S MJESTA DOGAĐAJA…

Zrinka PavlićDnevnik, HTV1, srijeda, 19.30

Oho! Znači, na OVO je Hloverka mislila kad je prije neko vrijeme izjavila da HTV sprema istraživačko-novinarsko razotkrivanje pogolemih afera! Siniša Kovačić stoji pred zgradom Glavnog kolodvora i neustrašivo se, tramvajima koji piče u pozadini unatoč, javlja Tončici Čeljuski u studio te nam razotkriva detalje lopovluka troje rukovoditelja iz Hrvatskih željeznica, a koje je tog dana u izvješću objavilo Ministarstvo financija. Sva sam uzdrhtala od pozitivnih vibracija novinarskog nerva. OK, šalu nastranu. Kovačić navodno zbilja jest prvi objavio priču o tzv. nepravilnostima u poslovanju HŽ-a i svaka čast, skidam obrv… ovaj, kapu. Velika je to stvar. Usprkos tome što je malo smiješna sva ona TV drama u kojoj se morao javiti u studio s Glavnog kolodvora kao da mu iza leđa upravo policijski specijalci lasom preko tračnica love privredne kriminalce u sprintu i unatoč užasno iritantnoj frazi: “HTV je U POSJEDU dokumenata koji govore…” (jer valjda: “HTV ima dokumente…” nije dovoljno specijalno). Ipak su uza sve to u ovoj priči ispali gud gajz.

Ocjena: ajd, barem jedanput (4)

NA ZAMJENI

U objektivu, HTV1, četvrtak, 21.10

Interesantan je taj ljetni mehanizam HTV-a. S jedne nas strane šopaju uglavnom užasnim reprizama, a s druge strane neki termini živnu. Jedan su od najboljih primjera “Kratki susreti”, ljetna kulturnjačka emisija koja je već godinama deset puta bolja od redovite “Pola ure kulture”, a solidnu tradiciju bivšeg ljetnog “Magazina” ove godine nastavlja i emisija “U objektivu”. Kao ljetna zamjena “Dossier.hr-u”, koji nije loš, ali nakon odlaska Petra Štefanića stalno koketira s Apaurinom, “U objektivu” je definitivno dinamičnija i šarenija, pa makar i na trenutke banalna. Zadnje najbolnije bode oči u prilozima kao što je onaj o Jovankinu dolasku na Brijune (koga, zaboga, briga?) i u rubrici “Vidilica” (bedastoće koje ni na YouTubeu nitko ne bi gledao). No čak i banalan prilog o Jovanki s pet puta recikliranom pričom o cherry brandyju nije bio toliko glup i dosadan da bi čovjek radije gledao TV-prodaju, a “Vidilica” nam (osim gramatički) inteligenciju vrijeđa tek nekoliko desetaka sekundi pa nema veze. S druge strane, dobili smo čak dva sasvim gledljiva priloga - proširenu verziju dnevničkog priloga Siniše Kovačića o lopovluku na željeznici i mini-analizu uspona i padova hrvatske koncertne scene. Dovoljno za solidan prolaz.

Ocjena: neloše (3)

NATALITETNI JUNAK DO JUNAKA

Dnevnik NoveTV, NovaTV, četvrtak, 19.15

Jedna od najodvratnijih scena ikad snimljenih u Saboru prikazana je u Dnevniku NoveTV u četvrtak nakon donošenja spornog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Milinović stoji u sabornici s pet-šest stranačkih kolega, ruku nonšalantno zabijenih u džepove, a kolege mu - jamačno sve natalitetni junak do junaka - dobacuju dvosmislene pošalice vezane uz temu dana. “Ako ne mogu oni, možemo mi”, dopire kroz kešenje, a gospićki se ginekolog sramežljivo smijulji i odvraća: “Nemojte sad, nemojte”. Kao, neugodno mu je. Ne bi on nikad tako. Skoro sam pljunula u rođeni televizor. I taj poriv nema nikakve veze s mojim osobnim mišljenjem o zakonu. Naime, iako socijalnu dimenziju zakona nikako ne podržavam jer mi je zavirivanje države u bilo čiju spavaću sobu (bračno stanje) - čisto fašističko sranje, s druge strane o medicinskoj, stručnoj strani zakona zbilja nemam pojma i ne bih se usudila komentirati je. No jedno sigurno znam. Ruganje onima koji “ne mogu”, tj. onima koji su takvi medicinski zahvati potrebni da bi dobili dijete, gnjusno je, nisko i totalno kretenski. Bez obzira jesu li takvi zahvati prihvatljivi, dopušteni, zakonski regulirani ili ne. Kad se još k tome takvo prizemno i bezobrazno šegačenje događa u sabornici, čovjeku zbilja dođe da od čistog jada pljune na sve to smeće koje je do zastupničkih položaja sigurno došlo i uz pokoji glas onih koji “ne mogu”. Hvala NovojTV što nam je to prikazala. Ocjena ovaj put ne ide njima, nego junačinama koje zaslužuju…

Ocjena: hračak posred čela (4 milijuna)

PENZIJA ZA RIBE, POVIŠICA ZA DEGENIJU

Nedjeljom u dva, HTV1, nedjelja, 14.00

U Americi za likove poput Slavka Kulića imaju poseban naziv. Taj je naziv “doomsayer”, u slobodnom bi prijevodu bio vrlo blizu našem izrazu “zloguka sova”, a za ljude uz koje se veže obično govore da su ludi ko šlape. Nemam blage veze je li Slavko Kulić lud ko šlapa ili promućurni vizionar s dobrom racionalnom podlogom za ono što govori, ali znam da mi na trenutke nije zvučao sasvim pribrano. Međutim, u onim trenucima u kojima je objašnjavao ono na što je malo teže odmahnuti rukom i reći: “Aj’, pusti redikula”- da Hrvatsku čeka tridesetak godina duboke ekonomske krize - nije baš uvijek zvučao kao ludi propovjednik kojemu oko vrata visi karton s natpisom: “Kraj se bliži”! I tako je bilo cijelu emisiju. Aco Stanković i ja konačno smo se našli na istoj valnoj duljini u trenutku kada mi je na pamet pao drugi gost iste emisije čije riječi nikako nisam mogla jasno razlučiti na “vidiš, zanimljivo, i ovaj je zaboravio popiti lijek”. Gotovo je istodobno, naime, jedan od omiljenih junaka ove kolumne svog gosta zapitao: “Poznajete li Davora Pavunu?” Samo što si voditelj ozbiljnog televizijskog talk-showa ipak ne bi smio dopustiti da prilikom postavljanja takvog pitanja ima izraz lica koji bez ikakve sumnje govori: “Koliko ste puta u djetinjstvu s kruške pali na glavu?” Razumijem njegove dvojbe, ali ne možeš tako s gostom. Ni s Kulićem ni s Pavunom.

Ocjena: kakav gost, takva emisija (oscilira od 1 do 5)