O LJUDSKOJ PRIRODI Pedro Almodóvar smatra da najbolji filmski materijal dolazi iz nesavršenosti ljudske prirodeNa Vukovar Film Festivalu što će se održati od 26. do 30. kolovoza premijerno će biti prikazan novi film Pedra Almodóvara “Slomljeni zagrljaji”, nova kombinacija drame i komedije tog 60-godišnjeg španjolskog redatelja s Penélope Cruz u glavnoj ulozi. Priča filma počinje sa scenaristom Mateom Blancom (Lluís Homar), bivšim redateljem koji je morao odustati od redateljske karijere nakon što je oslijepio te je promijenio ime u Harry Caine. Jednog dana dozna da je umro njegov bivši producent, tajkun Ernesto Martel (José Luis Gómez).

Na tu vijest, Harry Caine asistentu počinje pripovijedati događaje iz 1992., kad je bogataš bio njegov producent, a on sam je zaveo i oteo njegovu lijepu ženu Magdalenu (Penélope Cruz). “Slomljeni zagrljaji” nastavak je Almodóvarova bavljenja ženama kroz žensko-muške odnose s time da su ovog puta muški likovi značajno istaknutiji. Filmom se počeo baviti u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća a prvi uspjeh doživio je sa seksualnom satirom “Pepi, Luci, Bom” iz 1980. Međunarodnu popularnost stekao je filmom “Matador” iz 1986. s tada mladim Antoniom Banderasom te filmom “Žene na rubu živčanog sloma” iz 1988.

U devedesetima niže hitove počevši od “Veži me”, preko filmova “Visoke pete”, “Kika” i “Cvijet moje tajne” pa do “Živo meso” i “Sve o mojoj majci” za koji je dobio Oscara za najbolji strani film te je u Cannesu proglašen najboljim redateljem. Oscara za najbolji scenarij dobio je za “Razgovaraj s njom” iz 2002., nakon čega su slijedili filmovi “Loš odgoj” i “Volver” za koji je u Cannesu dobio nagradu za najbolji scenarij. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional, Almodóvar se pokazao zabavnim, brbljavim kada smo pričali o ženama, ali i vrlo oštrim spram pitanja o crkvi i njegovu crkvenom odgoju.

MANIPULIRANJE EMOCIJAMA GLEDATELJA

NACIONAL: Jeste li se svjesno u ovom filmu odlučili koncentrirati na muške, a ne na ženske uloge, kao što ste to radili u prijašnjim filmovima?

- To nije bio svjestan potez, tek kada sam završio pisanje prve verzije scenarija postao sam svjestan onoga što sam učinio. Istina je da ovaj film sadrži ravnotežu između muškaraca i žena, ali to ovisi o onome što priča zahtijeva. Primjerice, trenutačno radim na četiri priče i tri od njih sadrže ravnotežu između muških i ženskih likova a samo je jedna priča potpuno posvećena ženama. To samo dokazuje da u novije vrijeme više radim na pričama koje imaju tu ravnotežu, ali vam ne mogu objasniti zašto je tome tako. Jedino znam da to nije svjesna odluka.

NACIONAL: Prepoznajete li sebe kao Matea Blanca odnosno Harryja Cainea?

- U svakom od ta dva lika ima nečega mojega. Režija je moja profesija tako da sam unio nešto svojih referenci, ali nemam potrebe predstavljati sebe kroz druge ljude. Ima tu i nekih sličnosti sa mnom, ali to ipak nisam ja, nikako se ne može reći da sam to ja prenesen na platno kroz svoje likove. Primjerice, sva odjeća koju Mateo Blanco nosi u filmu zapravo je moja odjeća iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Harry Caine je bio pseudonim koji sam izmislio za sebe kada mi je dosadilo ime Almodóvar. Međutim, moj brat mi je zabranio upotrebu tog pseudonima. Lista DVD-a koju Mateo Blanco posjeduje kod kuće uključujući filmove Louisa Mallea su DVD-i koje imam kod kuće.

NACIONAL: Zašto vam je dosadilo ime Almodóvar?

- U Španjolskoj, moje je ime postalo pridjev, koristili su ga u raznim situacijama. Govorili su “ovo je almodovarska situacija” ili “ovi glumci kao da su Almodóvarovi”. Netko bi mogao pomisliti da je to za mene bio kompliment, ali nije, meni je to bilo grozno. Osjećao sam da, kada govore o meni, kao da govore o nekom tko stoji pokraj mene. Zato sam želio promijeniti ime. Problem je što ne možete pobjeći od samog sebe, ali još uvijek mi je dosta mog imena. Drugi razlog zbog kojeg sam želio promijeniti ime jest taj što mi nedostaje anonimnost. Mnogo toga gubite, ne kada uspijete, nego kada postanete slavni. Realnost tada nestaje i sve što vas okružuje postaje umjetno. Zato i dalje nastojim postati anoniman. Pojavljivanje na televiziji, to je grozna pogreška.

NACIONAL: Prije tri godine glumica Carmen Maura rekla mi je da obožavate medije i da znate kako treba manipulirati njima.

- Radi se o tome da moj rad, moje filmove, treba vidjeti što više ljudi i u tom smislu ja ću koristiti medije. Ali biti slavna osoba poput Paris Hilton, to je grozno. Ja snimam filmove i ne trebam biti slavna osoba. Jedno je biti uspješan a drugo slavan. Ja razgovaram s vama, novinarom, povjerit ću vam se, osjećam se pri tome ugodno jer me tretirate kao čovjeka i redatelja. Ali postoje novinari koji će me tretirati drukčije i to mi se ne sviđa.

NACIONAL: U današnje vrijeme snimaju se filmovi prepuni akcije, temeljeni na stripovskim junacima. Kako to da ste vi i dalje tako uspješni sa svojim filmovima u kojima obrađujete svakodnevne teme poput ljubavi?

- Smatram da najbolji materijal za pričanje fikcije dolazi iz ljudske prirode, osobito iz nesavršenosti ljudske prirode. Bojim se da ću do kraja svog života snimati filmove za odrasle. Pritom ne mislim na porno filmove nego na filmove koji su namijenjeni publici koja je prošla tinejdžerske dane. Velik je problem to što najveće filmske kompanije snimaju filmove ciljajući na vrlo mladu publiku, mislim pri tome na djecu ili one koji imaju dječji mentalitet. Odbijam snimati filmove o herojima, antiherojima, superherojima, odbijam snimati nastavke ili nove verzije starih filmova, a bojim se da su takvi filmovi materijal kojim američka filmska industrija hrani publiku. Takvi filmovi i takva politika ne ostavljaju mnogo prostora za snimanje filmova s ljudskim temama. Naravno, tu isključujem američke filmove nastale u nezavisnoj produkciji. Problem je što danas, praktički, sve možete napraviti uz upotrebu digitalne tehnike, i to funkcionira prilikom manipuliranja emocijama gledatelja. Sjećam se akcijskih i avanturističkih filmova kao što su “Mogambo” redatelja Johna Forda ili “Rudnici kralja Solomona” gdje nisu korišteni nikakvi filmski trikovi, ali su bili prepuni emocija. U današnjim filmovima kao što su “Iron Man”, “Spiderman” ili “Charliejevi anđeli” sve radite uz pomoć digitalne tehnologije i dobivate filmove koji su napravljeni protivno emocijama. Najbolji primjer za to je posljednji film o Jamesu Bondu koji je ujedno i najgori film o njemu ikada napravljen. Iako ima svu tehnološku prednost, on je grozno montiran a akcija je tako eksplozivna da ne postiže nikakve efekte na vaše osjećaje. Ne želim reći da sam protiv digitalne tehnologije, mislim da se ona može koristiti na ispravan način i tada bi bila vrlo efektna. Mogu zamisliti što bi netko s mnogo talenta, poput Alfreda Hitchcocka, napravio s današnjom tehnologijom.

NACIONAL: Kako objašnjavate kemiju između vas i Penélope Cruz s kojom ste u posljednjih deset godina snimili četiri filma?

- Ovaj film prikazuje moju ljubav prema filmu i moju strast spram Penélope Cruz. Što se tiče kemije između mene i nje, ona je neobjašnjiva, pravi je misterij kako je došlo do te kemije, zašto se ona pojavila. Možete je detektirati, možete je osjetiti kada se pojavi, i to je predivno. Kemija između dviju osoba rezultira bolje obavljenim poslom. Isti je slučaj i s ljubavi, nikada je ne možete objasniti, ne znate što ju je prouzročilo, ne znate ni kako do ljubavi dolazi, jedino što možete jest osjetiti je kada do nje dođe. Što se tiče Penélope Cruz, ona ima brojne kvalitete koje tražim i zahtijevam od svojih glumica. Uvijek sam tražio tip glumice kakva je ona. Ima neku svoju glumačku tehniku koja je gotovo neprimjetna, njezina gluma je instinktivna i kao glumica treba osjećati ono što glumi. Unatoč tome što glumi snažne žene, ona je nježna i krhka. Kada se poveže sa snažnim likom koji glumi, kao što je to bilo u filmu “Volver”, i sama postaje snažna. Osim toga, iznimno je lijepa i vrlo je fotogenična. Ujedno je i vrlo velikodušna. Ako je, primjerice, zamolim da dođe k meni dva mjeseca prije početka snimanja kako bismo je što bolje pripremili za ulogu, ona će odmah pristati na to. Morate znati da mnogo glumaca ne bi to napravilo.'SLOMLJENI ZAGRLJAJI' Hrvatska premijera filma 'Slomljeni zagrljaji' održat će se krajem mjeseca na filmskom festivalu u Vukovaru

VISOKE POTPETICE

NACIONAL: Je li Penélope Cruz, dok pišete scenarij za svoj novi film, jedina glumica koju imate na umu?

- Ne bih rekao. Bilo je razdoblja u mojoj karijeri koja su obilježili glumci i glumice s kojima sam radio. Tako postoji razdoblje u kojem sam radio s Carmen Maurom, s Antoniom Banderasom, pa razdoblje s Victoriom Abril, Marisom Paredes, a posljednje razdoblje pripada Penélope Cruz. Sa svakim od njih snimio sam četiri do pet filmova. O imenu glumca kojem ću dati ulogu počinjem razmišljati tek u posljednjoj fazi pisanja scenarija, kada već imam priču filma. Primjerice, kada govorimo o Carmen Mauri, nikada nisam unaprijed napisao ulogu za nju, osim za film “Žene na rubu živčanog sloma”. S Banderasom sam snimio šest filmova, nikada mu unaprijed nisam predodredio ulogu, osim u filmu “Veži me”, a isto se događalo i s Penélope Cruz, osim u slučaju filma “Volver”. U njemu sam je isprva zamislio u ulozi kćeri, ali kako sam stvorio lik mlade majke, onda sam odlučio da je ona idealna za ulogu mlade majke. No sve su to iznimke, pravilo je da tek kada napišem scenarij i radim sitne ispravke biram glumce za uloge u mom filmu.

NACIONAL: U povijesti filma postoji mnogo primjera ljubavnih veza redatelja i glumica na filmskom setu. Je li to sreća ili prokletstvo?

- Može biti i sreća i prokletstvo, ali može obogatiti sam film kao što film može biti katastrofa za vezu. Za mene bi to bilo prokletstvo. Kroz svojih 17 filmova nikada nisam imao tjelesnu vezu ni s jednom osobom sa snimanja. Imao bih vrlo negativne osjećaje ako bih ujutro došao na snimanje filma i radio s osobom s kojom sam spavao prethodnu noć. Osjećam se sigurnije, neovisno, kada se to ne događa. Naravno, govorim o seksualnom odnosu, a ne o senzualnoj ili sentimentalnoj vezi. Ja sam vrlo senzualna osoba, povezan sam sa svojim glumcima i glumicama tako da postoji ogromna doza senzualnosti tijekom snimanja mojih filmova, ali ne i seksualnosti. To je pravilo koje sam postavio i koje nikada nisam prekršio.

NACIONAL: Jesu li visoke potpetice simbol ženstvenosti za vas s obzirom na to da u svakom vašem filmu, pa i u filmu “Slomljeni zagrljaji”, žene nose cipele s visokim potpeticama a jedan ste svoj film čak i nazvali “Visoke pete”?

OSCARA za najbolji scenarij dobio je 2002. za film 'Razgovaraj s njom'- Žene izgledaju bolje u cipelama s visokim potpeticama, a one i same to misle. Mislim da su visoke potpetice osnova ženskog modnog dodatka te da će u ovo vrijeme krize i takve cipele pojeftiniti. Kreativnost modnih dizajnera kad kreiraju ženske cipele jednako je vrijedna kao i pri kreiranju haljina. Cipele su postale umjetničko djelo, dragulji koje su žene nosile donedavno oko vrata na rukama sada se nose na cipelama. Nošenje cipela s visokim potpeticama katkad nanosi bol, ali samo žene i transvestiti mogu podnijeti tu bol a da ne osjećaju katoličku krivnju. To mogu samo transvestiti i žene, a pokatkad i pjevač Prince i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, ali njih dvojica nose visoke potpetice jer su niska rasta.

PATNJA NIJE FORMULA ZA USPJEH

NACIONAL: Je li stvaranje filma katkad za vas patnja ili je baš uvijek zadovoljstvo?

- Za mene je snimanje filma rat ili neka vrsta safarija, prava, velika avantura. Pri tome doživljavam predivne trenutke zadovoljstva, ali istovremeno dolazi do vrlo teških trenutaka. Dakle, trebate biti tvrd, žestok da biste snimili film, morate se fizički pripremiti za snimanje. Kada pripremate film, morate znati da nekoliko mjeseci nećete normalno spavati i jesti. No sve je to jedno veliko iskustvo, tijekom snimanja imam osjećaj da živim u paralelnom svijetu. Stoga, kada tijekom snimanja osjetim bol, ona izgleda kao da se odnosi na nekog drugog, ne na mene. Kada završite sa snimanjem, bol nestaje, nema nikakvih rana.

NACIONAL: Mnogi redatelji poput Larsa von Triera kažu kako se mogu identificirati sa ženskim likovima koje su stvorili i njihovom patnjom. Je li isti slučaj i s vama?

- Prisjećam se te boli u njegovim filmovima “Ples u tami” i “Lomeći valove”. Njegov posljednji film “Antikrist” još nisam gledao. Lars von Trier je talentiran redatelj, ali njegovi filmovi su mi senzacionalistički. Posebno zato što je Lars von Trier konvertirani katolik, što je obrnuto od mene koji sam bio katolik, ali više nisam. Prema onome što sam čuo o filmu “Antikrist” i gledajući njegove prethodne filmove zaključujem da je on usvojio najgore od katoličanstva, najgore od nauka Katoličke crkve, a to je mizogonija, strah od žena. Dolazim iz zemlje koja, unatoč činjenici da se radi o sekularnoj državi, ima katoličku većinu a jedina institucija koja posjeduje strah od žena je Katolička crkva. Negativno sam iznenađen činjenicom da je intelektualac poput Larsa von Triera naslijedio tako grozno učenje Katoličke crkve. Koliko sam čuo, on u filmu “Antikrist” krivi žene za sve najgore što se događa na ovom svijetu. Ne želim suditi o njemu kao osobi, ali mislim da je on, sudeći prema njegovim radovima, lud. I vrlo talentiran. Ne slažem se s njegovom tezom iz filmova da čovjek mora patiti kako bi došao do nečega, da bi pobijedio. Patnja i bol su, na nesreću, svagdje oko nas, ali i patnja i bol su dio prirodnog procesa. Mi ne bismo trebali patiti i osjećati bol. Zašto bismo? Što smo to napravili da zaslužujemo bol i patnju? Ali Katolička crkva te tjera da osjećaš krivnju samo zato što si rođen. To njihovo učenje je doista originalno, zato to i zovu “Original Sin”. No ne mogu zamisliti ništa gore od toga. Bol nije način na koji ćete se spasiti, bol je najgora strana naše prirode, ali bol nije ni način, put da dođeš do nečeg dobrog.OMILJENE ZVIJEZDE Pedro Almodóvar i njegove glumice Penélope Cruz i Rossy De Palma na premijeri filma 'Slomljeni zagrljaji' u Cannesu

NACIONAL: Redatelj Martin Scorsese je rekao kako će čovjek, pateći, postati bolja osoba.

- To je zato što ne možemo izbjeći patnju, bol je svagdje oko nas. Međutim, ne mislim da je to formula za uspjeh, koja će išta popraviti. Martin Scorsese je katolik, ali njegovi likovi iz filmova su gangsteri, odreda katolici, koji ne posjećuju crkvu prije nego što ubiju nekoga. Naravno da moramo patiti jer ljudska priroda nije savršena. Ako preživimo zamke u koje upadamo, ne zbog svojih pogrešaka, naravno da ćemo ojačati. Ja vjerujem da možemo odrasti u normalnim uvjetima, gdje ćemo doživljavati pozitivna iskustva. Najveći problem s katoličkim naukom je osjećaj krivice. Patnja će nas ojačati, s time se slažem, ali ne zbog osjećaja krivice, kako to kažu Lars von Trier i Martin Scorsese. Krivnja je rak katoličkog nauka. Ja to znam iz prve ruke zato što sam deset godina bio član Katoličke crkve. Mislim da su Scorsese i Von Trier čuli o tom diskursu indirektno, ni Scorsese ni Von Trier nisu živjeli ni u Italiji ni u Španjolskoj, ali ja sam to doživio kada sam imao pet godina. Isti svećenik koji te je obrazovao ujedno te je i zloupotrebljavao i dobro znam kako se ta braća ponašaju. Ako se itko odlučio požaliti, ako su te žalbe došle do pape, on bi rekao kako se tim svećenicima ne može suditi. I ne samo to. Papa Ivan XXIII. rekao je kako studenti koji su javno govorili o svom iskorištavanju trebaju biti izopćeni iz Crkve. Dakle, zašto bi se trebali osjećati krivim? Kada bih imao djecu, bio bih prestrašen ako bih ih morao voditi u katoličku školu.