REDATELJI RATNIH 'CRNACA' Redatelji i scenaristi filma 'Crnci' Zvonimir Jurić i Goran Dević fotografirani na konferenciji za tisak u povodu prikazivanja njihova rada, jednog od najboljih hrvatskih filmova proteklog desetljećaOtvaranje 56. pulskog festivala ostat će zapamćeno kao najkraće u novijoj povijesti, što je dobro u odnosu na neke prijašnje, naporno razvučene ceremonije, no istovremeno i nije jer je djelovalo preoskudno i nemaštovito, a stvar je spasio možda nikad raskošniji vatromet s atraktivnom rafalnom završnicom. Ni film otvaranja, otočka romantična komedija “Vjerujem u anđele” sredovječnog debitanta Nikše Sviličića, nije oduševio, pri čemu je primijećeno da je festival otvorio film novog ravnatelja HAVC-a, krovne nacionalne filmske ustanove, a s obzirom na to da je Sviličić i član Vijeća festivala, čuli su se prigovori kako se “Vjerujem u anđele” nije smio naći u konkurenciji.

Ipak, treba reći kako Nikša Sviličić, dok je radio film, nije mogao znati da će prvi ravnatelj HAVC-a Albert Kapović neočekivano preminuti i da će ga upravo on naslijediti i potom automatizmom ući u festivalsko vijeće, a i činjenica je da umjetnički direktor Pule Zlatko Vidačković voli otvarati festival lakim populističkim uradcima, pa to što je za ceremonijalnu prigodu odabrao baš film ravnatelja HAVC-a možda ipak nije čin ulagivanja.

Moglo bi se reći kako se od stručnjaka za menadžerstvo i marketing, što stoji u opisu poslova svestranog Sviličića, i nije moglo očekivati nešto drugo od onog što je ponudio, međutim taj doktor (informacijskih) znanosti u odabranom modusu nije isporučio relevantan film kakav je recimo Hribarov “Što je muškarac bez brkova?”. Iako vizualno citira ikonske prizore iz “Sjever-sjeverozapada” i “Diplomca” te se verbalno poluizravno poziva na “Naše malo misto”, Sviličić ostaje daleko iza njih kvalitativnim dosezima svog ostvarenja o otočkom poštaru koji otvara pisma i na temelju njih stvara privatnu arhivu o sumještanima, što vješto koristi atraktivna i pritajeno trudna pridošlica kako bi ga pridobila za muža. “Vjerujem u anđele” niz slabo funkcionirajućih anegdota oslonjenih na nedovoljno ekspresivne epizodiste kombinira s ne osobito artikuliranom i elaboriranom glavnom linijom priče u kojoj poštar i pridošlica pokušavaju što zaobilaznim što izravnim putem zadobiti jedno drugo, pri čemu potencijalno intrigantan motiv tajanstvene žene pristigle “niotkuda” ostaje gotovo posve neiskorišten. Film izvlači Vedran Mlikota, uvijek pouzdan u ulogama simpatičnih provincijalaca, a donekle i partnerica mu Dolores Lambaša, koja se ne može pohvaliti glumačkim rasponom, ali neosporno je funkcionalna u zadanoj roli. Novi producentski projekt također svestranog Borisa T. Matića, “Zagrebačke priče”, najneuspjeliji je njegov dosad. Zbrda-zdola sklepan omnibus od devet kratkih filmova koje malošto međusobno smisleno povezuje osim, formalno, Zagreba, nudi uglavnom predvidljive storije, a znatnom kvalitetom neupitno se izdvaja tek “Žuti mjesec” Zvonimira Jurića.

Ta priča podastire situaciju susjedske kavice s neobičnim zaokretom i efektno nedorečenim krajem, u kojoj sjajnu glumačku međuigru ostvaruju diskretno sugestivna Marija Škaričić kao "normalni” i upravo briljantna Lana Barić kao pomaknuti dio susjedskog para. Pristojnu ocjenu mogu dobiti, no malo će koga oduševiti segmenti Igora Mirkovića, Branka Ištvančića, Nebojše Slijepčevića, para Ramljak - Škobalj, te Zorana Sudara, dok su oni Ivana Sikavice i Darija Pleića potpuni promašaji. Nažalost podbačaj predstavlja i segment Gorana Odvorčića i Matije Klukovića, koji stilski suvereno rabe maniru američkog independenta, ali njome ne mogu prikriti sadržajnu banalnost u propitivanju potencijalno nekonvencionalnog odnosa majke i kćeri koji garniraju metatekstualnim intervencijama. Velika nezavisnjačka nada Kluković nije ispunio očekivanja, a premontirana verzija istog segmenta s dotad nepoznatim Odvorčićem kao jedinim autorom našla se ove godine iznenađujuće konkurenciji Cannesa kao samostalni kratki film – oni koji su je vidjeli kažu da je bolja od ove zajedničke omnibusne verzije. Prvih dana festivala svojim se dugometražnim igranim debijem predstavio i klasik suvremenog hrvatskog eksperimentalnog slikopisa Zdravko Mustać. Snimljene HD-om, njegove “Blizine” svedene su na intenzivnu interakciju dvaju likova u zatvorenom prostoru zaglavljenog lifta i kombiniraju žestoki naturalizam s alegorijom. Hrabar Mustaćev iskorak unutar hrvatskog konteksta obilježen je odličnom režijom, ali i znatnim scenarističkim problemima te činjenicom da mu glumački par (Damir Klemenić i Anica Kovačević) nije sasvim dorastao zahtjevnom zadatku. Naposljetku, pri kraju prvog dijela festivala dočekali smo i jedan odličan film.U FILMU 'Vjerujem u anđele' Nikše Sviličića Dolores Lambaša glumi tajanstvenu ženu Deu koja dolazi na otok, a Vedran Mlikota poštara Šimu koji otvara pisma svojih sumještana i vodi privatnu arhivu

Ponovo je riječ o ostvarenju Zvonimira Jurića koji je u tandemu s dugometražnim debitantom i uglednim dokumentaristom Goranom Devićem realizirao “Crnce”, priču iz (neimenovanog) ratnog Osijeka koja naslovom asocijativno i implicitno povezuje ustaško naslijeđe s jedinicom za specijalne namjene ratnog zločinca Ivice Krnjaka, a time i s Branimirom Glavašem. Kroz efektno izvedenu okvirnu kompoziciju priče, film prati akciju i pripreme za akciju malobrojnog voda zaduženog za likvidacije civila i subverzije u neprijateljskoj pozadini, maestralno kreirajući atmosferu tjeskobne napetosti te u malom prostoru ekspresivno profilirajući karaktere. Odmah zasjevši pri samom vrhu najboljih hrvatskih filmova proteklog desetljeća, “Crnci” su ujedno održali lekciju Vinku Brešanu i njegovim “Svjedocima” o tome kako napraviti doista uznemirujući, a istovremeno suptilan film koji suosjeća s gotovo svim svojim likovima, ne ponizujući pritom njihove žrtve.