Objavljeno u Nacionalu br. 720, 2009-09-01

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

SDP-ova bitka protiv Bandićeve kandidature

Mogućnost da se Bandić kandidira proizvela je u SDP-u turbulenciju neviđenih razmjera. Krug oko Zorana Milanovića doživio je Bandićeve aspiracije kao prvorazrednu opasnost za stranačku koheziju. Bandić je veća smetnja za Milanovića negoli je to - na suprotnoj strani - Nadan Vidošević za Jadranku Kosor. Pobijedi li slučajno Vidošević, reformističke struje u HDZ-u mogu od toga samo profitirati. Bandić je, međutim, za Milanovića opasan šum na kanalu, koji sa svojom potencijalnom kandidaturom nedvosmisleno dovodi u pitanje njegov autoritet

Srećko JurdanaSrećko JurdanaPojedini kandidati za novog predsjednika države listom su se zadnjih dana izjasnili protiv ideja o promjeni predsjedničkog staništa, odnosno zamjeni Pantovčaka za neku jeftiniju lokaciju. Njihov stav je o. k. Ured predsjednika ne služi samo za njegove radne potrebe, već i kao reprezentativno mjesto gdje se primaju državnici. Vila Zagorje u tom je smislu nezamjenjiva, ne samo zbog svoje arhitekture i lokacije, nego i tradicije. Među ostalim, povremeno je u njoj stolovao Broz kojeg se mnogi u svjetskoj politici sjećaju s poštovanjem, i Hrvatska nema nikakvoga razloga da negativno intervenira u tu uspomenu. Temeljna zagonetka, dakako, nije u pitanju gdje će ordinirati predsjednik, već tko bi nakon Mesića mogao postati predsjednik, i na tom planu – kako vrijeme odmiče – dramski zaplet razvija se nezadrživo.

Razmjerno mali broj relevantnih kandidata nedvosmisleno je do sada objavio svoje pretenzije, a neki od njih brzo su ih i relativizirali najavom da bi se ipak radije mogli svrstati iza zajedničkoga kandidata njihove stranačke koalicije. Među onima koji ispipavaju teren prije donošenja konačne odluke, fokus javne pažnje očekivano se usmjerio na Milana Bandića. Mogućnost da se Bandić kandidira proizvela je u SDP-u turbulenciju neviđenih razmjera. Krug oko Zorana Milanovića doživio je Bandićeve aspiracije kao prvorazrednu opasnost za stranačku koheziju. Njihovo raspoloženje prilično je razumljivo. Bandić je veća smetnja za Milanovića negoli je to – na suprotnoj strani – Nadan Vidošević za Jadranku Kosor. Vidošević ide protiv Andrije Hebranga koji za HDZ predstavlja oblik arhaizma i nominiran je u stranci kao još uvijek utjecajna relikvija, s ukalkuliranim skromnim izgledima na pobjedu, a ne kao trijumfalni nosilac HDZ-ove perspektive. Pobijedi li slučajno Vidošević, reformističke struje u HDZ-u mogu od toga samo profitirati, pa makar ga prije toga formalno izbacili iz stranke zbog nepoštivanja statuta. U paradoksu situacije, ekonomist Nadan Vidošević kao predsjednik države vjerojatno bi osnažio i izglede HDZ-a na sljedećim parlamentarnim izborima. Eventualni odlazak iz stranke neće previše utjecati na njegovu ukorijenjenu hadezeovsku posturu, ali njegova eventualna pobjeda itekako će utjecati na image HDZ-a, koji nakon Sanadera u svojim redovima nastoji provesti diskretnu građansku preobrazbu i prikazati se prihvatljivim koliko za Europu, toliko i za dio biračkoga tijela na protivničkim stranama.

U SDP-u je Ivo Josipović čvrst Milanovićev izbor, kojeg stranka iz doktrinarnih razloga na sve načine nastoji pretvoriti u nacionalnu lidersku figuru iako lider nije ni po čemu. Bandić je, u tom kontekstu, za Milanovića opasan šum na kanalu, koji sa svojom potencijalnom kandidaturom nedvosmisleno dovodi u pitanje njegov autoritet. Bez obzira na Sanaderov nagli i misteriozni odlazak s vlasti, razvija se dojam da su interni sukobi u HDZ-u – na pojavnoj razini u svakom slučaju - manje radikalni od internih sukoba u SDP-u. Može se reći da između Jadranke Kosor i Nadana Vidoševića, irelevantno od njihovih stvarnih ili prividnih taktičkih razmimoilaženja, ne postoji nikakav politički animozitet, za razliku od situacije u SDP-u gdje između Milanovića i Bandića taj animozitet postoji, i publika ga uočava. Bandić ima prevelik praktični utjecaj u usporedbi s prodavačem ideološke retorike Milanovićem, i njegov daljnji uspon na političkoj hijerarhiji dovodi, po logici stvari, u pitanje Milanovićevu svrhu. Zato je, na naznake da bi se on mogao kandidirati za predsjednika države, SDP reagirao gotovo bjesomučno. Poručili su mu da će ga odmah izbaciti iz stranke i raspustiti zagrebački SDP, što je gospodina Bandića – znatno manje autonomnog od Vidoševića u odnosu na stranačku politiku – dovelo u krajnje osjetljivu situaciju. Sličnu poruku, usput rečeno, uputili su i Ljubi Jurčiću koji također kontemplira o predsjedničkoj kandidaturi, a u međuvremenu Jadranki Kosor - kako obavještavaju mediji - stavlja na raspolaganje svoje ekonomističke usluge, što se kod (sve militantnije raspoloženoga) Milanovića počelo doživljavati kao izdaja.

Bandić se zapravo suočio s alternativom: ili će postati predsjednik, ili će – politički promatrano – dospjeti na ulicu. Taj oblik kockanja svakako je prerizičan. Tko može bilo kome jamčiti da će biti predsjednik? Predsjednički izbori krajnje su volatilna stvar u kojoj se ne igra va banque. Neke opcije moraju se sačuvati i za budućnost. Gospodin Bandić krenuo je u svoju neformalnu kampanju – preliminarni obilazak Hrvatske i Bosne uz dijeljenje zagrebačkih milodara – s velikim očekivanjima, jašući na predodžbi da je njegova politička figura drastično premašila zagrebačke okvire. Čini se, međutim, da su ga neke ankete objavljene zadnjih dana upozorile na drugačiju realnost. Mislio je da raspolaže s evidentnom prednošću u odnosu na sve druge kandidate, ali pokazalo se – barem kroz spomenute ankete - da to nije točno. Suočen na jednoj strani s vrlo ambivalentnom mogućnošću da postane predsjednik države, i na drugoj s prijetnjom izbacivanja iz SDP-a i gubitka vlasti u Zagrebu, Bandić je počeo neodređeno izjavljivati da će se za predsjednika kandidirati kad bude siguran da može pobijediti. U SDP-u se to – odmah i s radošću – interpretiralo kao njegovo definitivno odustajanje od kandidature. U naslovu članka u jednim prijateljskim novinama kategorički su objavili da je Bandić odustao; on to nikada nije tako eksplicitno izjavio, ali da ga je procjena situacije temeljito pokolebala u namjeri – to je izvjesno.

Loša dijagnoza Svjetske banke; Slučaj ratara

U novom izvješću Svjetske banke, nepovoljnom za Hrvatsku, analitičari zaključuju da vlast u Hrvatskoj ne potiče ljude na aktivno sudjelovanje na tržištu rada, već na pasivnu zavisnost od raznih oblika državnih davanja, među kojima su posebno apsurdne braniteljske mirovine koje nadmašuju prosječnu plaću u državi. Zaključci Svjetske banke potiču na razmišljanje. Egzistencijalna zavisnost pojedinaca od države svakako je u vezi i s činjenicom da mnoge privatne firme poslove mogu dobiti isključivo preko državnih narudžbi, čime je u ekonomiji institucionalizirana potreba za osvajanjem naklonosti režima i raznih državnih tijela kod kojih su koncentrirani kapitali. Bez obzira na branitelje, iako nesumnjivo i zbog njih, mirovinski sustav u Hrvatskoj ocijenjen je kao slab. U nemogućnosti da pronađu posao, ljudi se bore za odlazak u penziju koja – izuzmemo li teško privilegiranu političku kastu – jedva da im može osigurati egzistencijalni minimum. Nezaposlenost raste i zato što je drastično pala obrazovna razina radne snage, čime Hrvatska danas plaća danak dugogodišnjoj degradaciji svoga obrazovnoga sustava. Da se uoči taj fenomen drastičnoga pada razine nacionalne obrazovanosti, nije – uostalom – potrebno čitati studije Svjetske banke. Promatraču će mnogo toga otkriti već i jednostavan pogled na hrvatsku medijsku scenu. Uzroci hrvatske krize raznorodni su i – popularno rečeno – strukturalni, a ne površni. To se u svijetu primjećuje.

Nema mira na hrvatskim poljima, ratari za svoju pšenicu ultimativno traže cijenu koju im ni država, ni mlinari, ni proizvođači kruha, ne žele platiti, tvrdeći da pšenice na tržištu ima na bacanje. Ako pšenice već ima u nepreglednim količinama, zašto je onda kruh toliko skup? – pitaju ratari, i nitko im na to pitanje ne želi odgovoriti. Firme koje se bave kruhom, i koji je – usput rečeno – ispod europskih standarda kvalitete, očito su formirale nekakav tajni kartel koji održava visoke cijene proizvoda bez obzira na cijenu sirovine. Država bi na tom području nesumnjivo morala intervenirati. Na drugoj strani, kod ratara se primjećuje zadrti konformizam. Uporno proizvode pšenicu koje ima previše, i traže da im država za nju plati onoliko koliko traže, i ne pada im na pamet da se prilagode okolnostima i započnu proizvoditi ono što na tržištu ide. Netko je ispravno uočio da danas nije dovoljno biti naprosto seljak; okolnosti traže da se bude i poslovan čovjek.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

registracija
15/3/08

Sandzo, 02.09.09. 12:05

de, de, samo ti mastaj podjelu u SDP. zna Bandy dokle more dobacit i bez tvojeg svrljanja. Bas je Vidosevic opasnost za vojnicki ustrojeni kradeze, jer tu moze doc do haosa njegovom kandidaturom.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika