Renato BaretićJedna od najčudnijih pojava na hrvatskoj političkoj sceni, od osamostaljenja do danas, jest ovo kolektivno, skoro pa masovno, snebivanje nad ponašanjem splitskoga gradonačelnika Željka Keruma. Čuditi se danas Kerumovim postupcima, izjavama i odlukama isto je kao i zgražati se nad time što, ne znam, žirafa ima tako bezobrazno dugačak vrat! Zaboga, pa nisu Splićani birali nekoga koga ne poznaju, nisu davali svoje glasove šefudirigentu peterburške filharmonije niti glavnom kustosu njujorške MOMA-e, nego čovjeku za kojega već godinama znaju da odavna obezgrađenom gradu najkvalitetnije i najbrže može oduzeti i ona posljednja preostala zrnca gradskosti i građanskosti... Sirota žirafa, sve kad bi i htjela, ne može biti drugačija no što jest, baš kao što ni novi splitski gradonačelnik, sve da se iz petnih žila upinje, ne može biti ništa drugo nego... hmmm... Eto – Kerum.

JADNO BI SAD I BAHATO (da ne kažem – kerumovski) bilo likovati u stilu “nisam li vam sve na vrijeme govorio?”, pa se stoga radije povlačim u mrak svoje lože i diskretno smijuljim – manje onome što se zbiva na pozornici, a mnogo više reakcijama publike, te trome mase odviknute od razmišljanja, dragovoljno pokorene kreditnim karticama i dopuštenim minusima. Ne kreveljim se, ne plazim jezik, ne pokazujem nikome dugi nos, srednji prst ili “bosanski grb”, samo se tiho smijuljim zblenutom blejavom stadu koje, očito, sad odjednom nikako ne može shvatiti što mu se to zbiva. Najveselije mi je ipak od svih promatrati gomilu šokiranih abonenata čija lica iz polumraka kao da govore: “Hej, pa nisam mogao ni sanjati da će biti baš ovako!” Njih mi je nekako najviše milo, siročića, jer – em sam odveć sućutan tip, em oni spadaju u jednu od najranjivijih skupina u nas, barem mentalno... Njima je sad, recimo, užasno šokantan sav onaj nacifašističko-socrealistički šrot što ga je u intervjuu za Globus namljeo Filip Radoš, glumački fah-idiot za “seljo beljo” uloge, tip koji bi tako rado bio bilo kakav Kulturni Čimbenik, iako – i to mu je najblaži krimen iz tog intervjua! – pojma nema da “Carmina Burana” uopće nije opera, niti da kazalište postoji sve do danas samo zato da bi iz dana u dan opominjalo ljude da ne čine nanovo iste greške kao i prije tri tisuće godina. Zašto bi Radoševe staljinoidne izjave protiv najtanušnije mogućnosti ikakvoga kritičnoga intelektualnog angažmana u današnjoj Hrvatskoj, ili umjetničkog propitivanja hrvatske nacije i vjere, ikoga razumnog trebale šokirati? To što on misli da su škverovi zapravo budući konclogori za sve koji ne misle kao on i nositelj njegove “nezavisne” liste – to je iznenađenje jedino onima koji su povjerovali da je doista prošlo doba kad je za bilo kakvu unosnu sinekuru trebalo samo prozvati bilo koga jugoslavenčinom, orjunašem, sotonistom ili komunjarom. Tvrdnjama da će u splitskom HNK-u nastupati isključivo splitski glumci, baletani, pjevači i svirači imaju se pravo iščuđavati jedino politički autisti, apsolutno nesvjesni ijednog podatka o tome gdje, kako i zašto žive. Tjeranje inomišljenika u emigraciju ili u već spomenute škvercentracijske logore (siroti varioci, dizaličari i cjevari, zabrinuti do bola za posao i egzistenciju, nisu još ni od koga primili goru uvredu od ove što im ju je odaslao njihov zacijelo omiljeni junak umobolnih serija i ciničnih reklama!) – to može zaprepastiti samo jednostanične organizme, dovraga!

PA NIJE RADOŠ POSTAO ŽUPANIJSKI VIJEĆNIK kao dvanaesti na listi onog dirigenta ili kustosa od maloprije, nego na listi Željka Keruma! I to kao jedini “kulturnjak” uopće! I što da onda, nevoljan, uopće i pomisli osim da će obiteljske vrijednosti, katoličanstvo, rat i domovina biti jedino mjerilo kulture u kojoj će on za koji dan šefovati? Ako već ne kao gradski pročelnik za hrvatsku katoličku domoljubnu kulturu (zamislite da mu, recimo, Zvonko Maković predloži ekskluzivnu Kniferovu retrospektivu, a, koja bi se opera iz toga izrodila!) unda barenko ka itendanat kazališta, A-En- Ka. Prva ambicija već mu je, koliko čujem, prdnula u rosu, a i druga će mu dogodine vjerojatno ostati neostvarena, pogotovo ako u međuvremenu dade još koji intervju ili napravi još koju grešku poput isprike što ju je svim šokiranim intelektualcima ponudio dva dana kasnije, kazavši kako na papiru sve izgleda bitno drugačije nego što je bilo u živom razgovoru. Tu se, naime, našao u ozbiljnom raskoraku sa svojim političkim mentorom: Kerum je netom odlučio svu svoju komunikaciju s javnošću svesti na pisanje pitanja i (eventualno) odgovora, a Radoš bi, gle njega, sve u živom razgovaranju, jer nitko ne piše onako kako on govori. Eto, on je lijepo rekao “Svi ti ljudi od pera koji neosnovano pljuju po Kerumu i kršćanstvu...”, a novinarka to poslije bez pitanja prepravi u “Svi ti ljudi od pera koji neosnovano pljuju po Kerumu i kršćanstvu...”! I kako će onda, molit ću lijepo, Hrvatska naprijed?!

FILIP RADOŠ ĆE, VELIM, NAJVJEROJATNIJE DOGODINE POPUŠITI i na natječaju za intendanta splitskog HNK (jer o nositelju te funkcije ipak ne odlučuje samo gradonačelnik Splita) ali za koju godinicu, kad predsjednik RH Milan Bandić, nakon izvanrednih izbora, dade mandat za sastavljanje vlade pobjedniku Željku Kerumu, naš će Filip postati - ministar kulture. Nega! A gdje ćete onda, ptičice, svi vi učeni mrzitelji svega hrvatskog, katoličkog i obiteljskog, a? Ma, naći će se neko mjesto i za vas, ajde, otvorit ćemo nekoliko novih škverova i svakako obnoviti one stare u Jasenovcu i Gradiški, da se vrati tradicija izvođenja “Male Floramye” na Savi. A moći ćete i u inozemstvo, ako vam u svetoj Hrvatskoj ne paše... Mislite da pretjerujem? Okej, mislite što hoćete, ali ponizno molim, pliiiz, nemojte mi tada opet biti ovako, poput lakomislenih djevica, šokirani i preneraženi onim što se zbiva oko vas i s vama.