Damir RadićTokom II. svjetskog rata Hollywood je snimio niz propagandnih antinacističkih filmova, a neke od njih potpisali su i takvi klasici poput Fritza Langa i Ernsta Lubitscha, obojica, i zbog svog njemačko-židovskog porijekla, posebno antifašistički motivirana. Svi ti filmovi na temeljnoj realističkoj razini bili su posve neuvjerljivi, pa i glupavi u svom potcjenjivanju i/ili ismijavanju policijskovojno- obavještajne učinkovitosti nacističkog režima, ali neki od njih, poput Langova “I krvnici umiru” ili Lubitscheva “Biti ili ne biti”, kad bi se iz njih apstrahirao zbiljsko-referencijalni sloj, predstavljali su uzorne primjerke žanrovske izvedbe. Među raznim tradicijama na koje se referira u svom novom filmu “Nemilosrdni gadovi”, Quentin Tarantino svakako se oslanja i na tradiciju hollywoodskog antinacističkog filma, pri čemu se čini da je spomenuti “Biti ili ne biti” igrao nemalu ulogu u formiranju osnovne ideje Tarantinova ostvarenja. Lubitscheva satira, naime, zbiva se u varšavskom kazalištu čiji su glumci pripadnici pokreta otpora, te kroz svoje glumačke vještine, koje uključuju prerušavanja i poigravanje identitetima, nadmudruju Gestapo, dublirajući čak i samog Hitlera, dok se ključni dio Tarantinova filma odvija u pariškom kinu koje poput varšavskog kazališta ugošćuje Hitlera (nacisti u Lubitschevom kazalištu gledaju “Hamleta”, a u Tarantinovom kinu uživaju u najnovijem slikopisnom proizvodu Goebbelsove ratne propagande), pri čemu vlasnica kina prikriva svoj stvarni (židovski) identitet i namjeru da se obračuna s njemačkom vrhuškom.

Dubinska paralela između dva filma leži u tome što je kazalište za Lubitscha i kino odnosno film za Tarantina svijet u kojem je sve moguće, pa i drastično mijenjanje povijesnih činjenica, te stoga svijet veći i uzbudljiviji od onog stvarnog, svijet čiji su akteri na ovaj ili onaj način briljantni kreatori dostojni neke iskonske fascinacije. No, ako se zadržimo na ovoj razini, postoji velika razlika između Lubitscha i Tarantina u tretmanu likova nacista i antinacista. Uostalom, ona je i logična kad je riječ o djelima koje razdvaja gotovo 50 godina i koja su nastala u sasvim različitim društveno- političkim okolnostima, no ipak bi se malo koji autor čak i danas usudio učiniti ono što je učinio Tarantino. Dok su kod Lubitscha likovi pozitivaca i negativaca oštro razgraničeni, kako i dolikuje ratnoj propagandi, pri čemu je nekima od pozitivaca dopuštena psihološka slojevitost ali negativcima nikako, kod Tarantina su likovi pozitivaca jednodimenzionalni dok je negativcima darovana stanovita slojevitost, a jednako je zanimljivo da je udarni dio pozitivnih likova (naslovni neslavni gadovi kako bi glasio doslovniji prijevod originala) sveden na karikaturu, dok među negativcima karikaturalni tretman imaju samo (u filmu ionako marginalne) nacističke ikone – Goebbels i Hitler. Dakle, na jednoj strani je tzv. karizmatični zlikovac, nacistički pukovnik Hans Landa (veliko glumačko otkriće, Austrijanac Christoph Waltz), koji bi se mogao opisati kao neka varijacija na Bauerova lukavog i lucidnog istražitelja Šicera iz “Salaša u malom ritu”, no s dozom progrotesknog pomaka sukladnog stilu i žanru Tarantinova filma, dok je na drugoj skupina američko-njemačkih Židova, nemilosrdnih lovaca na naciste predvođenih poručnikom Aldom Raineom (Brad Pitt). No dotični osvetnici nisu ništa drugo doli plošan spoj psihopata i retardanata, i to, na Tarantinovu nesreću, ne naročito zabavan spoj.

I drugi bitan opozicijski par filma, židovska djevojka i vlasnica kina Shosanna (osrednja Mélanie Laurent) – mladi njemački ratni heroj Zoller (vrlo solidni Daniel Brühl), donosi neočekivanu intonaciju. Shosanna je mržnjom ohlađena, gotovo dehumanizirana, pa čak i pojavom ne naročito privlačna mlada žena (moglo bi se reći u tradiciji dječaka Ivana iz Tarkovskijeva “Ivanova djetinjstva”), a nasuprot njoj mladi Nijemac simpatična je dječačka pojava s primjesama nečeg dubinski neugodnog, osoba koja se lomi između ponosa na svoje ubilačko herojstvo i nelagode zbog toliko ubijenih koje nosi na duši. Na jednoj je strani, znači, ultimativna hladnoća i fanatična predanost osvetničkoj misiji, na drugoj složenija i humanija osobnost u kojoj se miješaju pozitivne i negativne značajke. Taj par posebno je zanimljiv i po filmofilstvu koje dijeli, a koje će se manifestirati i kroz njihove vlastite filmske kreacije (njezino u maniri sovjetske škole montaže atrakcija, a njegovo kroz propagandni nazi-kunst); uopće, česti metafilmski trenuci “Nemilosrdnih gadova”, kroz koje Tarantino, nekad izravno, nekad neizravno, ali uvijek interesantno progovara o filmskoj povijesti (najatraktivniji takav prizor je objašnjavalačka scena o zapaljivosti nitratne filmske vrpce ilustrirana kratkim insertom iz Hitchcockove “Sabotaže”), svakako su onaj uspjeliji sloj njegova uratka. Međutim, usprkos intrigantnosti tog svojevrsnog filmskopovijesnog esejiziranja i provokativnog tretmana likova pozitivaca i negativaca, “Nemilosrdni gadovi” film su koji ne oduševljava. Naslovna gomilica posve je nezanimljiva skupna karikatura, osvetnička Shosanna lik tanak i bezizražajan kao flis papir, a kompletan središnji dio filma ritmički trom. Tarantinovo redateljsko majstorstvo demonstrirano je samo u sjajnoj uvodnoj sekvenci na farmi, rađenoj u hitchcockovsko-leoneovskoj maniri, te donekle u sekvenci obračuna u krčmi, a to je i pored poticajnog metafilmskog koncepta i podrivanja karakterizacijskih običaja premalo za autora njegova kalibra.