Na koji se način u pojedinim dijelovima Hrvatske shvaćaju pojmovi 'medija', 'javnosti' i sličnih trica eksplicitno smo mogli svjedočiti tijekom nekoliko recentnih tjedana. Nakon što se aktualni gradonačelnik Splita bestidnim metodama obračunao s pojedinim novinarima, koji su se usudili kritički pisati o njegovim potezima ('Jedi govna, majmune'), zadarski župan i HDZ-ov adut Stipe Zrilić u svom je ispadu bio nešto suptilniji. Naime, rečeni se gospodin odlučio ukazati kao izvršni partijski cenzor prema tamošnjoj javnosti, donoseći nedavno u službenom dokumentu novi režim za medijsko praćenje sjednica Kolegija župana. Prema dijelu Zrilićeva totalitarnog 'pravilnika o radu', na ove će sjednice moći dolaziti samo oni novinari koji se njemu sviđaju. Ili, kako je on to oblikovao, sjednici neće moći prismrditi novinari za koje 'sam župan bude ocijenio da netočno i neistinito prikazuju podatke iz materijala ili rasprave sa sjednica župana i kolegija'.

Tako je naš Zrilić, osim što zabranjuje javnosti nadgledanje rada demokratske institucije, dodatno promaknuo samog sebe, kao fizičku, pravnu i diktatorsku osobu, na poziciju izvršnog eliminatora javnih prijetnji. Već ga se može zamisliti, kako za kancelarijskim stolom, uz prvu jutarnju kavu ili rakiju, župan Zrilić lista i promatra, gleda i prevaguje, ne bi li od novinara što prate gradsku politiku uvidio kojekakve subverzivne pisanije; naime, one što se ne uklapaju u shemu 'podataka iz materijala'. Bilo da je riječ o 'neistinitom prenošenju rasprava sa sjednica župana i kolegija', 'neistinitom pisanju u nepotizmu i okrupljenom kriminalu', ili pak 'neistinitom osvrtu o grabežu zelembaća' - sve je to, naravno, iz Zrilićevog rakursa - neistina. A neistinu pravi državni birokrat ne trpi, kao što se ni očnjaci i pjena na Kerumovu pitoresknom licu ne pojavljuju bez da ga se 'nepravedno' optuži za 'nešto'.

Koja je onda razlika između Keruma ('Jedi govna, majmune') i župana Stipe i ima li je uopće? Suštinske razlike zapravo nema. Naime, oba su se pokazala kao pojedinci koji svim svojim malograđanskim bićem istinski vjeruju da je takav odnos prema javnosti legitimna situacija. Međutim, razlika između ove dvije vlastodržačke sorte jest njihov asortiman refleksa kojima pristupaju temi. Dok novinar (ili, ne daj bože, pripadnik kojekakve civilne udruge) zna da svaki trenutak proveden kraj Keruma riskira da ga zapljusnu gradonačelnikove verbalne iznutrice, zadarski reporteri imaju posla s nešto reprezentativnijim primjerkom hrvatskog malograđanskog PR politikanstva.

Naime, Kerum je 'nova' generacija političkih odličnika, koje obilježava nastup eliminiran bilo kakvih 'demokratskih fasada' kada se 'opći s javnošću'. Kerum najprije šalje u pizdu materinu, pa onda progovara - ako mu se prohtije. A Zrilić? Zrilić je partijski vojnik, nad čijom je glavom godinama vršena sustavna mentalna lobotomija, pa se on - s obzirom na zahtjeve svoje zagrebačke matrice - ponaša sasvim sukladno situaciji. Lišen boljih demokratskih običaja, Zrilić je, takoreći, nadasve prirodan hrvatski političar. On zabranjuje, te se preventivno oslobađa nelagode da novinare šalje u pizdu materinu. Činjenica da se nalazi na vlasti u jednom od rigidnijih partijskih bastiona (Zadru), našem junaku daje još više 'za pravo' da službenim putem dirigira javnošću, kojoj bi u normalnim situacijama i u normalnoj državi trebao polagati račune.

Iako možda potpuni anonimus na nacionalnoj razini, župan Zrilić svakako je opće mjesto hrvatske političke močvare, pa ga kao takvog i valja primjetiti. Naime, koliko god nas uvjeravali da su se stvari promijenile od kada su politički upokojeni tipovi poput Ljube Ćesića Rojsa, svako malo na obzoru pojavi se neki zrilić, te nas podsjeti koliko se pojedincima na vlasti teško odreći obrazaca ponašanja koje su učili u komunizmu. Ili nešto bliže - tuđmanizmu. Naime, svjedoci smo još jednog pokušaja nakaradnog kreiranja hrvatske malograđanske verzije orvellovskog ministarstva istine. U tom našem svemiru, glavni junaci baštine siromašne intelektualne i kulturne obrazce, ne batinaju samo zato jer bi završili u zatvoru, ali zato sa nesmiljenim cinizmom inficiraju javno tkivo poželjno oblikovanim informacijama, kako to već Partija dozvoljava i sporni 'poslovi i transakcije na terenu' zahtijevaju.

No, kad smo već spomenuli onu 'zagrebačku matricu', bilo bi nepravedno da takvo nešto ostavimo nedorečenim. Naime, za preciziranje ove primisli, dostatno se prisjetiti poražavajućeg tretmana hrvatske vlade prema pitanju otvorenosti svojih sjednica za javnost. Prema istraživanju nevladine organizacije GONG, više od pola sjednica Vlade odvija se iza debelo zakračunatih vrata. Što se tamo radi? Većina stvari zauvijek će ostati zamračena nepoznanica. Otvorene sjednice ionako su oblikovane u revijalnom tonu, podešene da ministar Kalmeta i njegovi kolege prigodno pokazuju nove kravate.

Kad smo već krenuli u preciziranje, stvari valja podesiti na još konkretnijoj razini - na iskazanoj ljubavi Jadranke Kosor prema medijima, što ona iz dana u dan strastveno potvrđuje svojim istupima. Najblistavija je ona da država 'neće trpjeti one medije koji upotrebljavaju govor mržnje'. Izjava je to kojom je predvodnica hrvatske politike zapravo postavila nedostižne standarde za svoje podređene klimoglavace. Ako na ovakav način materiju razmatra jedna čelnica Vlade, onda je Zrilić sa svojim 'formalnim zabranama' sasvim logična posljedica tih maštarija.

Ako ćemo biti i malčice zlobni, onda bi mogli kazati kako je stvarnost zadarske javnosti, odnosno java u kojoj Zrilić caruje, zapravo dugogodišnji san centralne ispostave u Zagrebu. Naime, pasivni krajevi su mjesta gdje se političari nerijetko razilaze s pravilima hinjene pristojnosti, a kritička javnost biva istrebljena na nivou trajnog incidenta. Da je takva prilika na nacionalnoj razini, sasvim je pouzdano da bi Vlada sutra krenula sa 'škopljenjem' preostalih novinara po Markovu trgu.