Samo jedan dan nakon što je u medijima objavljena vijest da građani u samostalnim djelatnostima nisu zahvaćeni kriznim porezom, Vlada je najavila da će u roku od 10 dana to promijeniti. Drugim riječima, ubrzo će krizni namet obuhvatiti sve skupine radnika, što do sada nije bio slučaj.

Donošenjem najnovije odluke o antirecesijskim mjerama, hrvatska je vlada još jednom pokazala specifičan i uhodan modus djelovanja po inerciji, prema kojem se velike odluke ne donose vlastitim promišljanjem, već striktno temeljem medijskih napisa. To će značiti da potezi što za cilj imaju spasiti državu od recesije, gotovo u pravilu dolaze nakon intervencije medija i javnosti, a ponajmanje zahvaljujući konstruktivnim odlukama resornih vladinih kabineta. Kako drugačije objasniti činjenicu da sve do jučer, (zahvaljujući opet medijskim napisima), državi nije padalo na pamet da mijenjaju zakonske odredbe prema kojima je nemoguće oporezivati nositelje samostalnih djelatnosti, odnosno oko 100 tisuća građana (!), pa su sve do sada svi drugi zaposlenici u državi na taj način bili doslovno diskriminirani?

Osim što se radi o opasnom i u većini slučajeva pokroviteljskom načinu vođenja politike, takvi potezi ilustrativno ukazuju na znatno zanimljiviji detalj - činjenicu da se kaos u glavama nadležnih političara nakon odlaska Ive Sanadera nimalo nije primirio. Štoviše, izgleda da kolektivna mentalna nepogoda metastazira, te da se ubuduće, u nepostojanju autoritarne persone što će zamijeniti Sanadera, situacija pretvara u stanje što graniči s trajnim incidentom. Zakoni se i dalje donose da bi sutra bili ukinuti, a pojedinci poput ministra Milinovića ili pak Andrije Hebranga, te iste odbačene umotvorine s nepodnošljivom dozom cinizma i bez uvažavanja inteligencije vlastitih birača uzdižu na pijedestal partijske mudrosti, s uvježbanim Pavlovljevim refleksom: što su zakoni gluplji i nebulozniji, to su opravdanja za njihovu istinsku korisnost žešći i 'iskreniji'.

Unatoč svemu, takav pristup dežurnih političkih činovnika nimalo ne treba čuditi, posebice ako se osvrnemo na dosadašnje HDZ-ove retroaktivne reflekse koji asociraju na ponašanje krepane kobile. Radi se, naime, o jedinom kontinuitetu HDZ-ove politike, samoj jezgri partijske indoktrinacije, prema kojoj se na dnevnoj bazi pobijaju tekući stavovi i odluke, te se isti u medijima pozitivistički predstavljaju kao trijumf. Za prisjećanje na takvo nešto, nije se potrebno previše vratiti u prošlost, iako bi takvo putovanje vjerojatno bilo još poučnije za upotpunjavanje ove nakaradne političke slikovnice.

Stoga ćemo se ukratko zaustaviti na nekoliko primjera što svojom svježinom nadilaze inovativne doskočice Kosoričinih ministara, u trenutku kada se oni uhvate krojenja zakona: To se odnosi na Zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima, to se odnosi na Zakon o umjetno potpomognutoj oplodnji, to se odnosi na Zakon o 0 promila, to se odnosi na vladine odnose sa socijalnim partnerima....Uostalom, to se ponajviše odnosi na cjelokupni program antirecesijskih mjera, za koje se može kazati da obzirom na ishitrenost i manjak građanske pristojnosti kod izvršnih kreatora, predstavljaju sami monument dosadašnje vladine politike. Obzirom na dosadašnju praksu, za očekivati je da će programi za suzbijanje krize još u nekoliko navrata biti retuširani. Naravno, u obliku poslovičnog refleksa na medijske napise.