Zoran FerićJednom davno, kad je Jadranka Kosor još bila kandidat HDZ-a za predsjednicu Republike Hrvatske, u jeku kampanje lansirala je prilično atraktivan politički slogan: „Za mene su ljudi ispred politike." Tada joj nisam povjerovao i u ovoj kolumni nastojao sam dokazati da ovom rečenicom s jasnom humanom porukom biračima nastoji zamazati oči i da ljudi nikada neće biti ispred politike, sve dok su nam političari kao Jadranka Kosor. Budućnost je pokazala da nisam bio u pravu, pa bi se ovom prilikom trebao duboko ispričati Jadranki Kosor koja nikada nije postala predsjednica republike, ali je, eto, silom prilika, postala predsjednica vlade.

Naime, upravo je u ovoj za sada kratkoj vladavini Jadranke Kosor postalo kristalno jasno da su za njenu stranku, a onda valjda i za nju koja podržava stranku, ljudi stvarno ispred politike. Naime, vladajuća stranka pokazala je neviđen interes za vlastite ljude, interes kojemu sasvim sigurno nema ravna u civiliziranoj politici.

Sustavnim zbrinjavanjem, uhljebljivanjem i pogodovanjem vlastitim ljudima, HDZ je na maestralan način upravo ljude stavio ispred politike. Koliko je čovjek kao takav HDZ-u drag može se lijepo vidjeti, recimo, iz primjera generala Ivana Kapulara kojega je umirovio predsjednik Mesić, a koji je uz generalsku mirovinu godinama u Hrvatskoj elektroprivredi primao honorar u visini tri profesorske plaće da bi savjetovao predsjednika uprave HEP-a o sigurnosnim prijetnjama.

Ne zna se je li pri tome savjetovao upravu i da je najveća prijetnja sigurnosti HEP-a zapravo ona sama, ali u novinama lijepo piše cifra za koju je savjetovao. A upravo ta cifra je najbolji dokaz HDZ-ovog humanog opredjeljenja da ljude pretpostavi politici. Tu je i gospodin Rade Buljubašić, uhljebljen u HEP-u, a radio za HDZ. Nema veze, i jedno i drugi ima tri slova i prvo mu je H. Nikola Mlinarić, brat saborskog zastupnika Petra Mlinarića, također je našao svoj mir u Elektroprivredi kao direktor Sektora korporativnih financija.

To što spomenuti gospodin uopće nema školsku spremu za obavljanje toga posla ovoj humanoj stranci očito ne smeta. Jer, ne mjeri se čovjek po onome što zna, nego kakav je, ne po školama koje je svršio, nego čiji je. Tu je i gospodin Pero Marković koji se, kako možemo pročitati u novinama, uhljebio u mostarskom predstavništvu HEP-a nakon što ga je u BIH protjeralo sa svih javnih dužnosti zbog umiješanosti u jednu od milijun afera koje su zabilježene u dosadašnjoj vladavini HDZ-a. A svi su oni dobivali masne plaće i honorare. Tesla se vjerojatno okreće u grobu poput turbine u hidroelektrani, kad vidi što se sve u njegovoj domovini naplaćuje u cijeni kilovat sata. Pitam se jedino kako se u svemu tome osjećaju monteri čiji je posao isključivati domaćinstva koja nisu platila električnu energiju, a da pri tome znaju kako to stoji s njihovom tvrtkom i tko sve ovdje nezasluženo prima tuđi novac. Teško mogu zamisliti jad jednog poštenog čovjeka, majstora, koji dolazi isključiti struju umirovljenicima koji nemaju ni za kruh i mlijeko, a ovaj monstruozni sistem ih tjera da debelo plaćaju generale i političare stranih država umiješane u velike afere. Kako se osjećaju ti dečki kad blokiraju brojila obiteljima s puno djece koja ne izgledaju pretjerano uhranjeno? Vjerojatno strašno jadno. Kao kapoi u jednom velikom logoru u koji je HDZ pretvorio ovu zemlju. Pri tome moramo uzeti u obzir da HEP nije jedina državna tvrtka koja služi kao azil za zaslužne kadrove i krava muzara za stranku i pojedince. I Hrvatske željeznice također spadaju u ovu kategoriju, a zaslužnici, nećaci, ljubitelji barba Luke, zemljaci, susjedova djeca i nećaci ljubavnica primaju u tom sustavu golemu plaću da bi mogli krasti još više. Malo sebi, malo stranci. Uostalom, čovjek je naša najveća vrijednost. I, kao što kaže jedna ironična pjesma „život se stara, dok ima ljudi, bit će i para." Sve dok je u državnim firmama lojalnih ljudi, bit će i para za taj golemi sustav, za tu hobotnicu koja je svoj plijen, ovu sirotu državicu, stisnula toliko čvrsto da će ubrzo udaviti i samu sebe.

Smrad nepotizma i korupcije toliko je zahvatio sve segmente društva, da je potpuno jasno kako je već nastupio posvemašnji raspad sistema. Ali, u tom raspadnutom sistemu, do trenutka kad će izvanredni izbori postati realnost, trebat će trpjeti takav smrad da će nam se od njega odjednom svima povraćati. Informacije o silnim aferama o kojima izvještavaju mediji, o aferama koje se gomilaju brzinom širenja najzaraznijih bolesti zapravo ne pomažu u suzbijanju takvoga kriminala, nego naprotiv, kao da ga perpetuiraju. Sada, pred očiti kraj jedne sramotne, žalosne i tragične HDZ-ove ere, kao da je nastupio opći grabež, iznošenje i mažnjavanje svega što se maznuti da. Lopovi koji slute mogućnost skorog kraja, žele stvoriti zalihe za crne dane i osigurati se tuđim po svaku cijenu. Svojevremeno se, kad god bi kakav veći sustav u državnom vlasništvu krenuo u privatizaciju, govorilo o rasprodaji obiteljskoga srebra i ti su otpori bili u javnosti prilično glasni. Danas pak, po tvrtkama koje su još uvijek u državnom vlasništvu, moglo bi se učiniti da bi privatizacija, pa makar i ona na hrvatski način, bila o spas za te velike sustave koje kao krpelji isisavaju zaslužnici i prijatelji stranke na vlasti. Kad se u Jugoslaviji sredinom sedamdesetih po novinama počelo više pisati o malverzacijama i pronevjerama, pojavila se karikatura - ako se ne varam autor je bio Ico Voljevica - jednog pozamašnog brkatog gospodina u crnom odijelu koji sasvim slučajno liči na današnjega ministra financija. Gospodin samouvjereno sjedi u direktorskoj fotelji i kaže: "Pa što ako sam upropastio poduzeće. Ja sam spreman da ga kupim."
Ono što je prije bilo vic, mi danas živimo.