Objavljeno u Nacionalu br. 715, 2009-07-28

Autor: Jelena Badovinac

Interview - Vinko Brešan

Vinko Brešan - kazališna avantura autora filmskih hitova

Redatelj Vinko Brešan u sklopu Splitskog ljeta priprema premijernu izvedbu Goldonijevih 'Ribarskih svađa', no riječ je tek o kratkotrajnom izletu u kazalište jer, kako priznaje, njegova 'mašta i ambicija jednostavno su usmjereni na film'

FILM I KAZALIŠTE
Na filmskom festivalu u Karlovym Varyma, redatelj Vinko Brešan osvojio je glavnu nagradu međunarodnog žirija filmskih kritičara
za svoj film 'Nije kraj', a trenutačno u Splitu radi na svom kazališnom projektu,
'Ribarskim svađama'FILM I KAZALIŠTE Na filmskom festivalu u Karlovym Varyma, redatelj Vinko Brešan osvojio je glavnu nagradu međunarodnog žirija filmskih kritičara za svoj film 'Nije kraj', a trenutačno u Splitu radi na svom kazališnom projektu, 'Ribarskim svađama'Redatelj Vinko Brešan još je jednom nagrađen za svoj film, ovaj put za humornu dramu "Nije kraj". Nagradu FIPRESCI-ja dodijelio mu je međunarodni žiri filmskih kritičara na festivalu u Karlovyim Varyma. Tako je film kojem su domaći kritičari dodijelili pretposljednje mjesto na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu dobio glavnu nagradu na prestižnom međunarodnom festivalu u Češkoj. Brešan je prije ovog snimio još tri dugometražna filma, "Kako je počeo rat na mom otoku", "Maršal" i "Svjedoci", neki od njih ovjenčani su brojnim nagradama na međunarodnim festivalima. Taj 47-godišnji Šibenčanin ljubav prema filmskoj i dramskoj umjetnosti donekle je izgradio uz oca, književnika Ivu Brešana. S redateljem smo razgovarali u Splitu gdje trenutačno priprema premijernu izvedbu Goldonijevih "Ribarskih svađa" u sklopu Splitskog ljeta.



NACIONAL: Uglavnom se bavite režiranjem filmova. U kazalište tek ponekad zalutate. Zašto?

- Kad radim samostalne projekte, to je uvijek film. Kazalište radim po narudžbi. Nikada mi se nije dogodilo da sjedim doma i imam neku viziju kako bih baš radio predstavu u kazalištu. Ne mogu se zamisliti da trčim okolo s tekstom i nudim ga intendantima. Moja mašta i ambicija jednostavno su usmjereni na film. Teatar je meni ipak sporedna djelatnost. Nazvao me intendant splitskog HNK Milan Štrljić i naručio predstavu.

NACIONAL: Što je u vašoj izvedbi "Ribarskih svađa" drukčije od prijašnjih?

- Ne znam, nisam gledao ni jednu prethodnu izvedbu. Našao sam svoje motive zašto to radim. Svatko svaki tekst može pročitati na najrazličitije načine. Mnogi će ovaj tekst iščitati kao tekst o Dalmaciji u smislu Arkadije, specifičnog temperamenta i mentaliteta iz kojeg proizlaze kojekakve svađe, koje u konačnici dobro završe. Ja taj tekst nisam iščitao tako jer takav stav nije blizak mojem svjetonazoru. Ja jesam iz Dalmacije, u njoj vlada prekrasna priroda i ambijent, no tamo zapravo žive nesretni ljudi, koji moraju raditi ono što ne žele, čije želje i vizije se nikada neće ostvariti, gdje vlast ide vrlo blisko, ruku pod ruku zajedno s bogatstvom, gdje vladaju korupcija, neukus i kič.

NACIONAL: Nije li to jedna prilično pesimistična percepcija svijeta oko sebe?

- Čekajte, dopustit ćete da ja imam pravo na svoje viđenje. Svađe ne proizlaze iz njihova temperamenta nego iz vlastitih frustracija. Je li to pesimizam, ne znam, ali to je moje viđenje Dalmacije u ovom trenutku. Radnja je smještena u dvadesete godine prošlog stoljeća jer mi se čini da su se već u tim godinama mogli naslućivati izvori problema s kojima se danas susrećemo.

NACIONAL: Koliko vam je kao redatelju teško probuditi strast kod pojedinoga glumca, konkretno u ovoj predstavi?

- Glumačka ekipa je više-manje splitska, neke ljude sam ja predlagao, neke HNK. Tijekom proba sam se beskrajno zaljubio u njih jer nose u sebi sreću i vatru. Ovo podneblje daje ljude koji imaju tu strast već urođenu, pitanje je samo koliko sam ja u stanju razgoriti tu njihovu vatru. Za ono što bude dobro u ovoj predstavi, zaslužni će biti oni, a za ono što ne bude dobro, bit ću kriv ja.S OCEM, poznatim književnikom Ivom Brešanom, uspješno
je surađivao na
filmskim projektimaS OCEM, poznatim književnikom Ivom Brešanom, uspješno je surađivao na filmskim projektima

NACIONAL: Koja je razlika između režiranja filma i kazališne predstave?

- Ogromna. Ali temeljna razlika, kako ja to vidim, jest u tome što je film redateljska umjetnost, a kazalište glumačka, i to je vrlo lako dokazati. U filmu ja kontroliram aposlutno sve i konačni proizvod koji ćete gledati u kinu je sto posto pod mojom kontrolom. Ja biram svaki detalj filma. U kazalištu je moj posao gotov teoretski i sa zadnjom generalnom probom. Još je jedna bitna razlika. Da odlučim napraviti scenu koja se zbiva na Mjesecu, u kazalištu mi trebaju samo dva dobra glumca i prazna pozornica. Da bih u filmu uvjerio publiku da smo na Mjesecu, treba mi odmah u startu milijun i pol dolara.

NACIONAL: Iza sebe imate sve odreda nagrađivane filmove. Je li bilo ponuda iz inozemstva za režiranje?

- Jedino mjesto gdje europski redatelji mogu raditi izvan svoje matične domovine je Amerika. Nakon filma "Svjedoci" zvali su me iz američke kompanije American Talents Agency jer je jedna tvrtka željela napraviti remake "Svjedoka", ali kao američko-iračkog rata. Pregovori su dosta lijepo išli, u prvi sam mah mislio da oni samo žele film, no zapravo su htjeli da ja to i režiram. Došlo je do zastoja jer nisu znali je li Amerika spremna u tom trenutku prihvatiti američke vojnike kao negativce.

NACIONAL: Je li po vama hrvatski film ispod nivoa koji nalaže Europa?

- Općenito ne, mislim da nije. Druga je priča što do sada nijedan film nije osvojio recimo Zlatnu palmu u Cannesu. Imamo filmove koji su bili u konkurenciji Berlina, u popratnom programu Berlina, Krsto Papić je dobio nagradu za životno djelo u Montrealu, uspješno smo predstavili filmove u San Sebastiánu, Karlovym Varyma. Dakle, imamo dobre filmove, samo nisu dobili možda neke glavne nagrade.
'Novac ne smije biti razlog snimanja filma'

NACIONAL: Hrvatska godišnje producira vrlo malo filmova. Koliko bi bilo optimalno?

- Hrvatska je zemlja od četiri i pol milijuna stanovnika. Nekad se govorilo, na svaki milijun stanovnika jedan igrani film. Optimalna produkcija bi bila osam igranih filmova godišnje, što se kod nas dogodilo možda tek jedne godine.

NACIONAL: Može li neki redatelj iz godine u godinu snimiti po jedan dobar fillm?

- Može.

NACIONAL: Jeste li vi jedan od njih?

- Nisam. Ali to je individualno pitanje. Ima redatelja koji su to u stanju napraviti, i onih koji nisu. Portugalski redatelj Manoel de Oliveira je rekao: "Mislim da sam u godinama kad nemam vremena birati, nego moram iz godine u godinu ići u film." De Oliveira ima 101 godinu. Ja nisam spreman svake godine snimati film. Završetkom jednog filma nastupa mi razdoblje prevelikog mentalnog šoka i treba mi određeno vrijeme da se smirim i da uopće sagledam što bih sljedeće želio i trebao raditi.

NACIONAL: Svi vaši filmovi imaju jednu vrlo specifičnu dozu humora. Rugate li se vi to malo svijetu oko sebe?

- To je dio jednog mog svjetonazora. Računajte da sam ja Šibenčanin, Mediteranac, urođeno mi je da gledam svijet sa smiješne strane. Naučio sam život gledati s nekog humornog diskursa. To je dio mene, ne mogu od toga pobjeći. Moram se jako koncentrirati da u filmu nemam humora. Naravno, ne uvijek. Kad sam radio "Svjedoke", bavio sam se temom zločina u Domovinskom ratu. U tom filmu nisam imao pravo uključiti humorni diskurs jer bih tako priču gledao s neke "visine" i s odmakom, a ta tematika to nije dopuštala.NA FILMSKOM FESTIVALU u Berlinu, Vinko Brešan se 2000. godine predstavio
filmom 'Maršal'NA FILMSKOM FESTIVALU u Berlinu, Vinko Brešan se 2000. godine predstavio filmom 'Maršal'

NACIONAL: Posljednji ste film "Nije kraj" radili u srpskoj koprodukciji. Je li razlog za koprodukciju prije svega novac?

- Otvoren sam prema koprodukcijama sa zemljama bivše Jugoslavije, no nije mi novac prioritetni razlog. Naravno, važan je jer filmu treba novac, ali nije jedini. S obzirom na to da se radi o hrvatsko- srpskoj ljubavnoj priči, bilo je važno da hrvatske junake, odnosno srpske junake glume ljudi iz pojedinog podneblja. Protivnik sam koprodukcije po svaku cijenu. Nagledao sam se nekih europskih koprodukcija gdje Turčin putuje u Dansku pa prođe kroz Mađarsku, ali preskoči Češku zato što Česi nisu dali pare. Dramaturgija filma se tada prilagođava koprodukcij, ne smije novac biti razlog snimanja filma.

NACIONAL: Većina od nas ima pojam o redateljima kao o bogatim ljudima koje žive u raskošnoj vili i voze mercedes iz 1932. Nalazite li se vi u kojem od tih elemenata?

- Moj film "Kako je počeo rat na mom otoku" je gledalo 8 posto ljudi u Hrvatskoj. Da sam se rodio, recimo, kao Francuz i da je moj film gledalo 8 posto Francuza, vjerujte mi, od dvorišnog ulaza do glavnog ulaza u moju kuću vi biste se sad na ovaj intervju vozili automobilom kroz park barem pet minuta jer bih ja bio enormno bogat čovjek. Osam posto kod nas ne znači toliko puno, mi smo malo tržište, a ja umjesto vile imam stan, a umjesto Bentleyja vozim Škodu Octaviju.

NACIONAL: Prepoznaju li vas ljudi u gradu?

- Netko da, netko ne. Nakon filma "Kako je počeo rat na mom otoku" činilo mi se da svi na cesti znaju tko sam ja. Ali sam isto tako bio svjestan da za šest mjeseci više nitko neće znati tko sam. U jednom ste trenutku zvijezda, pa onda opet nitko ne zna za vas. Tada sam imao 32 godine, pa me nije pogodilo. Ali kad netko ima 21 godinu i svi ga zaborave, e to ga može itekako pogoditi.

NACIONAL: Manje je poznato da ste u karijeri radili i brojne dokumentarne filmove, pogotovo na početku. Što vas privlači tom žanru?

- Dokumentarci su istina. Jean-Luc Godard je rekao: "Svaki dokumentarni film teži biti igrani, a svaki igrani teži biti dokumentarac." U dokumentarnom filmu ja nemam problem uvjeravati publiku da je to što se zbiva na platnu istina. I zato je to zadovoljstvo raditi. Svakom dokumentarcu pokušavam dati elemente igranog filma, tako da ima svoju fabulu. Jednostavno volim raditi dokumentarne filmove. Uostalom, ja sam se režijom počeo baviti upravo zbog dokumentarnog filma.

NACIONAL: Kad vas je počela privlačiti režija kao poziv?

- Kad sam imao 11 godina, moj me otac odveo na snimanje "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja" i to mi je bio jedan od najdosadnijih dana u životu jer na setu je zanimljivo samo onima koji igraju. Ta beskrajna ponavljanja i čekanje da ode oblak ili dođe sunce su užasno dosadni i zamorni. Rekao sam sebi da se nikad neću baviti tim poslom u životu. Onda sam nakon nekoliko godina gledao dokumentarce Krste Papića na televiziji i to mi se jako svidjelo. Poželio sam takvo što raditi. Da je, kao na praškoj akademiji, i u Zagrebu bila odvojena režija dokumentarnog i igranog filma, ja bih sigurno upisao ovo prvo. Igranim filmom sam se počeo baviti jer sam zapravo želio snimiti dokumentarac. Devedesetih godina sam gledao kako iz kasarne izlazi jugovojska i upijao što se tu svašta zbiva. No tada nisam imao kameru. A kad sam dobio kameru, više nije bilo jugovojske. Tad sam dobio ideju da napravim igrani film jer nisam mogao prepričati sve situacije koje sam tada vidio, počevši od paštašute nadalje. Donio sam taj scenarij svome ocu, a on mi je rekao: "To ti nije igrani film. To je zbir nekih situacija." I onda smo krenuli zajedno raditi scenarij.

NACIONAL: Je li bilo teško živjeti u sjeni Ive Brešana?

- Vi ste rekli sjena, a ja bih rekao sunce, na određeni način. Meni je obitelj vrlo važna, bez obzira na to je li to moj otac ili moja supruga i djeca. Ivo Brešan je književnik, a ja redatelj. Možda sam redatelj upravo zato što sam cijeli život gledao kako je teško napisati roman. Svaki put kad bih ispod svoje slike u novinama pročitao da je to Ivo Brešan, nisam se osjećao loše. Nema tu konkurencije. Ja sam iz Šibenika i tamo nikada nisam bio sin Ive Brešana - poznatog književnika. To je zdrav grad u kojem se ne može steći status svojim rođenjem, nego samo svojim radom. Tek u Zagrebu, kad sam otišao na studij, prilazili su mi s rečenicom: "Pa ti si sin Ive Brešana."

NACIONAL: Upali ste na Akademiju iz trećeg pokušaja.
- Da su me srušili i treći put, otišao bih u Poljsku, ali eto primili su me.

priča o uspjehu

NACIONAL: Prije šest godina preuzeli ste funkciju direktora Zagreb filma. Nije baš posao kojeg bi se latio svaki redatelj, pogotovo ne u trenutku kad je Zagreb film bio gotovo na izdisaju.

U 'MARŠALU' Vinko Brešan pojavio se u
ulozi psihijatrijskog pacijenta; s Vlatkom
Dulićem i Draženom KühnomU 'MARŠALU' Vinko Brešan pojavio se u ulozi psihijatrijskog pacijenta; s Vlatkom Dulićem i Draženom Kühnom-Zvali su me, ja sam baš bio završio "Svjedoke" i pomislio sam, zašto ne. Osnovni problem Zagreb filma tada je bio taj što je on bio trgovačko društvo. Shvatio sam da bi, ako to riješim, Zagreb film mogao profunkcionirati. Animirani film nije komercijalna djelatnost. Problem trgovačkog društva je da se financira iz javnih fondova. Iz tih fondova se uzima ogroman novac, zapravo namijenjen animiranom filmu, kako bi pokrivao svoj hladni pogon, plaće, čišćenje i ostalo. I naravno da su autori bježali od Zagreb filma kao vrag od tamjana. Previše je novca odlazilo na popratne stvari, umjesto na autore. Shvatio sam da Zagreb film prvo mora postati ustanova kulture i to se tek nakon silnih pregovora i sastanaka dogodilo poslije četiri godine. Kad sam došao, prije šest godina, Zagreb film je radio tri ili četiri filma godišnje, a sad ih radi 27. Zagreb filmu su se vratili autori.

NACIONAL: U tijeku je Pulski filmski festival. Što mislite, zašto Pula više nema onaj nekadašnji sjaj?

- PFF je u vrijeme Jugoslavije bio mjesto okupljanja, susreta i razmjene iskustava. Bilo je mnoštvo filmova, uspoređivalo se, stvarala se prijateljstva autora, bilo je velikih zvijezda, a i film je tada značio u svijetu nešto drugo nego danas. I to je jednostavno bilo sjajno i blještavo. Danas autori od sedam dana trajanja festivala odu na dva, i to ona u kojima im igra film. S druge strane, Pula ima nešto što nitko nema. Arenu. Imam iskustvo potpuno pune Arene kad sam prikazivao film "Maršal". U vrijeme kad je film bio na Puli, "Maršal" je bio već valoriziran. Dobio je nekoliko jakih nagrada, mnogi su ga vidjeli i producent Ivan Maloča i ja smo otišli u Pulu doslovno to odraditi. Kad smo došli u Arenu deset minuta prije projekcije, to je bilo takvo uzbuđenje i trema kakvu nikad prije ni poslije nisam osjetio. To je jedan od glavnih razloga što Pula treba postojati. Ona ima moć i čar kakvu nema nitko.

NACIONAL: Kako biste, s druge strane, objasnili činjenicu da je Sarajevo Film Festival postao iznimno uspješan?

- Pula za razliku od Sarajeva nije bila nikada regionalni, nego jugoslavenski festival. Sarajevo je jedna druga priča, jer ima jednog velikog vizionara, direktora festivala Miru Purivatru. On je od Sarajeva napravio, odgovorno tvrdim, najbolji regionalni festival na svijetu.

NACIONAL: Vaša supruga Sandra je montažerka i upravo vam je ona montirala sva vaša četiri igrana filma i nekoliko dokumentarnih. Je li teško odvojiti privatno od poslovnog?

- Sandra je devedeset posto mojeg talenta na određeni način. To što smo mi u braku je koincidencija. I da nismo, bila bi mi montažerka. Između nas je postavljena temeljna stvar, iskrenost. Na filmu nema ni vremena, ni prostora, ni mogućnosti za laskanje. Naime, ono što je njoj zadatak reći je istina o svakoj sceni. Montaža je primijenjena dramaturgija. Ja sam svoja prva dva filma glupo sjedio iza njenih leđa i razmišljao o rezovima i to je bila moja velika pogreška. Kad sam radio treći film, "Svjedoke", dao sam joj slobodne ruke, a ja sam se ponašao kao redatelj-gledatelj. Razmišljao sam samo o emocionalnom nivou. Sandra je u montaži vrlo kreativna.

NACIONAL: Koliko je bila teška vaša priča o uspjehu?

- Uspjeh ili neuspjeh teško je to sad ocijeniti. Za moj uzlet je zaslužan tadašnji glavni urednik dramskog programa Ivo Štivičić koji je sredinom devedesetih za mene garantirao projekt mojeg prvog filma. Uzeo je scenarij za film "Kako je počeo rat na mom otoku" i odlučio ući u projekt. Znam pouzdano da mu nije bilo lako. Tih godina se nije puno snimalo, ali on nije dao tada samo meni priliku, nego i nekim mojim kolegama.

NACIONAL: Nakon diplome, prvih ste deset godina samo asistirali na filmu. S kim je iskustvo bilo najdragocjenije?

- Kad sam došao na treću godinu Akademije, shvatio sam da zapravo nemam pojma ni o čemu. Teško bih koga izdvojio, ali asistirao sam Veljku Bulajiću na filmu "Donator", Kreši Goliku na seriji "Dirigenti i mužikaš", Zvonimiru Berkoviću na seriji "Kontesa Dora", Anti Babaji na filmu "Kamenita vrata", Krsti Papiću na tri filma - "Priča iz Hrvatske", "Kad mrtvi zapjevaju" i "Infekcija", i sve odreda su bila vrlo dragocjena iskustva. Pripremala su me na neki način na ono što me čeka dalje u životu, a nadam se da sam nešto i naučio.

Biografija

NAJVEĆI FILMSKI USPJESI:
■ “KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU” 1996.
- u hrvatskim kinima vidjelo ga je 342.000 gledatelja i nakon “Titanika” je najgledaniji film u hrvatskim kinima u posljednjih 20 godina
- pobjednik Pule 1996., nagrada kritike Oktavijan, nagrada publike Zlatna vrata Pule, Grand Prix Cottbus 1997., nagrada publike i nagrada žirija za najboljeg redatelja Anonny 1997.
■ “MARŠAL” 1999.
- u hrvatskim kinima vidjela ga je 101.000 gledatelja; The Wolfgang Staudte Prize za najbolji film u selekciji Forum berlinskog filmskog festivala 2000., nagrađivan na festivalima u Karlovym Varyma, Valenciji, Montpellieru, Bratislavi i Puli 2000.
■ “SVJEDOCI” 2003.
- PEACE FILM AWARD na filmskom festivalu u Berlinu 2004., nagrade na festivalima u Karlovym Varyma i Jeruzalemu, višestruko nagrađen u Puli
■ “NIJE KRAJ” 2008.
- nagrada publike Zlatna vrata Pule, 4 Zlatne arene, nagrada kritike FIPRESCI za najbolji film na Filmskom festivalu u Karlovym Varyma

Vezane vijesti

Moje komedije ne ismijavaju institucije već ljudske mane

Moje komedije ne ismijavaju institucije već ljudske mane

Vinko Brešan, autor najgledanijih hrvatskih filmova "Kako je počeo rat na mojem otoku" i "Maršal" te autor koji se na suptilan način bavio nekim… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika