkestrom, kojega, na žalost, više nema. On je bio živuća legenda, strašno simpatičan i topao, a svidio mu se način na koji sviram. Trebala sam još jednom nastupiti na koncertu, kojim bi on ravnao, ali, na žalost, to se nije ostvarilo, jer je u međuvremenu umro. Menuhin mi je ostao u nevjerojatno lijepom sjećanju. Pamtim i legendarnog Mstislava Rostropoviča, čelo King, na kojem sam svirala na tzv. otvorenom satu pred 400 najvećih čelista svijeta, od Geringasa do Miše Majskoga. Rostropovič me natjerao da koncert posvetim nekome u publici kako ne bih gledala u instrument pa sam zato netremice gledala u svog profesora. Sjećam se vrlo kratke ali pozitivne suradnje s Valerijem Gergijevom - trajala je točno 18 minuta. Nastupala sam sa Zagrebačkom filharmonijom u dvorani "Vatroslav Lisinski" u Zagrebu, a on je svratio na generalnu probu. Pokazao je sve osobine koje nekoga čine velikim dirigentom: pratio me kako sviram dajući mi potpunu slobodu. Pokraj njega sam se osjećala apsolutno sigurnom. Imao je sve pod kontrolom, sve moje nijanse tijekom sviranja, te cijeli orkestar. Jako su me se dojmili i nastupi po izraelskim kibucima gdje sam svirala kao klinka od deset godina zajedno s gitaristicom Anom Vidović. Za tu turneju pripremale smo se u Grožnjanu na majstorskim tečajevima "Strings only!" Valtera Dešpalja i Maje Dešpalj-Begović. I tamo su nas sjajno primili, čak smo davale intervjue novinama i izraelskoj televiziji. U lijepom sjećanju ostali su mi i nastupi sa svjetskim pijanistom Borisom Berezovskim u restoranu kod Dagmar Meneghello na Hvaru te s violinistom Julianom Rachlinom u Dubrovniku.

NACIONAL: Što je bilo presudno da odaberete Berlin kao svoj novi dom?
- To se dogodilo sudbinski. Sa 14 godina završila sam srednju muzičku školu i počela studirati u Lübecku, gradu pokraj Hamburga, kod profesora Davida Geringasa, jednoga od najboljih svjetskih pedagoga za violončelo, koji je bio Rostropovičev đak. Prijamni ispit položila sam bez problema, ali nismo mogli naći smještaj u internatu pa sam završila kod obitelji Heim, velikih ljubitelja glazbe, koje nisam otprije poznavala. Nakon prvog šoka privikla sam se i poslije mi je bilo odlično. Kad je tri godine kasnije profesor Geringas dobio premještaj na Hanns Eisler Hochschule für Musik u Berlinu, cijela naša klasa otišla je za njim. Kad sam završila akademiju, profesor Geringas me pozvao da ostanem raditi na berlinskoj muzičkoj akademiji kao njegova asistentica. I tako sam ostala živjeti u Berlinu pa se može reći da je Berlin izabrao mene.

NACIONAL: Skrenuli ste pažnju javnosti kao 14-godišnjakinja pobijedivši na Međunarodnom natjecanju "Čajkovski" u Japanu. Je li to bio prijeloman događaj u vašoj karijeri?
MONIKA LESKOVAR s roditeljima u Zagrebu - ocem trubačem i majkom
medicinskom sestromMONIKA LESKOVAR s roditeljima u Zagrebu - ocem trubačem i majkom medicinskom sestrom- Može se tako reći, iako je meni sve to djelovalo jako prirodno. Na tom natjecanju osjećala sam se prekrasno, nisam imala nikakvu tremu i uživala sam u svakom trenu sviranja. Pripremala sam se na Hvaru sa svojom profesoricom i prijateljima, malo smo vježbali, a zatim se kupali, i tako danima. Kad smo stigli u Japan, odsvirala sam svoje, a iznenadilo me što nitko od kolega nije znao gdje je Hrvatska. I dobila sam prvu nagradu.

NACIONAL: Kako ste se odlučili za violončelo?
- Roditelji su me sa šest godina odveli u muzičku školu Elly Bašić, gdje su mi pokazivali razne instrumente, pitajući me koji mi se najviše sviđa. U tim godinama svi najviše žele svirati klavir, violinu, gitaru i flautu, no kako je i moj otac glazbenik - bio je trubač i svirao je u Zagrebačkoj filharmoniji, a majka medicinska sestra - znao je da je za početak sviranja najbitniji pedagog i zato su me doveli k sjajnoj pedagoginji Dobrili Berković-Magdalenić. Ona mi je pokazala dječji čelo, a ja sam ga, kako je rekla, tako prirodno primila u ruke da više nije bilo dileme što ću svirati. Drugi izbor bio je rog, ali ubrzo se izgubio. Profesorica Berković-Magdalenić pričala mi je priče o sloniću, pužu i konjiću, crtala mi po kajdanki, a svaka žica čela personificirala je neku osobu, na primjer, 'a' je bila princeza pa mi je tako pričama i slikama razvijala smisao za muziku, a ja sam zavoljela svog Bobija, svoj prvi čelo. Iako sam puno vježbala, našla sam vremena i za crtiće i za igru tako da moje djetinjstvo nije bilo strogo određeno violončelom. Život mi se promijenio tek sa 14 godina, kad sam upisom na muzičku akademiju u Lübecku odabrala profesiju. Znala sam biti jako ljuta - moji prijatelji bi išli van, a ja sam morala vježbati, no isplatilo se.

NACIONAL: Kako izgleda vaš radni dan?
- Pokušavam ujutro vježbati jer smatram da je jutro najbolje - najviše ostane u glavi i u rukama. Vježbam otprilike četiri sata svakog dana, mislim da je to dovoljno. Nikada nisam vježbala osam ili deset sati kao što rade neki. Zatim idem na akademiju i radim sa studentima, a u slobodno vrijeme sviram na komornim koncertima i recitalima, najviše u Njemačkoj, Italiji i Hrvatskoj. Ranije sam puno nastupala i po Japanu, no sada se intenzitet smanjio. Idem i u kino, kazalište, na izložbe - čovjek se ne može baviti samo jednom stvari, jer tada dolazi do zasićenja i možete poludjeti. Morate raditi nešto kontrastno. Idem i na jazz i rock koncerte, jer želim vidjeti i nešto drugo, a ne samo koncertne podije. To mi daje snagu za dalje. Jako volim gledati i televiziju, posebno filmove. Često sam i na internetu.

NACIONAL: Koliko vam muzika određuje ritam života?
- Glazba zauzima veći dio mog života, ona me ispunjava i od nje živim, zbog nje upoznajem ljude i putujem po svijetu. Da nemam glazbu, život bi mi izgledao sasvim drukčije. Zahvalna sam što sam dobila muzički talent i priliku što ga mogu izražavati, ali to je i velika odgovornost. No talent se mora čuvati i izići van. Kad ga ne bih mogla izraziti, vjerojatno bih poludjela. Ako se talent zatomljuje, to nije dobro.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da ne volite modu, što je neuobičajeno za ženu. Koliko je odjeća važna za scenski nastup i da li još uvijek vladaju stroge konvencije na tom području, iako su neki, poput Juliana Rachlina, čini se, izmijenili taj stereotip ?
- Volim lijepe i kreativne stvari, ali ne volim trendovsku odjeću, primjerice, ako su sada moderne hlače mrkva kroja, onda svi oblače takve modele, a prije desetak godina nitko ih nije htio ni pogledati, još bi vam se smijali. Ne volim ni slijepo praćenje dizajnerskih markica, to ne razumijem i to mi je smiješno. Svjesna sam da je odjeća jako bitna na koncertima jer ljudi prvo gledaju, a onda slušaju, no ja još tražim najbolje rješenje za sebe. Možda premalo pažnje posvećujem scenskoj odjeći, ali uz vježbanje ne stignem misliti i na to.
NACIONAL: Imate li svoje muzičke afinitete?

- Jako volim slušati Bacha, kad ga čujem, naježim se. Volim i Mozarta i Beethovena. A svirati volim skoro sve. ŽIVOTNI I GLAZBENI PARTNER Monika Leskovar sa životnim i muzičkim partnerom Giovannijem Sollimom, poznatim
talijanskim skladateljem i čelistom, koji je surađivao i s rockericom Patti SmithŽIVOTNI I GLAZBENI PARTNER Monika Leskovar sa životnim i muzičkim partnerom Giovannijem Sollimom, poznatim talijanskim skladateljem i čelistom, koji je surađivao i s rockericom Patti Smith
NACIONAL: Razmišljate li o povratku u Zagreb ili možda o nekom drugom zajedničkom gradu gdje biste živjeli živjeli zajedno sa Sollimom?
- Razmišljamo o zajedničkom gradu, ali zasad još nismo odredili podneblje. Ne znam hoću li ostati živjeti u Berlinu. To ovisi o tome gdje ću naći mjesto profesora, naime, glazbenici klasične glazbe trenutačno ne mogu živjeti samo od koncerata i recitala. Ni u Njemačkoj. Trebate imati neku bazu i financijsku stabilnost, a uz to raditi i koncerte. Sve smo bliže odluci da živimo u nekom gradu na pola puta između njegova rodnog Palerma, koji je prekrasan, i Zagreba. Možda u sjevernoj Italiji, recimo u Milanu, jer mi je talijanski mentalitet puno bliži od njemačkog. Ni nakon 15 godina života u Njemačkoj nisam se navikla na jezik ni na ono nešto tvrdo u zraku što mi ne odgovara.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi za ljeto?
- Nakon nastupa u Milanu imat ću komorni koncert u Zadru, zatim držim seminar na Braču, pa putujem na Ohrid i potom na Siciliju, gdje ću nastupiti u novoizgrađenom gradu - Gibellini, koji je bio srušen u potresu 60-ih i zatim uz pomoć svjetskih arhitekata i umjetnika izgrađen u futurističkom stilu. A u Zagrebu ću biti u listopadu na Festivalu komorne glazbe.

Biografija

Rođena 1981. u Kreutztalu
u Njemačkoj
■ 1987. upisala Muzičku školu Elly Bašić u Zagrebu gdje uči čelo kod pedagoginje Dobrile Berković - Magdalenić
■ 1995. osvojila prvo mjesto na međunarodnom natjecanju Čajkovski u Japanu, a poslije je dobila brojne nagrade na raznim svjetskim natjecanjima i festivalima
■ 1996. upisala studij kod Davida Geringasa u Lübecku, a završila ga u Berlinu na Hanns Eisler Hochschule für Musik
■ 1999. na natjecanju 'Roberto Caruana' u Milanu upoznala talijanskog skladatelja i čelista Giovannija Sollimu
■ nastupala kao solistica s najvećim orkestrima svijeta poput Moskovske filharmonije i Simfonijskog orkestra Bavarskog radija
■ surađivala s najvećim dirigentima svijeta kao što su Valerij Gergijev i Krzysztof Penderecki, te s muzičarima kao što su Yehudi Menuhin i Mstislav Rostropovič, te mlađima poput Juliana Rachlina, Itamara Golana, Borisa Berezovskog, Sofie Gubaiduline
■ 2005. surađuje sa Sollimom
■ 2006. postala asistentica profesoru Davidu Geringasu u Berlinu te objavila četiri CD-a

Svoj prvi čelo nazvala sam Bobi

■ Roditelji Monike Leskovar odveli su svoju tada šestogodišnju kćer u muzičku školu Elly Bašić, gdje je brigu za nju preuzela pedagoginja Dobrila Berković-Magdalenić. Djevojčicu su pitali koji instrument želi svirati, a ona je odgovor na to pitanje shvatila čim je u ruke primila dječji čelo. "Tako sam ga prirodno primila u ruke da više nije bilo dileme što ću svirati", prisjeća se glazbenica. Profesorica joj je pričala priče o sloniću, pužu i konjiću, crtala joj po kajdanci, a mala Monika tako je zavoljela svoj prvi violončelo, koji je nazvala Bobi. A iako je puno vježbala, u djetinjstvu je, kaže, kao i druga djeca, uvijek imala vremena i za crtiće i igru.

Vezane vijesti

Monika Leskovar i Čajkovski u KD Vatroslav Lisinski

Monika Leskovar i Čajkovski u KD Vatroslav Lisinski

U petak 18. svibnja nastavlja se novi koncertni ciklus Zagrebačke filharmonije - Regionalni ciklus "Točka - Tačka - Pika" - koji Zagrebačka… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika