Objavljeno u Nacionalu br. 720, 2009-09-01

Autor: Plamenko Cvitić

APSURDI u poljoprivredi

'Hrvatski seljaci su lijeni i ne žele raditi'

STIPAN BILIĆ, direktor Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede pri HUP-u, analizira stanje u hrvatskoj poljoprivredi

STIPAN BILIĆ sebe
je prozvao 'jedinim
plaćenim lobistom
za poljoprivredu u
Hrvatskoj'STIPAN BILIĆ sebe je prozvao 'jedinim plaćenim lobistom za poljoprivredu u Hrvatskoj'“Seljaci su u nas zadnji komunisti”, “političari seljacima dijele poticaje kao dječje darove” ili “država je jedna velika zadruga koja poseljačuje cijeli sustav” samo su neke od nedavnih najzvučnijih izjava Stipana Bilića, direktora Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede koja djeluje pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Bilić je za sebe još prije nekoliko godina iskreno priznao da je “jedini plaćeni lobist za poljoprivredu u Hrvatskoj”, čime je unaprijed svojim neistomišljenicima oduzeo iracionalni argument kojim bi ga netko pokušao kompromitirati. Tako on već godinama u javnim istupima bez dlake na jeziku analizira hrvatsku poljoprivredu, neopterećen potrebom da se dodvorava hrvatskim seljacima, ali i vladajućim političarima, navodeći da svatko, pa i predstavnici prehrambene industrije, trebali imati pravo da u javnosti artikuliraju svoje stavove.

To se, ističe Bilić, pogotovo odnosi na aktualnu problematiku hrvatskih seljaka poljoprivrede, u kojoj s jedne strane dominiraju emotivno nabijeni seljački zahtjevi, dok se druge strane političari najčešće brinu da ne izgube naklonost birača. Iako prošlotjedna seljačka blokada graničnih prijelaza u istočnoj Hrvatskoj nije uspjela, Bilić upozorava da Hrvatska i dalje nema jasnu poljoprivrednu politiku, a svoje viđenje seljačkih prosvjeda obrazložio je u intervjuu za Nacional.


NACIONAL: Kako komentirate prošlotjedni neuspjeh seljačkih prosvjeda? Premda seljaci ističu da ih je u blokadama omela policijska zabrana, ipak se čini da ostatak hrvatske javnosti nije pokazao veće razumijevanje za njihove zahtjeve.

- Seljaci nisu imali razloga prosvjedovati i zato, uostalom, prosvjedi nisu uspjeli. Većina hrvatskih građana očito je zaključila da seljaci imaju nejasne i kontradiktorne zahtjeve, te da su samozvani seljački vođe emotivni politikanti. U prošlosti, a to se nastavilo sve do danas, svaki pokušaj da se seljačke udruge profesionaliziraju uvijek su propali, tako da su one samo poluga za politikanstvo. I svaki put kad oni nešto zahtijevaju to je povezano s jakim emotivnim nabojem na što oni i računaju. Svi mi iz nekog koljena potječemo sa sela, pa imamo sentiment prema baki, psu, mački, pijetlu na selu, i onda kad netko počne pozivati na seljačke prosvjede, svatko iracionalno počne razmišljati o teškom životu na selu. Ali to sve nisu argumenti da se raspravlja o poljoprivrednoj politici. Uostalom, nemate ni jasne sugovornike, nikoga s kim biste primjerice mogli usporediti cijene poljoprivrednih proizvoda u Europi i u Hrvatskoj. Primjerice, u Hrvatskoj postoji čak 670 seljačkih udruga, dobar dio njih je samo produžena ruka nekih političkih stranaka. Isto tako, kad su tako razjedinjeni, jasno je da ne mogu imati jedinstvene stavove i zahtjeve, što sve slabi njihovo pregovaranje. U institucijama Europske unije još su prije nekoliko godina shvatili taj problem, pa su nas u Bruxellesu tražili da osnujemo jednu zajedničku udrugu hrvatskih seljaka koja bi ih predstavljala u Europi. Taj je pokušaj neslavno propao jer se s jedne strane okupio određeni broj udruga koje su htjele zajednički nastupati, a desetak “galamdžija” je to odbacilo i zahtijevalo da ih primi ministar Čobanković. Pogodite s kim je ministar na kraju sjeo i razgovarao.

NACIONAL: Dobro, u posljednjim prosvjedima jasno su tražili višu otkupnu cijenu pšenice i prijetili blokadom državnih granica.

- Ja ne razumijem protiv čega se oni bune. Jer ako žele cijenu od 1,25 kuna, oni to već sad imaju. Ako seljaci prodaju pšenicu po 80 lipa, dobiju još državnog poticaja 3250 kuna po hektaru zasijane pšenice. Ako seljak proizvede pet tona, ima 45 lipa iz poticaja. Dakle, hrvatski seljaci već sad imaju ukupnu cijenu od 1,25 kuna. Zato i nije jasno što i koliko oni zapravo žele. Jedan od problema poljoprivredne politike stvorio se i kad je Božidar Pankretić bio ministar i uveo poticaje. Tada se stvorio pogrešan dojam da su poticaji pravo seljaka da dobiju neki novac. Poticaj je dohodak seljaka, da zadrži proizvodnju uz niže tržišne cijene. Tako to funkcionira u cijeloj Europi. U nas političari poticaje tumače kao nekakav svoj dar seljacima, pa ispada da su poticaji način korupcije seljaka. U Europi je na burzi tona pšenice od 105 do 108 eura. Naravno, seljak dobiva manje, od 80 do 90 eura. Poticaj je ove godine 250 eura po hektaru. Kad se zbroji cijena pšenice i poticaji u Europi, ispada da europski seljak dobiva manje nego hrvatski. Ako naš ide u prosvjede, a dobiva više nego europski seljak koji je najpoticajniji na svijetu, nema se zašto buniti. Takvi prosvjedi nemaju smisla. Kao drugo, prosvjedi na granicama imaju još manje smisla. Pa mi u Bosnu izvozimo pšenicu, koje onda ima logike blokirati te granice? Da je netko išao blokirati riječku luku, preko koje se pšenica uvozi u Hrvatsku, to bi još i imalo kakvog-takvog smisla. Ovako je sve bilo besmisleno. Uostalom, kako je moguće da se seljaci zalažu da kruh bude jeftiniji, a istovremeno traže veću otkupnu cijenu pšenice?ŽELJKO MAVROVIĆ Predsjednika Hrvatskog
seljačkog saveza radikalni
seljaci optužuju za
paktiranje s političarimaŽELJKO MAVROVIĆ Predsjednika Hrvatskog seljačkog saveza radikalni seljaci optužuju za paktiranje s političarima

NACIONAL: Osim što u državnom proračunu očito nema dodatnog novca za seljačke zahtjeve, vi smatrate da je viša cijena pšenice zapravo štetna za poljoprivredu i seljake?

- Da, veća cijena pšenice je kontraproduktivna za seljake. Ako su žitarice skupe, onda se tov stoke ne isplati. U poljoprivredi postoje pariteti, pa je cijena kukuruza obično 90 posto cijene pšenice. Ako je pšenica 1,25 kuna, onda je kukuruz 1,10 kuna. Recimo da vam treba 10 kilograma kukuruza za kilogram prirasta svinja, dobijete svinju koja stoji 10 ili 11 kuna žive vage. A danas u Europi kupite svinju bez glave, želuca i bez dlaka za devet kuna. Onda vam se ne isplati da tovite svinje. Nama se i dogodio taj apsurd jer se išlo davati visoke cijene za primarne proizvode kroz poticaje, pa se seljacima ne isplati toviti stoku te moramo uvoziti prerađene mliječne proizvode i meso, pogotovo kulture koje zahtijevaju puno rada poput voća i povrća. Recimo, lani je uvezeno voća i povrća za 450 milijuna kuna. I nitko ne postavlja pitanje o tome. Veća je vrijednost tog uvoza nego što je zajedno vrijedila žetva pšenice i kukuruza. Ali za proizvodnju žitarica je najmanji rad: svi već barataju podatkom da treba 16 do 18 sati rada godišnje za obradu hektara žitarica, dok na hektaru povrtnjaka imate možda i tri tisuće sati rada godišnje. Naravno da će svatko odabrati rad koji traži manji angažman, pogotovo ako vam još i politika podilazi na razna načine.

NACIONAL: Recimo da hrvatski seljaci imaju pravo biti nezadovoljni, jer i europski seljaci su prije mjesec dana blokirali centar Bruxellesa.

- Evo konkretnih brojki: kod nas su poticaji 300 eura, a u Europi 260. Ovog ljeta su europski seljaci išli protestirati u Bruxelles. A ondje ih nitko nije htio primiti. Oni su došli u Bruxelles, održali su prosvjed, a iz Direkcije za poljoprivredu ih nitko nije htio primiti. Valjda je jasno da oni nikad više neće doći prosvjedovati u sjedište Europske unije. A kod nas, kad se neke seljačke udruge pobune, ministar otrči u prvi vatrogasni dom, pa onda s njima sjedi i nadvikuje se, a oni imaju osjećaj da mogu vršiti pritiske. Onda nitko ne vodi poljoprivrednu politiku, nego slušamo seljačke vođe. Kod nas poduzeća raspolažu s 12 posto poljoprivrednog zemljišta. Na njemu proizvode 52 posto ukupne poljoprivredne proizvodnje. Kad se zbroji vrijednost svih proizvoda, mi od poduzeća kupujemo 63 posto, a od seljaka 37 posto. Seljaci na 87 posto površine proizvode 48 posto ukupne proizvodnje, od čega je 37 posto poljoprivrednih proizvoda. Dakle, oni su manja skupina proizvođača. Nikad niste čuli da je netko vodio poljoprivrednu politiku da potiče poduzeća koja proizvode više. Mi imamo nedovoljnu proizvodnju, ali ne potičemo one koji proizvode više. Tako su pretprošle godine od 2 milijarde i 500 milijuna kuna poticaja svih vrsta poduzeća dobila 608 milijuna, a seljaci milijardu i osam stotina milijuna. Ovi koji su isporučili 63 posto proizvoda dobili su samo 20 posto poticaja, a oni koju su isporučili 30 posto dobili su 80 posto poticaja. Tako dolazimo do apsolutnog gubitka, jer seljak na jednu kunu prodane robe dobiva još kunu poticaja. Zamislite da direktor Podravke u Zagreb dovede svoje radnike i da oni od države traže da kupi cjelokupnu proizvodnju Vegete po cijeni koju oni traže. Što mislite kako bi političari i javnost reagirali na to? Ali kad nešto slično izvedu seljaci, onda se svi uzbune. A koja je razlika između Vegete i pšenice?

NACIONAL: Koje je onda rješenje za hrvatsku poljoprivredu?

- Poljoprivreda se mora mijenjati, moraju se koristiti suvremene tehnologije, većina traktora koje seljaci imaju su preveliki, korisni su samo na velikim površinama. U Švicarskoj na milijun hektara poljoprivrednog zemljišta proizvode za 8,5 milijardi eura. A mi za milijardu. Oni imaju zemljište koje je gore nego naše, planine, kotline. Mi nemamo školovanu radnu snagu, samo 16.000 ljudi u hrvatskoj poljoprivredi ima nekakvu srednju školu, višu ili visoku školu. Nema smisla na slavonskim oranicama saditi lozu, kao što nema smisla pšenicu sijati u Istri ili Ravnim kotarima. U poljoprivredu treba ulagati, treba je reorganizirati, ali taj razvoj bi trebale financirati banke, a ne država jer država ne stimulira povećanje proizvodnje i okrupnjavanje poljoprivrede, nego jednostavno iz političkih razloga umiruje jednu socijalnu skupinu.NEUSPJELI PROSVJEDI Stipan Bilić smatra da je bilo besmisleno organizirati prosvjede
na granici prema Bosni, gdje hrvatski seljaci izvoze svoju pšenicuNEUSPJELI PROSVJEDI Stipan Bilić smatra da je bilo besmisleno organizirati prosvjede na granici prema Bosni, gdje hrvatski seljaci izvoze svoju pšenicu

NACIONAL: Tko bi seljacima trebao davati savjete i smjernice? Primjerice, prije nekoliko dana u medijima je istupio jedan seljak koji je kazao da je umjesto pšenice na svojoj zemlji zasadio lubenice. Tvrdi da je tako upeterostručio svoju zaradu. Zašto hrvatski seljaci ne sade manje pšenice, a više lubenica?

- Za voće i povrće treba mnogo više posla. Prosječni seljak u Europi ima vrijednost godišnje prodaje oko 150.000 eura. Naš seljak nema veću od 20.000 eura. Neobrazovan je, ne koristi najnovije tehnologije i znanstvena dostignuća. U Europi su još davno zaključili, da bi prosječni farmer bio konkurentan, prosječna veličina farme treba biti 80 hektara. Američki farmer ima prosječno imanje od 208 hektara. U Hrvatskoj se u ratarstvu radi od 16 do 18 sati godišnje po hektaru, a farmer u Europi radi 68 sati tjedno i 45 sati tjedno mu žena pomaže. To su njemačke statistike. A kod nas se cijela poljoprivredna politika svodi na to da se vlast ne zamjera seljacima. U Europi postoji jedinstvena poljoprivredna politika.

NACIONAL: Iako blokade nisu uspjele, seljaci posljednih dana tvrde da nisu odustali od svojih zahtjeva. Što će se sada događati?

- Neće biti ništa. Seljaci će ići k premijerki, koja im se još prije nekoliko mjeseci zaletjela s obećanjima. Onda će im ona objasniti da je država u krizi, a oni će biti presretni jer su došli na Markov trg i zagazili u one skupe tepihe. Imat će veliki osjećaj važnosti, a na kraju od svega neće biti ništa.

Bilić: 'Veća cijena pšenice je kontraproduktivna'

Svake godine, u vrijeme kad država određuje cijenu pšenice i iznos državnih subvencija, seljačke udruge počnu najavljivati prosvjede. Ipak, Stjepan Bilić smatra da je tražiti veću cijenu pšenice kontraproduktivno za seljake, jer, ako su žitarice skupe, tada se tov stoke ne isplati. 'Mi imamo apsurdnu situaciju jer se išlo davati visoke cijene za primarne proizvode kroz poticaje te se seljacima ne isplati toviti stoku, pa moramo uvoziti prerađene mliječne proizvode i mlijeko, pogotovo kulture koje zahtijevaju puno rada, poput voća i povrća."

'Seljaci žive bolje od učitelja'

NACIONAL: Posljednjih se dana čuje tvrdnja da su poticaji seljacima zapravo samo jedan oblik socijalne pomoći.

- U Hrvatskoj ne postoji socijalna politika koja bi se bavila rješavanjem tog problema, pa se onda kroz te poticaje vodi nerazumna socijalna politika. Nekidan sam gostovao na televiziji, gdje je bio i jedan seljak koji ima 16 hektara zemlje. On od države dobiva 2250 kuna po hektaru, dakle dobiva 35.000 kuna poticaja za zemlju, a ima još za kravu, tele i mlijeko, pa na veličinu imanja godišnje dobije 55 do 60 tisuća kuna poticaja. To je otprilike pet tisuća kuna mjesečno. A seljaka postojeći poticaji ne motiviraju da poveća proizvodnju, jer s pet tisuća kuna mjesečno živi bolje od prosječnog hrvatskog učitelja koji ima manju plaću.

Vezane vijesti

Neće biti prodaje šuma, voda i poljoprivrednog zemljišta

Neće biti prodaje šuma, voda i poljoprivrednog zemljišta

Ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina izjavio je danas u Varaždinu da je stav vlade da su šume, vode i poljoprivredno zemljište nacionalno… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika