Damir NovotnyDodatno oporezivanje plaća i mirovina te povećanje poreza na potrošnju najjednostavniji je način prikupljanja dodatnih proračunskih prihoda. Iza takvih mjera stoji racionalnost: deficit proračuna ne smije biti veći od kriterija iz Kopenhagena (najviše 3% BDP-a) kako bi se država mogla zadužiti u inozemstvu. Vlada tako održava privid kontrole nad javnim financijama, uz dosadašnje proračunske politike, održavanje razine zaposlenosti javnog sektora te transfera iz državnog proračuna prema određenim socijalnim skupinama i izabranim sektorima hrvatske ekonomije. Pritom nema ni govora o nužnom zaokretu u ekonomskim politikama. Recesijska očekivanja ekonomskih aktera uključuju i spremnost na štednju i prilagođavanje u kratkom roku. Mlakim i nesigurnim reakcijama Vlada propušta generacijsku šansu za stvarni zaokret, ubrzani ekonomski rast i otvaranje novih radnih mjesta.

Ministar financija je prije nekoliko tjedana izjavljivao da problemi javnih financija nisu na prihodovnoj nego na rashodovnoj strani. Ove mjere više djeluju na prihodovnu nego na rashodovnu stranu - unutar Vlade ne postoji suglasje ni o smjeru ni o intenzitetu ekonomskih politika. Komotnu poziciju javnih financija prošlih osam godina, dostupnost vanjskih izvora financiranja javnih troškova i ulaganja te lakoću s kojom su se ostvarivali veliki privatizacijski prihodi u globalnoj krizi zamjenjuju nove okolnosti. Zbog neelastičnosti javnih rashoda i rigidnih radnih aranžmana između države kao poslodavca te velikog broja zaposlenika u javnom sektoru u kratkom su roku nemoguće velike uštede na rashodovnoj strani. Ako se nastavi erozija javnih prihoda u drugom djelu godine, proračunski se deficit može popeti iznad 15 milijardi kuna. Uz to otvara se i pitanje s kakvim će proračunom država ući u 2010. Javna potrošnja u 2010. morat će se vratiti na razinu iz 2007. To znači smanjivanje mirovina, plaća u zaposlenika u javnom sektoru, državnih narudžbi, javnih ulaganja te transfera iz centralnog proračuna prema kućanstvima i poduzećima. Za ekonomiju u dugovima koja ovisi o domaćoj potražnji to može biti pogubno.

Globalna ekonomija mogla bi se stabilizirati već dogodine, a 2011. mogla bi biti i vanjskopolitički značajna jer bi Hrvatska mogla ući u EU te dobiti puni pristup europskim tržištima kapitala i fiskalnim politikama. To bi moglo donijeti val inozemnih i domaćih privatnih ulaganja kojima bi se podigla konkurentska sposobnost domaćih poduzeća. što smo vidjeli u rumunjskoj i bugarskoj ekonomiji. Hrvatski fiskus, međutim, zbog iscrpljenosti i zaduženosti neće moći kreirati nove konjunkturne stimuluse kao te zemlje, a bez toga neće biti novog ciklusa ekonomskog rasta. Bez toga bit će teško servisirati sadašnju razinu javnog i privatnog duga i održavati ekonomsku stabilnost. Konkurentnost Hrvatske za ulaganja međunarodnih korporacija nije velika, globalna poduzeća će se radije okretati megatržištima poput Brazila, Indije i Kine. Regionalna poduzeća, poput MOL-a, u ovoj su recesiji devastirala svoj kapital i neće imati snage za ulaganja u kapitalno intenzivne i tehnološki zahtjevne projekte kakvi će na hrvatskom tržištu jedino moći osigurati povrat ulaganja u prihvatljivim rokovima. To pretpostavlja napuštanje dosadašnjeg modela vođenja vladinih ekonomskih politika i kreiranje nove kompozicije fiskalnih, poreznih i industrijskih politika. Ali to podrazumijeva znatno sužavanje dosadašnje ovisnosti nekih gospodarskih sektora o vladinim investicijama i proaktivnu ulogu vlade u podupiranju poduzeća koja mogu ostvariti dugoročnu poziciju na međunarodnom tržištu. Poduzeća iz sektora građevinarstva koja uživaju vladine investicije i povlašten položaj nemaju radne snage i nisu sposobna konkurirati na globalnim tržištima. Umjesto u fizičku infrastrukturu treba ulagati u energetiku, digitalne mreže, željeznica i agrarnu infrastruktura.

Potrebne su nam kompleksne vladine i monetarne politike, kako bi se održala sadašnja ekonomska stabilnost ali i direktno stimulirale poduzeća na investicije i otvaranje novih radnih mjesta. Zaokret u vladinim politikama mora obuhvatiti i fiskalne i industrijske politike, dakle rashodovnu stranu javnih financija, kao i zrcalne porezne politike. U srednjem je roku potrebno smanjiti razinu zaposlenosti u javnom sektoru te razinu transfera i direktnih subvencija, koje bi mogle u jednom dijelu zamijeniti subvencije iz europskih fiskalnih politika, te povećati rashode za industrijske politike kojima će se povećavati konkurentska sposobnost poduzeća i podupirati njihove investicije. Smanjivanje radnih mjesta u javnom sektoru i poduzećima koja su danas ovisna o državnim infrastrukturnim ulaganjima može se nadoknaditi otvaranjem u privatnom sektoru. Za to se moraju koristiti i porezne politike kojima bi se povećavala potražnja za proizvodima domaće industrije, a destimulirala luksuzna potražnja i špekulativna ulaganja u nekretnine. Vladine mjere koje smo do sada vidjeli jednostavno nemaju taj smjer.