Srećko JurdanaUočljivo je da svjetonazorne ofenzive predsjednika Mesića korespondiraju s približavanjem kraja njegova posljednjeg mandata. U zadnjoj godini, odnosno zadnjem polugodištu tog mandata, predsjednik je dramatizirao pitanje odnosa prema antifašizmu u Hrvatskoj, i nakon toga pitanje odnosa prema crkvi. O potonjem se upravo intenzivno raspravlja u medijima. Na planu antifašizma, Mesić se energično usprotivio bilo kakvome izjednačavanju partizanskih i ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu, odnosno bilo kakvoj rehabilitaciji ustaštva preko teze da su zločine činili svi. Kod odnosa prema crkvi, Mesić je prilično iznenadio javnost porukom da bi se križevi trebali ukloniti iz svih službenih prostorija i državnih institucija, jer križ na zidu nije u skladu s pojmom laičke države u kojoj se vjere prakticiraju u svetištima, a ne na službenim mjestima.

MALO VREMENA ZA AKCIJU

Mesiću je preostalo malo vremena za akciju, i mnogi se vjerojatno pitaju zašto je tek u završnoj fazi boravka na Pantovčaku započeo radikalno istjerivati svjetonazorne principe. Uvijek je bio protivnik klerikalizma i antifašist, to je činjenica, no imao je deset godina na raspolaganju za institucionalno etabliranje tih civilizacijskih stavova i kriterija, i njegovo današnje zaoštravanje problematike na neki način, među ostalim, ostavlja dojam potrage za izgubljenim vremenom. Retorika mu je tim oštrija, što je jači osjećaj da je u zenitu svoje predsjedničke kulturološke i političke moći mogao učiniti više. S odmora na Hvaru – nije baš nekakav odmor ako na njemu vodiš svjetonazorne bitke - dao je nekoliko intervjua u kojima upozorava na mogućnost “talibanizacije” Hrvatske dopusti li se svećenicima da se miješaju u vlast, neizravno pritom uspoređujući svoju današnju antiklerikalnu akciju s nekadašnjim prinudnim umirovljenjem skupine generala, koje je proveo kad je shvatio da protiv njega u vojsci pripremaju opsežnu desničarsku operaciju, gotovo puč. Po Mesićevu doživljaju zbivanja, što tada nisu uspjeli realizirati generali, danas bi mogla crkva. Ovdje je mjesto za malu digresiju, koja će otkriti nagodbenjačku prirodu hrvatske izvršne vlasti: Mesićev akt umirovljenja generale je tada lišio neposredne moći da u vojsci organiziraju urote, ali nije im zapravo naškodio ni u minimalnoj mjeri. U punoj životnoj snazi dobili su visoke penzije, i odmah potom mogućnost da otvaraju firme koje će živjeti od privilegiranih i vrlo lukrativnih državnih narudžbi. Damir Krstičević, na primjer, gotovo da ima monopol na uvoz kompjutorske tehnologije za državne potrebe, što se nedavno jasno pokazalo i u aferi nabave neupotrebljivih aparata za mobilno kupovanje karata u HŽ-u, izvedene preko njegove firme. Uz takav povlašteni status koji po automatizmu omogućuje vrlo visoke zarade, državotvorni generali pomirili su se bez većih teškoća s političkom pacifikacijom.

MOČVARA NEMIRA

Je li od crkve, međutim, realno očekivati prijetnju koja će u pitanje dovesti suverenitet civilne vlasti u Hrvatskoj? Je li Glas Koncila medij koji može naciju okrenuti protiv hrvatskoga ustavnoga poretka? Određenim desničarskim, i na planu odnosa prema izabranome šefu države vrlo nepristojnim pojavama u crkvi, predsjednik je možda dao za nijansu preveliko javno značenje. Od subkulturnoga lista, pastirskoga fanzina koji ga vrijeđa, zatražio je i ispriku. Potpuno je jasno da on ne može hladnokrvno prihvatiti uvrede koje protiv njega godinama objavljuje fanatizirani urednik spomenutih novina, ali na drugoj strani, taj lik je marginalna javna osoba, koja – bez obzira na to što njegovi napisi izražavaju stavove pojedinih biskupa – nekakav jači odjek može dobiti jedino ako predsjednik s njim uđe u izravnu polemiku. Iako u Glasu Koncila s pravom uočava oštricu crkvene urote protiv građanski orijentiranoga predsjednika, Mesiću ta polemika kojom se hipertrofira društveno značenje jednog provincijalnog prodavača nacionalističkih opsjena – metodološki jedva da je potrebna. Aktualni sukob Mesića i crkve uslijedio je razmjerno nedugo nakon sastanka predsjednika i skupine visokih crkvenih predstavnika na Pantovčaku, na kojem su razmijenjeni vrlo koncilijantni tonovi. Među biskupima je tamo bilo i ortodoksnih desničara, poput Jurja Jezerinca, koji su u datoj prigodi značajno ublažili retoriku prema predsjedniku, a on im je uzvratio na jednako pomirljiv način. Taj susret je, eshatološki rečeno, publici otvorio nadu da je na relaciji predsjednik - crkva ipak moguć pax Pantovciakus-Kaptolicus, i da će se duhovni mir vratiti na hrvatska vjersko-politička polja. Avaj, močvara nemira – crkveni protumesićevski tisak – još jednom se ispriječila na putu do tog mira, i evidentno je potrebna intervencija odozgo da inhibiranoj težnji za skladom dade još jednu priliku.

IZBJEGAVANJE IZRAVNOG SUKOBA

Kad je o visokim intervencijama riječ, uočilo se da je kardinal Bozanić izbjegao izravan sukob s predsjednikom čak i na osjetljivoj temi križa u državnim prostorima, ograničavajući se na općenitu vatikansku tezu da crkva mora svoju misiju ispunjavati i kroz javno djelovanje. U crkvi, mesićevski rečeno, nesumnjivo ima katoličkih “talibana”, ali nadbiskup Bozanić dovoljno je racionalan da se ne pretvori u njihova glasnogovornika. Što ćemo, dakle, s pitanjem svetoga križa? Mesićev stav da križu nema mjesta u državnim institucijama svakako je zasnovan na ustavnome kriteriju odvojenosti crkve od države, što ne znači da je prihvatljiv tradicionalističkome doživljaju svijeta i vjere, koji u Hrvatskoj ima značajnu snagu. Sve su to poznate stvari i nema tu mjesta za velika umovanja. Izda li vlast – hadezeovska, ali i bilo koja druga – naredbu o uklanjanju križa iz općina i ureda, riskirat će gubitak popularnosti kod tradicionalista, kakav vjerojatno neće kompenzirati skokom popularnosti kod građana kojima to nije primarna tema. To vjerojatno znači da će se križ u uredima, ako ga netko postavi, i dalje prešutno tolerirati. Mesić je, ipak, sa svojom inicijativom postigao određenu svrhu. Upozorio je na proturječnost između zakona i njegove primjene, i na nacionalni dnevni red postavio fundamentalističke tendencije u hrvatskoj katoličkoj crkvi, koje hvataju momentum uoči predsjedničkih izbora pokušavajući nametnuti kandidata koji je s njima solidaran.