RADISAV RODIĆ, izdavač Kurira i Glasa javnostiJedan od temeljnih problema većine hrvatskih medija, kada je riječ o tretiranju vijesti plasiranih u Beogradu, jest u tome što hrvatski urednici uopće ne shvaćaju tamošnju medijsku scenu, posebno ne milje beogradskih tabloida, te naivno iz njih preuzimaju razne vijesti ne znajući da su ti tabloidi zapravo propagandno oružje jedne moćne srbijanske političke grupacije, najodgovornije za rat i zločine na tlu bivše Jugoslavije, da ti tabloidi u prvom redu služe za lansiranje raznih dezinformacija. Treba znati što se krije iza beogradskih tabloida, a i znati evoluciju te scene. Potkraj 2001. godine u Srbiji se dogodilo nešto neobično, na kioscima se pojavio novi dnevni list, koji je svoje osnovne karakteristike ukrao – Hrvatskoj. Ukrao je ime, jer se prozvao Nacional prema hrvatskom tjedniku Nacional, o kojem se u to vrijeme u Srbiji jako mnogo govorilo zbog serije članaka hrvatskog Nacionala o crnogorskoj i srbijanskoj duhanskoj mafiji. Uz to, uredništvo novog lista ukralo je još nešto iz Hrvatske, a to je bio dizajn. Novi list je, naime, u potpunosti kopirao dizajn zagrebačkog dnevnika Jutarnjeg lista.

Jedino što nije bilo ukradeno ovim hrvatskim listovima bio je sadržaj, koji je bio potpuno tabloidan, nešto što je bilo u duhu srbijanskog, a ne hrvatskog tiska. Prvi broj tiskao se u 60.000 primjeraka, te se prilično dobro prodao, a – iako je potom naklada lista pala – on se ipak održao, te izlazio još 16 mjeseci. List je lansiran godinu dana nakon što je u Srbiji došlo do promjene vlasti. U listopadu 2000. godine, nakon predsjedničkih izbora i velikih demonstracija u Beogradu, srušena je vlast srbijanskog vožda Slobodana Miloševića, a nekoliko mjeseci kasnije, nakon parlamentarnih izbora, oformljena je koalicijska vlada na čelu s premijerom Zoranom Đinđićem, sastavljena od brojnih stranaka koje su u borbi protiv Miloševićeva režima ranijih godina činile Demokratsku opoziciju Srbije. No, u tu godinu dana, koliko je ta vlada upravljala Srbijom, pokazalo se da je ta velika koalicija nestabilna, pa se vlada sve žešće nalazila na udaru pripadnika bivšeg režima.

Upravo je taj beogradski Nacional uz neke slične listove, koji su se tada pojavljivali, postao poligon za sve žešće napade na vladu Zorana Đinđića. Formalni pokretač Nacionala bio je neki Milorad Antonić, koji je svojedobno izdavao listove u Republici Srpskoj, a za kojeg se sumnjalo da ima veze s nekim srpskim nacionalističkim krugovima te srbijanskim tajnim službama. U to vrijeme pojavio se na kioscima u Beogradu još jedan sličan list pod imenom Identitet, za koji se kasnije ustanovilo da je bio u vlasništvu Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, vođa najjače srbijanske mafijaške bande, tzv. zemunskog klana. Dakle, list je bio izravni medij zločinaca. Ti tabloidi, s beogradskim Nacionalom na čelu, ubrzo su postali glavni poligoni napada na vladu Zorana Đinđića te na njega osobno. Napadi na njega su se intenzivirali, u listovima je čak bilo i otvorenih aluzija kako bi njega trebalo maknuti s vlasti bilo kojim sredstvom, a ti su listovi i producirali kojekakve afere protiv Vlade, i to na temelju pravih ili lažnih dokumenata za koje se uvelike vjerovalo da dolaze iz izvora srbijanskih tajnih službi.

Kasnije se tvrdilo da su ti listovi izravno sudjelovali u medijskoj pripremi atentata na Đinđića. Kada je Đinđić 12. ožujka 2003. godine ubijen u sklopu akcije “Sablja”, kada je pokrenuta akcija hvatanja počinitelja atentata, nalogodavaca, pa je 12.000 ljudi završilo po zatvorima, tadašnje su vlasti zabranile i nekoliko listova koji su sudjelovali u toj medijskoj pripremi atentata, pa su tako zabranjeni i beogradski Nacional i Identitet, čiji je glavni urednik Gradiša Katić i uhićen. No, potom se dogodila još jedna nova neobična stvar. Niti dva mjeseca nakon atentata na Đinđića, početkom svibnja 2003. godine, na ulicama Beograda pojavio se novi tabloid pod imenom Kurir, a većinu redakcije činili su novinari iz ukinutog beogradskog Nacionala, a tamo se zaposlio i Gradiša Katić. Tako je zamjenik glavnog urednika postao Dragan J. Vučićević, koji je taj posao radio i u Nacionalu. Po izgledu list se razlikovao od beogradskog Nacionala, ali je naslijedio njegov tabloidni stil. Zbog ondašnjih političkih okolnosti u početku je list bio politički neutralan, ali će on kasnije pokazati svoju pravu namjeru. Kao izdavač lista figurirao je jedan neobičan čovjek, beogradski biznismen Radisav Rodić.MILORAD ULEMEK LEGIJA imao je posebno povoljan tretman u Kuriru

Taj današnji 62-godišnjak rodio se u selu Ripanj, završio samo zanat, te se još u doba socijalizma počeo baviti trgovinom, ali je došao u sukob sa zakonom, pa je s 32 godine otišao u inozemstvu, radio je u zapadnoj Europi i SAD-u, te zaradio novac, da bi se prije 20-ak godina vratio u Srbiju. No, počeo se naglo bogatiti u doba režima Slobodana Miloševića kada je njegova firma ABC Produkt dobivala razne poslove. Postao je i vlasnik jedne beogradske tiskare, a o njemu se prvi put više pisalo kada je početkom 1999. iznenada postao i izdavač. U njegovoj se tiskari tiskao i opozicijski dnevnik Glas javnosti, koji je smetao režimu, a koji je on u jednom trenutku preuzeo jer je list ostao veliki dužnik njegovoj tiskari. Bilo je to vrijeme kada su Miloševiću odani poslovni ljudi ovako gušili slobodu tiska. Rodić je listu promijenio političku orijentaciju, pa je iskazivao nacionalističke i promiloševićevske stavove, čak i nakon što je Milošević pao s vlasti. Kurir je tada počeo raditi ono što je do tada radio beogradski Nacional.

Bio je to tabloid koji se ponajviše bavio crnom kronikom i skandalima na estradi, ali je istodobno objavljivao i političke komentare, te otvarao razne političke i korupcijske afere, u prvom redu usmjerene protiv tadašnje vlasti premijera Zorana Živkovića, Đinđićeva nasljednika. Bilo je sasvim očito da su brojni materijali koji su poslužili za otvaranje tih afera dolazili iz izvora obavještajne službe. Pri tom valja upozoriti na jednu vrlo važnu stvar, da je Kurir objavljivao i brojne lažne dokumente, izmišljene feljtone, krivotvorene transkripte prisluškivanja nikad obavljenih telefonskih razgovora. Svaki novinarski profesionalac mogao je smjesta ustanoviti da je riječ o sasvim nevjerodostojnom listu, koji laže, podmeće, dezinformira, ali neuki puk, kojem je list bio namijenjen, uvelike je vjerovao onome što je Kurir pisao i što i dalje piše. Jedan od glavnih zadataka kojim se Kurir bavio bila je obrana optuženika za ubojstvo Đinđića, pa su se kroz Kurir lansirale razne teze o tome kako Đinđića nije ubio Zvezdan Jovanović, čovjek Milorada Ulemeka Legije, te kako iza ubojstva nije stajao Zemunski klan zajedno s nekim političkim i vojnim strukturama, nego se širila teza da su Đinđića ubili njegovi suradnici ili strane službe. Između ostalog Kurir je objavio u nastavcima i ogroman intervju s Ulemekom, u kojem je on nijekao krivnju. No, i s Kurirom se dogodilo nešto slično onome što se ranije dogodilo beogradskom Nacionalu. Došlo je do sukoba između Rodića i članova redakcije, pa je u jednom trenutku, u prosincu 2005. godine, gotovo cijela redakcija odlučila napustiti Kurir. Već unaprijed je bilo dogovoreno izdavanje novog lista.

Novac za njegovo pokretanje došao je s Cipra, gdje je svojedobno Milošević zajedno s drugim članovima svojeg režima položio ogroman novac, a kao izdavač je figurirao mladi, dotad uglavnom nepoznati beogradski poslovni čovjek Đorđe Stefanović. Iz Kurira je otišao glavni urednik Đoko Kesić, te postao glavni urednik novog lista, a Vučićević, koji je do tada bio zamjenik glavnog urednika u Kuriru, sada je taj posao preuzeo u novom listu. Plan je bio da se list zove Dnevni Kurir, ali to beogradski Trgovački sud nije dopustio pa je uzeo ime Press. Novi list nastavio je ono isto što je ranije radio beogradski Nacional, a potom Kurir, bio je to sočni tabloid okrenut crnoj kronici i estradi, ali i namijenjen otvaranju pravih, a posebno mnogo lažnih afera, sve na tragu iste one linije zagađivanja srbijanskog javnog mnijenja uz pomoć laži iz tajnih službi. Iako su mnogi očekivali da će nakon odlaska ovih ljudi Kurir propasti, Rodić je uspio održati list dovođenjem novih ljudi te korištenjem resursa iz drugog svojeg dnevnika, Glasa javnosti. Tako sada na beogradskom tabloidnom tržištu glavni rat vode Kurir i Press, po mišljenju beogradskih analitičara, glasila dviju različitih struja u srbijanskoj tajnoj službi. Kurir je desnije orijentiran od Pressa, te objavljuje nešto više očitih falsifikata i dezinformacija, ali to čini i Press. I jedan i drugi divljački napadaju pojedine političare, često objavljujući izmišljotine, laži, falsificirane dokumente. Posebno su u posljednje vrijeme iz Kurira napadali i vrijeđali vođu vladine stranke G17+, pa je iz te stranke i došla inicijativa da se izglasa u parlamentu krajnje restriktivan zakon o medijima. Njegov glavni cilj je da uguši Kurir i Press, ali i neke druge slične listove koji su se u posljednje vrijeme pojavili.