Objavljeno u Nacionalu br. 713, 2009-07-14

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Nema recesije za Crkvu

Zašto Hrvati u ovoj nezahvalnoj situaciji ne bi diplomatskom poštom poslali pisamce Vatikancima da nisu više u stanju plaćati i da im treba novac za dječicu i penzionere. Majčica Crkva zacijelo bi razumjela naše nevolje i smilovala se nad jadom skrušenih katolika

Renato BaretićRenato BaretićEvo, dva su tjedna prošla od Sanaderovog dezertiranja. I - jeste li čuli ikakav stav glede toga od naše drage i brižne Crkve u Hrvata? Naravno da niste, zaboga, pa Crkva se u nas ne miješa u politiku! Ili, drugim riječima: danima se već, u pričama o rebalansu državnog proračuna, govori o kresanju mirovina, plaća i rodiljnih naknada, o ukidanju besplatnih udžbenika i đačkog prijevoza, a nitko nije ni riječju, ma niti slovcem, spomenuo kresanje crkvenog budžeta, odnosno onih silnih stotina milijuna koji svake godine skakuću s Griča na Kaptol da bi se potom kapilarno raspoređivali po nadbiskupijama, biskupijama i župama, iz kojih prozivaju vlastite vjernike da premalo ubacuju u škrabicu... Ej, alo!?! Zamislimo idealan hrvatski bračni par, skroz po ukusu i Hrvatske biskupske zajednice i Hrvatske demokratske konferencije: oboje su zaposleni u državnim ili javnim firmama, negdje u provinciji - srezalo im plaću; imaju troje djece - ukinulo im besplatne udžbenike i prijevoz do škole; supruga se vraća od ginekologa, opet je trudna - smanjilo joj rodiljnu naknadu; dide i bake su u mirovini - skresalo im penzije; katolici su svi redom i na nedjeljnoj misi mole boga za savjet kako dalje, jer ovako više ne ide - župnik im kaže da se samo mole, ispovijedaju i pričešćuju, ali nek ipak koji put i ubace štogod kuna u škrabicu, jer bog bez novca nije bog nego sirotan bez mnogih od svih onih moći koje ima dok su mu džepovi puni...

I crkva i država navodno postoje radi ljudi, radi brige o njihovu dobru i sigurnosti. A kako brinu o dobru i sigurnosti našeg "idealnog" bračnog para? Odnosno, tko o njihovu dobru i sigurnosti brine više - da li vlast koja je samo lani Crkvi dala 383 milijuna kuna (a ukupno svim vjerskim zajednicama cijelih 413) a ne kani joj, očito, manje dati ni 2009., ili Crkva koja je te pare po zakonu primila i baš ju briga? Netko će reći - a što ćemo, to je po konkordatu, međunarodnom sporazumu, sad je gotovo, ne može se drugačije. Nije točno! Može se drugačije. Sporazumi i postoje zato da bi se mogli dotjerivati ili čak razvrgavati ako neka od strana nije zadovoljna. Razvrgavaju se poslovne suradnje, raskidaju se brakovi, izlazi se iz alijansi i paktova, pa zašto onda Hrvati, u ovoj krajnje nezahvalnoj situaciji ne bi diplomatskom poštom poslali pisamce: "Dragi naši Vatikanci, nismo više u stanju plaćati predsmrtnu indulgenciju našeg prvog predsjednika, treba nam taj novac za dječicu i penzionere, molimo vas da je se radi njih odreknete, ili barem prepolovite iznos, barem na neko vrijeme. Vaši Hrvati"? Majčica Crkva zacijelo bi razumjela naše nevolje i smilovala se nad jadom skrušenih katolika. Ma, čak i da nismo svi ni skrušeni niti katolici, ona bi morala pokazati razumijevanje za potrebite i one u nevolji. Da ne bi bilo zabune - nije ovo nikakav ateistički pamflet, ovo je tek (čini mi se) razuman prijedlog zabrinutoga građanina sa svim sakramentima. Je li Crkva tu da nam pomaže? Jest. Treba li nam pomoć? Treba. Ima li Crkva načina da nam konkretno pomogne? Ima. Pa što se onda čeka?! Cijelo jedno tisućljeće sanjana hrvatska država na korak je od apsolutnoga financijskoga kolapsa, a Kaptol joj, kako se danas čini, nema ni najmanju namjeru pomoći. "A tko je nama pomagao onih 45 godina pod komunistima?", zacijelo se sad retorički pitaju, ustrašeni od mogućnosti da netko javno postavi pitanje njihova samaritanskog sudjelovanja u nošenju bremena recesije. Država i Partija sigurno nisu, to znamo, ali, dečki, firma vam je ne samo preživjela nego i sasvim pristojno poslovala svo to vrijeme. Vi ste, znači, s polustoljetnim iskustvom, itekako izvježbani u solidnom preživljavanju - što bi onda za vas značila godinica ili dvije bez svih tih pustih Franjinih testamentalnih milijuna? Dakako, kažem Franjinih, ali mislim naših. A? Zar to ne bi bila gigantska gesta, em kršćanska em domoljubna do daske: odreći se na neko vrijeme ta 383 milijuna u korist vlastite pastve i nacije? Čega bi nekatoličkog i nedomoljubnog moglo biti u takvom nesebičnom potezu? Ne bi li on bio mio i bogu i narodu? I škrabice bi zacijelo bile teže, makar i od sitniša, kad bi stado znalo da je barem poneki od ta 383 milijuna utrošen u besplatni prijevoz provincijske dječice do škola. Ili u fond za korisnike najnižih mirovina. Ili u bilo što suvislije od gradnje novih, novih, novih crkvi i pratećih objekata koji zjape poluprazni jer ih naprosto, prema zakonima fizike, nema tko napuniti... Bilo bi već vrijeme da Kaptol i HBK samoinicijativno povuku neki svima simpatičan i koristan potez za kojim se neće vući nijedan politički rep, niti će itko pomisliti da je u igri i neka figa u džepu. A ako Crkva ne želi odustati od dijela kriške posnoga proračunskoga kolača, onda je na redu država. Želi li nas vlada uvjeriti kako uistinu svi jednako i ravnopravno nosimo teret recesije, tada mora, proporcionalno s ostalima, kresati i budžetska izdavanja za vjerske zajednice.

Jadranka Kosor kaže da će biti i deset rebalansa ako to bude potrebno. Predlažem joj onda da s gornjim potezom pričeka do, recimo, šestoga. Znači - do sredine rujna, otprilike. Treba Crkvi dati malo vremena, trom je to organizam, golemo tijelo nerazmjerno male lubanje, ali dva mjeseca će i njoj biti sasvim dovoljna za shvaćanje i prihvaćanje božje volje. Tek ako ni tada Kaptol ne pokaže socijalno i međugeneracijski solidarnu inicijativu, treba ga ošinuti kao i sve nas ostale - smanjiti davanja iz proračuna rezanjem plaća i mirovina, gustim inspekcijskim češljem proći kroz poslovne knjige, svrstati u odgovarajući porezni razred i prisiliti na izdavanje računa za svaku pruženu i naplaćenu uslugu te potvrde za svaku primljenu donaciju. Naprosto, poduzeti sve mjere koje se u ovo krizno doba poduzimaju prema svim ostalim građanima. Ništa manje, ništa više. Ne bi li to bilo i pravedno i razumno? A što mislite, hoće li biti i napravljeno?

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

registracija
23/6/09

haustor, 15.07.09. 09:57

Kaj si lud pa tak nekaj pitaš? Bogobojazni puk se opće ne žali na tu legalnu otimačinu, a oni kaj trezveno razmišljaju su ionak u neutjecajnoj manjini u našoj (da li?) državi! Pitaj moju staru, ona bi njima, a ne samo njima, već i vladajućoj garnituri na čelu sa J.K. dala i godišnju mirovinu u cilju "boljitka" RH! Opće se ne žali kaj joj buju smanjili penziju, nek veli da je to sasvim OK i da bu njoj dosta za život! Uostalom - poznaš ju pa Ti nemam kaj razjašnjavati, a na nesreću ovog naroda nije izoliran slučaj, već dio rekao bih epidemije idiotizma i hadezeizma na ovom ozemlju jadnom!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika