DOM SKROMNOG RADNIKA Viktor Žmegač u svom stanu na zagrebačkoj Sigečici u kojem ima nebrojeno puno knjiga te klavir na kojem i danas sviraKad je Viktor Žmegač (80), germanist, muzikolog, autor više od 20 stručnih knjiga napisanih na hrvatskom i njemačkom jeziku te vrhunski intelektualac i izrazito susretljiv i topao sugovornik, prije samo nešto više od dvije godine objavio monumentalnu knjigu od 900 stranica "Od Bacha do Bauhausa", mnogi su pomislili da mu je to životno djelo i da će se umiroviti.

Međutim, tom vrlo vitalnom umirovljenom sveučilišnom profesoru i dobitniku desetak najprestižnijih stručnih i državnih priznanja, upravo je objavljena nova kapitalna knjiga "Majstori europske glazbe - od baroka do sredine 20. stoljeća", također u izdanju Matice hrvatske, koju je pisac i muzički kritičar Nedjeljko Fabrio već nazvao "ukoričenom eksplozijom duha ravna snazi i bljesku hidrogenske bombe" te djelom kakvo se "više nikada neće ponoviti u Hrvatskoj".

Knjiga ima više od 900 stranica i stoji 720 kuna, a u njoj Žmegač niže studije i analize o 24 skladatelja, od Corellija do Stravinskog, posvećujući svakome od 16 do 62 stranice kao što je bilo u slučaju Johanna Sebastiana Bacha, inače njegova favorita. Tajna Žmegačeva uspjeha je u znanstvenoj utemeljenosti i velikoj erudiciji, ali i pitkom i jednostavnom stilu pisanja koje korespondira s duhom vremena. Žmegač se tako ne libi Schubertovu "C-dur simfoniju" nazvati "pop simfonijom", a Lisztov pijanizam "budućnošću masovnih estradnih psihoza".

NACIONAL: Vaša najnovija knjiga "Majstori europske glazbe" ima više od 900 stranica i omeđena je Bachom i Stravinskim, odnosno, Debussyjem i Ravelom. Jesu li u izboru 24 skladatelja prevagnuli vaši osobni afiniteti muzikologa i pijanista, primjerice, prema Bachu?

- Bez bliskog odnosa prema klaviru još od doba osnovne škole i gimnazije i bez muzikološkog studija u Njemačkoj, knjiga ne bi bila moguća. Bacha sam čuo već kao osnovnoškolac. Svirala ga je baka s majčine, dakle, njemačke strane. Na radiju sam već rano mogao upoznati velik dio glazbene klasike. Slušao sam kao opčaran. Zanimljivo je da sam već tada upoznao mnoga važna djela skladatelja koji su zastupljeni u knjizi. Slušajući tridesetih godina Zagreb, Beč i Budimpeštu, čuo sam i neka djela 20. stoljeća, Debussyja, Ravela, Bartoka, Stravinskoga. Ništa od toga nije mi bilo odbojno, iako sam prepoznavao stilske razlike izmđu tih skladbi i onih koje su mi bile najdraže, Bachove, Mozartove, Beethovenove, Mendelssohnove. Mendelssohn je jednog dana nestao iz programa, a tek sam kasnije shvatio zašto.

NACIONAL: U predgovoru ste priznali da to djelo "spaja glazbene doživljaje iz vašeg djetinjstva s uvidom u novu muzikološku literaturu". Na koji je način vaše odrastanje u Podravskoj Slatini utjecalo na vaše zanimanje za glazbu?

- Ovu sam knjigu zapravo pisao sedamdesetak godina. Pisanje nije samo tipkanje nego i slušanje, primanje dojmova, pamćenje i sustavan interes. Svagdje gdje sam boravio u Europi obilazio sam trgovine i antikvarijate muzikalija, od Beča i Budimpešte do Amsterdama i Kopenhagena. Nerijetko sam dragocjenosti nalazio i u Zagrebu. Neprežaljen je Šidak, njegova izvanredna trgovina u Dežmanovoj. Mladi ljudi uopće više ne znaju što je Šidak značio. Katastrofa. Za većinu partitura treba putovati u Graz ili Beč. Katastrofa broj dva. Istina, postoji izvrsna knjižnica Muzičke akademije. Ali katkad želite posjedovati određena glazbena izdanja, jer su vam neprestano potrebna u poslu. Sreća je što se Zagreb dobro afirmirao na području CD-a. Iz Slatine i Virovitice mali je gimnazijalac nerijetko s majkom polazio u Zagreb. Kuglijeva knjižara i Šidakova trgovina toliko su mi živo u sjećanju, kao da je to bilo jučer. Starom, a tada novom radioaparatu tvrtke Philips zahvaljujem nezaboravne trenutke.

NACIONAL: Knjigu ste posvetili supruzi, koja je također germanistica. Kako je zajednička struka utjecala na obostrani razvoj?

- Moja supruga, koja je već tri godine teško bolesna, bila je sreća mog života. Molim da se to ne shvati banalno. Posveta glasi: "Knjiga je posvećena supruzi Cvijeti, koju volim kao što sam je volio prvog dana, neizmjerno". Zbog današnje tuge katkad mi uz bolesnički krevet dolaze suze. Ne stidim se toga, jer ne želim imati posla s pristašama primitivnih muških mitova po kojima muškarac ne smije plakati. Luđaci ili glupani, ili oboje. Kao da je bešćutnost ljudska vrlina. Pišem mnogo jer se samo sa žalošću ne može živjeti. Pisaći stroj i velika glazba, ponajviše Bach, moja su utjeha.
književnost i glazba

NACIONAL: U knjizi ste koristili i privatnu dokumentaciju - pisma i intervjue, te zapisali i neke anegdote iz života skladatelja, primjerice, Stravinskog. Kako ste dolazili do tih dokumenata i koliko su vam takvi podaci bili važni?

- Posljednjih sam godina čitao i mnogo memoarske literature, zapisa skladatelja i sjećanja na njih. Moj prijatelj Nikica Batušić, koji je prije tri godine objavio sjajnu knjigu memoarske proze, ispričao mi je tu anegdotu o Stravinskom otkrivši mi kako je svojedobno u hotelu Palace Stravinskog napajao ogromnim količinama viskija. U mojoj knjizi ima zapravo malo životopisne građe. Biografije sam ocrtavao ondje gdje je to zahtijevao uvid u kulturnu povijest i neke prijelomne situacije koje se moraju sociološki promatrati. Ne želim čitatelje daviti koncepcijskim pitanjima, no treba ustvrditi da biografije umjetnika moraju biti strogo funkcionalno uklopljene. Ljubavne pustolovine, primjerice, bile su uzbudljive za skladatelja, ali ne moraju biti zanimljive čitatelju koji traži obavijesti o glazbenom stvaralaštvu. Ljudi idu na skijanje zbog skijanja, a ne zato da navečer pojedu nešto dobro u gostionici. To mogu i doma.ŽMEGAČ S VON WEIZSÄCKEROM, tadašnjim predsjednikom Njemačke, i dr. Ivom Frangešom '94.

NACIONAL: Koristili ste kulturno-povijesni i sociološki pristup, što je neuobičajeno u ovakvim studijama. U čemu je njegova prednost?

- Takav pristup u proučavanju književnosti i glazbe zaokuplja me već vrlo dugo, još od studentskih dana, kad sam čitao Maxa Webera, Arnolda Hausera i Adorna. Mislioci Frankfurtske škole na čelu s Adornom postali su mi trajan putokaz. Šezdesetih godina, kad sam bio stipendist Humboldtove zaklade, boravio sam u Frankfurtu gdje me je najviše privukao Adorno. Predavanja su bila nezaboravna. Pokazala su mi kako se mogu povezati interna analiza i društveni faktori. Zato sam htio odgovoriti na pitanja poput zašto je neko stilsko usmjerenje nastalo baš u određeno doba ili kako dolazi do oblikovanja pojedinih stilskih razdoblja.
remek-djela i gnjavaža

NACIONAL: Možete li to pojasniti?

- Mnogi ljubitelji glazbe pogrešno smatraju da su se priredbe u koncertnim dvoranama održavale oduvijek. No kad bi ih neki vremenski stroj prenio u 17. i 18. stoljeće, našli bi se pred zaključanim vratima, a pred njima bi bili livrirani sluge ili članovi nekoga privatnog udruženja. Koncertne dvorane i standardni programi u današnjem smislu postoje tek oko dvije stotine godina. Skladbe su pretežno naručivali plemićki dvorovi ili Crkva u skladu s različitim prigodama i željama naručitelja poslodavca. To je sjajno prikazao Richard Strauss u svojoj operi "Arijadna na Naksosu", čija se okvirna radnja zbiva u ona vremena. Plemići su katkad dremuckali ili su se kartali, od preferansa do "ajnca". Međutim, glazba za tzv. društvena događanja dvorova ili privatnu zabavu tada je bila odlična. Händel i mladi Mozart pisali su glazbu za aristokratske proslave i salone. Uporabna glazba nije bila na niskoj razini operetnih potpurija, kao u kavanama kasnog 19. i 20. stoljeća, a ponegdje još i danas. Primjerice, Händelova "Glazba na vodi", pisana za britanski kraljevski dvor, ili Mozartovi divertimenti slušali su se često samo onako, s pola uha, a bili su, i ostali su, remek-djela. Drugim riječima, povijesne okolnosti mogu itekako utjecati na stilska obilježja, ali ona nikad ne odlučuju o tome hoće li pojedina skladba biti dobra ili loša. Raslojavanje na "ozbiljnu" i "zabavnu" glazbu događalo se u 19. i 20. stoljeću, a proučavanje uzroka tog važnog fenomena može se postaviti samo glazbeno-sociološki. I tu ne smije biti šablonskog vrednovanja. Valceri Johanna Straussa, dakle, zabavna uporabna glazba, pripadaju danas svjetskoj glazbenoj klasici. Dive joj se i najveći majstori apsolutne glazbe. S druge strane, postoje neka pretenciozna simfonijska djela koja su puka gnjavaža.

NACIONAL: U knjigu niste uvrstili ni jednog hrvatskog skladatelja, što ste u knjizi opravdali tvrdnjom kako na vas nisu utjecali nikakvi nacionalni niti regionalni kriteriji. Bojite li se hoće li takav stav biti dočekan "na nož"?

Viktor Žmegač s unukom koji je diplomirao građevinu- Velik je izbor među noževima, od škljoce do malajskog bodeža, no nož za ovu svrhu ipak ne postoji. U mojoj su knjizi majstori koji su vrhunci po svom posebnom izrazu, po svojim zaslugama za razvoj stilova i po svom apsolutnom svjetskom značenju. Njihova se djela stalno izvode, snimaju, analiziraju, komentiraju. O tome nema pogađanja. Okolnost što nemamo svog predstavnika nije sramota. Odlučuju objektivni kriteriji i što se tu može. Uostalom, nisu mogli biti zastupljeni po mom kriteriju i neki drugi narodi s vrlo razvijenom kulturom, poput Španjolaca i Skandinavaca. Dvoumio sam se oko Finca Sibeliusa, no ni on ne zadovoljava svim mjerilima. Njegovo je stvaralaštvo krajnje neujednačeno, pokraj uspjelih djela nalaze se i slabašni salonski komadi, koji su djelotvorna sredstva za spavanje. Kanonu od kojeg sam pošao ne može biti prigovora, dakako, ne zato što se radi o mojoj knjizi, nego stoga što će svaki stručnjak postupiti jednako. Pitanje je samo zašto nisam udovoljio nekim svojim subjektivnim željama. Opseg knjige nije se mogao protegnuti u nedogled, pa sam se teška srca odrekao posebnih, opsežnih poglavlja o autorima na koje sam se osvrnuo u sklopu nekog drugog konteksta. Kad smo već spomenuli nož, najradije bih ga uperio na sebe kad je riječ o skladateljima poput Francka, Fauréa, Vaughana Williamsa, Hindemitha.
puno radim i puno čitam

NACIONAL: Je li vaš djed Georg Justh, Nijemac i protestantski pastor, bio najzaslužniji za vašu sklonost prema muzici i umjetnosti?

- Najzaslužniji su on, baka i moja majka. To vrijedi i za književni odgoj. Majka mi je dala temeljnu poduku iz klavira, a baku s majčine strane slušao sam u crkvi kako svira Bachove korale. Djed je imao veliku biblioteku, od Biblije u Lutherovu prijevodu do Thomasa Manna. Za nabavu novih dječjih knjiga, primjerice, Ericha Kästnera, brinula se majka. Kao dječak pretežno sam čitao njemačka djela ili njemačke prijevode engleskih i francuskih pisaca, a hrvatsku književnost otkrio sam tek kao gimnazijalac, ali odmah s vrhunskim djelima. Djedu s majčine strane posvetio sam prethodnu knjigu, povijest njemačke kulture "Od Bacha do Bauhausa".

NACIONAL: Je li vam vaše njemačko podrijetlo, osobito u doba Drugog svjetskog rata, te kasnije tijekom studija u Njemačkoj, bilo teret ili prednost?

- Hrvatska mi je stvarna domovina, Njemačka i Austrija dijelom duhovne. Za vrijeme rata nije bilo ni koristi ni štete. Odlučujuća je bila okolnost da je tata bio liječnik, pa su ga svi trebali. Netko je u šali rekao da je u ratu najbolje biti liječnik ili službenik. Bolesti je uvijek bilo, a ljudi imaju i sklonost prema koračnicama. Budući da sam odrastao dvojezično, za vrijeme studija u Njemačkoj nitko nije primijetio da nisam Nijemac.

NACIONAL: Živjeli ste u četiri različita sustava, od Kraljevine Jugoslavije do Hrvatske. Kada ste se kao znanstvenik osjećali najpoticajnije, a kada najlošije?

- Najljepše je bilo djetinjstvo, bez politike, najteže su bile godine od dvanaeste do osamnaeste. Prvo Pavelić, a onda dvije, tri godine brkovi Josifa Visarionoviča. Poslije je bilo tako-tako. Umjetnički život bio je svakako vrlo živ, na visokoj razini. Sjetimo se u glazbi Janigra. Kao jedan od prvih studenata u programu kulturne suradnje s Njemačkom boravio sam 1952. i 1953. u Njemačkoj u Göttingenu. Poslije je došao brak i sretni dani s divnom djecom - kćeri Aleksandrom i sinom Andrejem, iako sam još dugo osjećao traumu iz djetinjstva - očajničke poglede židovske djece, mojih školskih drugova, koje su 1941. strapali u stočne vagone i poslali u nepovrat. U knjizi "Od Bacha do Bauhausa" istaknuo sam veliku ulogu njemačkih Židova u kulturnom životu. To je skroman izraz sjećanja na patnje onih godina.

NACIONAL: Jedini ste hrvatski germanist koji s lakoćom piše stručne knjige na hrvatskom i njemačkom jeziku, a neke vaše knjige koriste se kao obvezna literatura i na njemačkim fakultetima. Kako je došlo do toga da njemački izdavači vama povjere pisanje "Povijesti njemačke književnosti od 18. stoljeća do danas"?

- Nijemci, a preko njih Talijani, spoznali su da u Hrvatskoj ima ljudi koji znaju svoj posao. I tako se dogodilo da su moje knjige među standardnim djelima germanistike na njemačkim, austrijskim i talijanskim sveučilištima. Na opsežnoj Povijesti njemačke književnosti, koja je u prvom izdanju imala tri, a u kasnijima šest svezaka, okupio sam kao suradnike istaknute germaniste s cijelog njemačkog jezičnog područja. Djelo je od 1984. imalo nekoliko izdanja, a danas je u digitalnoj biblioteci na CD-ROM-u. Šteta, knjige su mi bile draže. Usput rečeno, nemam ni honorara za CD. Potpisao sam prije tridesetak godina ugovor prema kojem prepuštam nakladniku, kako je pisalo, neke druge oblike tehničke reprodukcije. Tada CD-knjiga nije bilo ni u snu. Spominjem to samo zato što se u okolnostima prepoznaju važne kulturno-povijesne mijene.ŽMEGAČ S H. D. GENSCHEROM, njemačkim veleposlanikom Haackom i prof. Štulhoferom 1995

NACIONAL: Objavili ste više od 20 stručnih knjiga. Pišete li uz glazbu, imate li poseban ritual?

- Ritual je spajanje glazbe s pisanjem. No nije prikladna svaka glazba. Najbolje se uklapaju barokna muzika ili dobri džez pijanisti poput Loussiera ili Jarretta. Na kompjutor nisam prešao jer se bojim da bi me internet mogao učiniti ovisnikom, kao što se tu i tamo ne mogu odhrvati listanju po enciklopedijama. Pišem izravno, uglavnom bez bilješki, u električni pisaći stroj.

NACIONAL: Je li točna informacija da pišete iznova, i to na njemačkom, svoju zadnju knjigu "Od Bacha do Bauhausa" jer bi prevođenje iziskivalo više teškoća i vremena nego izravno pisanje?

- To je prijedlog dvojice njemačkih nakladnika. Neke informacije koje su njemačkim čitateljima lako dostupne mogle bi otpasti. Prijevod bi knjigu od 900 stranica s mnogo slika u boji financijski dodatno opteretio. Kad stvar dođe na red, ako me posluži zdravlje, primit ću se tog posla. "Povijesnu poetiku romana" također sam napisao u dvije verzije. Treće hrvatsko izdanje za Maticu hrvatsku, a njemačku verziju za nakladnika Niemeyera, koji je svojedobno objavio jedno od najvažnijih filozofskih djela uopće - Heideggerovu knjigu "Bitak i vrijeme".

NACIONAL: Godinama ste bili sveučilišni profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dobili ste 10-ak najvećih hrvatskih nagrada, te Herderovu i Humboldtovu nagradu, član ste Saske akademije u Leipzigu, ali ne i HAZU gdje ste za sada samo dopisni član. Jeste li zadovoljni postignutim te svojim statusom u društvu?

- Pitanje upućujem na drugu adresu. Za mene lako, ja sam star, ali što je s mnogim mlađim kolegama, među kojima su tako izvanredni eruditi poput Zorana Kravara i Marka Grčića?

NACIONAL: Iako ste u proljeće navršili 80 godina, nevjerojatno ste vitalni. U čemu je tajna vaše vitalnosti, kako provodite dane?

- Nekad sam bio aktivni sportaš - igrao sam stolni tenis, a danas svakodnevno šećem brzim korakom, uglavnom predvečer. Ne mogu se pohvaliti da se posebno čuvam, jedem malo, no volim čokoladu, osobito kad pišem. Puno radim i puno čitam.
moraš promijeniti život

NACIONAL: Pripremate li novi projekt?

- Nerado govorim o knjigama u radu. Dovršavam malu knjigu, koju nazivam zafrkantskom. To će biti zbirka mini eseja, po uzoru na Benjamina, Adorna i Canettija, slobodan spoj kulturno-povijesnih razmatranja, zapisa o paradoksima i sjećanjima na djetinjstvo, često u jednom tekstu.

NACIONAL: Kako vidite današnju situaciju kod nas i u svijetu s obzirom na krizu?

Prije nekog vremena netko je izmislio izraz "u banani". To je egzaktan opis svjetskog stanja. Tko želi, može u posljednjoj riječi zamijeniti "t" s "r". U Napoleonovo doba rečeno je da je rat suviše ozbiljna stvar da se prepusti generalima. Danas je novac suviše ozbiljna stvar da se prepusti rukama nekih bankara. To bi se moglo protegnuti sve do tvrdnje da su kolači suviše ozbiljna stvar da se prepuste slastičarima. No šalu na stranu. Smatram da je doista došao trenutak da se utvrdi da je Zemlja toliko vrijedna da se ne bi smjela povjeriti današnjim ljudima. "Moraš promijeniti svoj život" glasi posljednji stih jedne velike Rilkeove pjesme. Mislim da je to globalna poruka.