Objavljeno u Nacionalu br. 721, 2009-09-08

Autor: Nina Ožegović

Interview

Giorgio Surian: Istarska idila hrvatskog prvaka Scale

Hrvatski bas bariton Giorgio Surian (55) nastupao je na najuglednijim europskim pozornicima, a za Nacional govori o svojoj karijeri, braku s glazbenicom Leonidom Surian te angažmanu u HNK Split zahvaljujući kojemu će ga napokon i hrvatska publika moći češće gledati i slušati uživo

UTOČIŠTE U ISTRI
Nakon intenzivnog ljeta, koje je proveo pjevajući u Rimu i Veroni, Giorgio Surian odmara se u Istri
gdje ima staru obiteljsku kućuUTOČIŠTE U ISTRI Nakon intenzivnog ljeta, koje je proveo pjevajući u Rimu i Veroni, Giorgio Surian odmara se u Istri gdje ima staru obiteljsku kuću"Kad uhvatim malo slobodnog vremena, svratim u Istru na odmor i tu radim rukama u drvu i kamenu, evo, ova kamena gromada postat će lavandin", ispričao nam je čuveni svjetski bas bariton Giorgio Surian (55), podrijetlom iz Rijeke, prvak milanske Scale. Surian je čest gost najvećih svjetskih pozornica, od Nacionalane opere u Parizu do Metropolitana, i po mnogima trenutno najbolji interpretator Scarpije, zlog šefa policije iz Puccinijeve "Tosce", a od jeseni bi trebao ući u stalni angažman splitske opere. To ga posebno raduje jer se "zbog dugogodišnje neprisutnosti na hrvatskim pozornicama osjeća pomalo odbačeno". Novi angažman u Splitu trebao bi mu donijeti nastupe u "Faustu" i "Tosci", a možda će "uskočiti i u Verdijevog 'Falstaffa' te u 'Mazepu' Petra Iljiča Čajkovskog u zagrebačkom HNK-u", no zbog recesije, kaže, "sve se može izjaloviti". To nam je povjerio dok smo razgovarali na malom imanju obitelji Surian u minijaturnom istarskom selu, 20-ak kilometara od Učke, gdje je zajedno s obitelji svratio na kratki odmor.


NACIONAL: Imali ste vrlo intenzivno ljeto. Gdje ste sve pjevali?
- Sredinom lipnja nastupao sam u Veroni u "Aidi" i "Carmen" kojom je dirigirao Placido Domingo, a zatim u srpnju sam u Karakalinim termama u Rimu, u sklopu uglednog ljetnog festivala, pjevao Scarpia u "Tosci". To antička ruševina izgleda fenomenalno, kao pravi raj. Kad je Mussolini 1933. godine otvarao tu pozornicu stalo je 20 tisuća ljudi, znatno više nego u Arenu u Veroni. Nekad je pozornica bila u središtu ruševina i imali smo odličnu akustiku. Tada su se pobunili zaštitari baštine rekavši da posjetitelji uništavaju starine i pozornicu su izbacili van, a zatim su napravili improvizirano gledalište na skelama gdje može stati samo tri tisuće ljudi. Tu je akustika puno lošija i da bi nas publika mogla čuti, moramo biti ozvučeni mikrofonima. Bilo je jako dobro, jedino što se ta modernistička "Tosca" s jakom antiklerikalnom porukom nije baš svidjela publici, a ni meni. Više volim klasičnije opere. I onda sam se u kolovozu vratio u Veronu gdje sam pjevao u "Carmen" toreadora Escamilla.









NACIONAL: Skladatelj Alfi Kabiljo je za vas napisao ulogu Casanove u istoimenoj komičnoj operi, čija će praizvedba biti za mjesec dana u Rijeci. Kako se dogodilo da na kraju ne pjevate tu ulogu?

- Recimo da se nije uskladilo moje vrijeme s kazališnim. Trebao sam pjevati u Rossinijevoj operi "Talijanka u Alžiru", a oni zbog mene nisu mogli pomaknuti datum premijere. Zatim je Rossinijeva opera otpala, a riječki HNK je već uzeo drugog pjevača. Postoji mogućnost da tu ulogu pjevam na Zajčevim danima u Rijeci, no moramo se vremenski poklopiti. I oni me moraju službeno pozvati. Što se tiče same opere "Casanova", nekoliko puta sam se sastao s maestrom Kabiljom i došli smo do ideje da se na nekim mjestima ubace francuske, ruske i melodije drugih krajeva gdje je Casanova putovao, a također da on povremeno govori s nekim od stranih naglasaka. To je jako lijepi komad. OBITELJ NA PREMIJERI
Giorgio Surian kao Falstaff u Firenzi s kćeri Leonorom i sinovima Stefanom i GiorgiomOBITELJ NA PREMIJERI Giorgio Surian kao Falstaff u Firenzi s kćeri Leonorom i sinovima Stefanom i Giorgiom

NACIONAL: Za vaš kažu da ste najbolji Scarpia na svijetu. Kako ste savladali tu tešku i zahtjevnu ulogu?
- U nekim kritikama uspoređivali su me s Titom Gobijem, velikim Scarpijem, i drago mi je kad dobijem takav kompliment. Scarpia je vrlo kompleksan lik, a pjevački je težak i u nekim dijelovima je bliži baritonu. Uloga je teška i zato što se radi o stvarnim likovima: Tosca je bila pjevačica u Rimu, Cavaradossi slikar, a Vitelio Scarpia je došao iz Napulja na poziv kraljice da uguši bunu u Rimu. To je verizam i te uloge treba snažno interpretirati, što je meni puno bliže od čisto pjevačkih rola. Ljetos u Rimu uloga Scarpije je totalno promijenjena: od šefa policije Scarpio je postao šef inkvizicije u kostimu kardinala i to je zahtijevalo dodatni angažman. Kad se pripremam za neku ulogu, uvijek je pripremim i glumački. Glumu obožavam, oduvijek mi se sviđala, možda sam ja neki promašeni glumac. Još na početku karijere uvidio sam da mi stajanje i pjevanje na sceni nije dovoljno. Tražio sam nešto više.

NACIONAL: Otpjevali ste više od 160 uloga. Koje uloge preferirate?
- Pjevao sam u više od 160 opera, misa i oratorija, a godišnje sam znao debitirati u desetak opera, no sve sam ih zaboravio, pogotovo one koje sam brzo naučio jer u mozgu držim samo one aktualne. Najdraže su mi uloge s kojima sam imao najviše uspjeha. To su Scarpia u "Tosci", zatim baritonska uloga Falstaffa u "Falsaffu" u Firenzi gdje je dirigirao Zubin Mehta, a pravo mi je otkriće bila baritonska uloga Schicchia u komičnoj operi "Gianni Schicchi" u Splitu. Volim i ulogu u operi "Hoffmanove priče", koja se rijetko izvodi. Volim i ulogu Mefista u Gounodovom "Faustu". Basovima su uglavnom namijenjene uloge đavola i popova, ponekad očeva, koji spašavaju situaciju. Ja sam cijeli život pjevao bas, sve češće pjevam i bas baritonske uloge, a u zadnje vrijeme i duboke, dramatske baritonske uloge. Nemam problema s visinom i lako sam savladao kratku, ali užasno tešku ulogu Escamilla u "Carmen", koju sam pjevao u Areni u Veroni pred 15 tisuća ljudi. Prije te uloge trčao sam 20 dana kako bih stekao kondiciju da ju otpjevam s dovoljno snage i strasti.

NACIONAL: Nastupate u najvećim dvoranama svijeta, primjerice, u Covent Gardenu, Scali i Metropolitanu, stalno putujete po cijelom svijetu, družite se s najvećim zvijezdama svjetske opere. Jeste li zadovoljni?
- Iskreno, ne sviđa mi se kako sam postavio svoj život, a s druge strane znam da mora biti tako. Kad idem na neko gostovanje od mjesec dana, iznajmim stan i živim pomalo tupo: ujutro odlazim na probu, zatim učim, slijedi ručak, pa odmor, a onda opet proba i navečer predstava. I tako dan za danom, punih mjesec dana. A bez takvog ritma, operni pjevač ne može funkcionirati, jer uvijek mora biti "naštiman". Ponekad odem u neki muzej, ali nisam motiviran jer to radim bez obitelji, koja mi je jako važna, a s druge strane znam da me čeka posao i ne mogu se prepustiti plandovanju. Uz to, izgubiš kontakt s prijateljima. Zato u pauzama najviše volim doći ovdje u Istru gdje je stara kuća mojih predaka i tu stalno nešto kreiram, najviše od kamena i drva. Uvijek sam volio nešto kreirati. Još sam kao dijete sakupljao stare novčiće i sličice, kasnije zajedno sa suprugom starine, a danas pomalo i slikam. U zadnje vrijeme uhvatio sam se kraškog kamena i radim lavandin, sudoper, koji ću postaviti u kuću. Napravit ću i kamenu fotelju, kao tron. Sam uramljujem i slike, a svi zajedno restauriramo namještaj i fungiramo kamene zidove.

GIORGIO SURIAN s dirigentom Zubinom MehtomGIORGIO SURIAN s dirigentom Zubinom MehtomNACIONAL: Gdje zapravo živite?
- U malom mjestu Mogliano Veneto između Venecije i Treviza gdje imamo kuću. Dok sam studirao i pjevao u Scali, živio sam 12 godina u Milanu, no tada se stariji sin Giorgio razbolio od astme i krenuli smo prema moru i završili u Moglianu. Giorgio studira ekonomiju i jako ga zanima građevina, a mlađi Stefano ide na glazbeni konzervatorij i studira pjevanje, on je tenor i vjerojatno će iduće godine imati debi. I Giorgio ima prekrasan glas pa ćemo vidjeti što će biti. Svoju ljubav prema kreiranju, prenio sam i na sinove i kći Leonoru. Giorgio vodi obnovu stare kamene štale u Istri i to radi odlično, vari pivo, a obojica sviraju i skladaju. Leonora pak u slobodno vrijeme slika, kao i ja i supruga, a svoju kamenu kuću u Istri uredila je s puno pažnje i ukusa sakupljajući stare stvari.
u društvu zvijezda

NACIONAL: Često u razgovoru spominjete suprugu Leonidu. Kako funkcionira brak dvoje glazbenika?
- Leonida je završila klavir i pjevanje, i uvijek mi je bila najstroža kritičarka i najbolja savjetnica. Joj, kako me znala ubiti u pojam svojim rigoroznim kritikama! I sada se zajedno upjevavamo i ona mi kaže sve što ne valja direktno u lice, bez uljepšavanja. Kako sam ja stvarao karijeru, to me je često odvodilo na putovanja, a Ida se bavila djecom. Naime, da smo oboje stvarali karijeru, možda bi naša djeca završila na ulici, kao narkomani. Kad sam dolazio kući nakon turneja, uvijek su me čekala radosna djeca, koja su se jako zaželjela tate. A tko mi je radio tu reklamu? Moja supruga! Leonida je svoj dio obavila jako dobro, moja me djeca obožavaju i dobro se slažemo.

NACIONAL: Nastupali ste uz Placida Dominga, Josea Carrerasa i Luciana Pavarottija, no što je bilo sa slavnim partnericama? Možete li reći kakav su dojam ostavile na vas?
- U vrijeme kad sam počeo pjevati već je završilo vrijeme divizma tako da sam imao malo prilika da pjevam s velikim zvijezdama. Dobro se sjećam slavne američke mezzosopranistice Marilyn Horne koja je bila poznata po otresitosti, no kao kolegica je bila vrlo kolegijalna. Upoznali smo se u Veneciji gdje smo već desetak dana imali probe za Händelov "Orlando". Kad smo čuli da konačno stiže velika diva, posložili smo se na scenu i čekali je u redu. Čim je stigla krenula je direktno prema meni, pružila mi ruku i rekla: "Čast mi je raditi s vama". Bio sam iznenađen jer sam mislio da će me ignorirati. Bila je ljubazna s pjevačima i oko sebe je širila dobru atmosferu, no s ljudima iz kazališta je bila oštra i neljubazna. Jednom je rekla da joj je jako hladno zbog klime i zatražila da joj donesu pokrivač. Ja sam se ponudio, međutim, šapnula mi je da gledam kako se to radi, inzistirajući da joj ga donesu ljudi iz direkcije kazališta. Joan Sutherland je često nastupala zajedno sa suprugom dirigentom Richardom Bonyngom, a ponašali su se u kazalištu kao tata i mama. Kad smo snimali jednu ploču, ona je u pauzama plela čarape, a zatim joj je muž rekao da je njezin red i ona je skočila pred mikrofon, stavila ruku na bok i otpjevala ariju, kao od šale. Međutim, muž je tražio da ponovi jer nije bilo najbolje, a ona mu je odgovorila da nije dobro čuo i zatim su se pred svima malo svađali i sve je djelovalo jako familijarno. Kad je on bio zadovoljan, ona se vratila na svoju stolicu i nastavila plesti čarape. SURIAN KAO MEFISTO u Gounodovu 'Faustu'SURIAN KAO MEFISTO u Gounodovu 'Faustu'

NACIONAL: Možete li nam ispričati kako je otkriven vaš pjevački talent?
- Rođen sam i odrastao u Rijeci, a moji su roditelji imali restoran u Opatiji i nisu imali puno veze s muzikom. No ja sam već kao dijete slušao na radiju operne arije iz "Trubadura", "Nabucca" i drugih koje su me fascinirale. Pitao sam majku kakve su to pjesme, a ona nije znala odgovor jer nije bila muzički školovana. Kad sam imao deset godina, uštedio sam nešto novca i počeo kupovati singlice s najpoznatijim opernim arijama. Kasnije sam sakupio impozantnu kolekciju ploča s operama. Znači, nitko me nije usmjerio prema muzici, to je bilo u meni.

NACIONAL: Kako to da ste studirali u Ljubljani, a ne u Zagrebu?
- U životu slijediš onoga koga voliš. Moja supruga Leonida i ja upoznali smo se u Rijeci gdje sam išao u muzičku školu. Zatim je ona odlučila studirati klavir i pjevanje u Ljubljanu i ja sam pošao za njom. Bilo mi je svejedno gdje studiram - jedino mi je bilo važno da pjevam. Nakon akademije zajedno smo se usavršavali na konzervatorijima u Trstu i Padovi. U to vrijeme već sam bio angažiran u riječkom kazalištu gdje sam stekao veliko scensko iskustvo. Debi sam imao u Rijeci s 20 godina u operi "Moć sudbine" gdje sam pjevao tešku, basovsku ulogu. Tada se u riječkom kazalištu našao neki ne previše poznati talijanski tenor, koji je pjevao neku malu ulogu u Scali. On me je pomno slušao i kad se vratio u Milano rekao je dirigentu u Scali da je u Rijeci čuo mladog perspektivnog basa. Nakon godine dana otišao sam na natjecanje u Busseto, Verdijev grad, a u žiriju je bio i taj dirigent Scale, koji mi je rekao da sutradan dođem u Scalu na audiciju. Kako sam već bio iskusan pjevač, odmah su me primili na usavršavanje, a nakon samo šest mjeseci uskočio sam u baritonsku ulogu u Rossinijevom "Mojsiju" kao alternativa. Zatim sam na maloj sceni Scale pjevao u pet komornih opera, uslijedio je Beethovenov oratorij "Krist na Maslinskoj gori" u velikoj Scali i konačno 1982. godine pravi debi u Verdijevoj operi "Ernani" pod ravnanjem Ricarda Muttija. Kasnije sam u Scali pjevao Verdijeva Guglielma Tella i brojne druge Verdijeve likove.

NACIONAL: Koji profesori su najviše utjecali na vas?
- Na mene su najviše utjecale tri osobe. Prva je Antonio Beltrami, pijanist, orguljaš i dirigent, koji je bio sekretar milanske Scale, a zatim profesor na njihovoj školi. On me je tretirao kao sina; naučio me fraziranju, talijanskom belcantu i još mnogim detaljima. Drugi profesor je bio Gianpiero Malaspina kod kojeg sam učio tehniku pjevanja. I ta tehnika me dovela do milanske Scale. Treći je profesor povijesti teatra s likovne akademije, koji me naučio glumiti. Njima sve dugujem. Tu je i Cesare Manzoni, bivši direktor milanske Scale, koji je imao nevjerojatno veliko povjerenje u mene - dao mi je čak 50 uloga u Scali. Kad sam pjevao na audiciji u Scali, on je trčao kao lud dolje u gledalište kako bi me slušao i od tada mi je uvijek davao podrušku. Kad mi je ponudio da pjevam Don Basilija u "Seviljskom brijaču", pitao me mogu li pjevati ariju La Calugna u originalu. Naime, Rossini ju je napisao jedan ton više i malotko je sposoban to otpjevati pa se uglavnom reže jedan dio. Rekao sam da ću probati. I uspio sam. To je bila moja karta uspjeha. Uz iskrenost i autentičnost. Čim se počne folirati, nije dobro. Kasnije sam je pjevao skoro 30 godina u Scali.

NACIONAL: Jako malo ste nastupali u Hrvatskoj, osobito u Zagrebu. Što je tome bio razlog i da li ste se osjećali zakinutim što niste imali priliku pjevati pred hrvatskom publikom?
- Rođen sam u Hrvatskoj i jako mi je žao što nisam više pjevao u Hrvatskoj. Najgore mi je bilo kad sam prije dvije godine imao koncert u Glazbenom zavodu i kad su me na radiju najavili kao "znamenitog talijanskog basa". Čak nisu znali da sam hrvatski! Bilo mi je teško... Sve je to ispalo nezgodno, no ne bih htio ulaziti u razloge zašto nisam češće nastupa u Hrvatskoj jer nikoga ne bih htio kritizirati. U Zagrebu sam nastupao jedino u vrijeme maestra Vladimira Kranjčevića, koji me poznaje još iz doba kad me je ohrabrivao u riječkoj školi "Ivan Matečić Ronjgov". Kasnije me je u ratnim godinama pozvao u Zagreb da pjevam u "Carmen", a zatim i u Varaždin, a ja sam se rado odazvao pozivima, usprkos velikoj zauzetosti, jer nikad nisam zaboravio kako me je hrabrio kao početnika. Nekoliko puta sam nastupao i u dvorani "Vatroslav Lisinski" i to je bilo sve. U Rijeci nisam bio omiljen od početka karijere, a u Split su me prvi put pozvali tek prošle godine. Možda je problem bio i u meni. Naime, ugovorima sam bio vezan dvije, tri godine unaprijed, a ovdje se često sve organizira u zadnji trenutak pa nam se termini nisu poklopili.

SURIAN KAO SCARPIA u 'Tosci' u RimuSURIAN KAO SCARPIA u 'Tosci' u RimuNACIONAL: Prošle godine ste pjevali u četiri različite produkcije na četiri različita jezika u četiri države. Kako to uspijevate uskladiti i kako ovladate svim tim jezicima?
- To mi se stalno događa, a ponekad pjevam u čak sedam produkcija. Prošle godine pjevao sam u "Evgeniju Onjeginu" Čajkovskog na ruskom u Cagliariju na Sardiniji, zatim u Beethovenovom "Fideliju" na njemačkom u Modeni i Regio - Emiliji, te u Baden Badenu u Njemačkoj, onda Offenbachove "Hoffmanove priče" na francuskom u Nici, pa u operi "Gianni Schichi" na talijanskom u Splitu, no talijanski ne računam kao strani jezik. Često pjevam na francuskom i njemačkom, ponekad i na engleskom i staroengleskom, jednom sam pjevao cijelu operu na portugalskom, a zna mi se dogoditi da pjevam i na češkom jeziku. Kako to uspijevam? Prvo mi izvorni govornik polagano pročita u kazetofon tekst opere, a zatim ja ispod originalnog teksta, koristeći samo meni jasne znakove, napišem kako se to izgovara. Onda napravim prijevod teksta. Tek kad razumijem tekst, mogu ga osjetiti i emocionalno interpretirati. Zatim prelazim na muzički dio, učim melodiju, pa odlazim kod pijanista da slažemo pratnju. I to ponavljam, a što se više ponavlja, lakše ulazi u memoriju. Puno mi je bilo teže što sam u "Fideliju" morao govoriti na njemačkom jeziku. Naime, kad pjevate, teško se primijeti strani naglasak, no kad se govori, sve se vidi. Dglavnom sam dobivao dobre kritike; jednom su mi u Francuskoj napisali "kako nisam Francuz, ali imam dobar naglasak".

NACIONAL: U kom smjeru ide današnja opera?
- Ankete govore da više ljudi posjećuje opere nego nogometne stadione. To zvuči pretjerano, no ako uzmete u obzir da samo u Njemačkoj ima 200 teatara, koji u prosjeku imaju oko tisuću mjesta, to znači da samo jedne večeri jednu operu vidi 200 tisuća ljudi. U sedam dana vidi je milijun i 400 tisuća ljudi! Na nogometne utakmice ide se samo vikendom. S druge strane, važni su sponzori, multimilijarderi koji sufinanciraju teatre i bez njih bi mnoga kazališta propala. To još nije slučaj u Italiji gdje su teatri državni, no u Americi je to često jer im se umanjuje porez za iznos koji ulože u kulturu. Koliko čujem, to ni u Hravatskoj nije rasprostranjeno, a bez sponzorskog novca ne mogu se raditi ni veliki spektakli, koji će privući publiku.

Suradnja s Riccardom Mutijem

■ NACIONAL: Tijekom karijere surađivali ste s nekim od najvećih dirigenata svijeta, od Herberta von Karajana do Riccarda Mutija i Claudija Abbada. Svi su različiti i imaju specifičan način rad. Kako ih pamtite?
- Evo razlike između Mutija i Abbada. Muti kaže: “Želim da to napraviš ovako i nikako drukčije”. A Abbado kaže: “Da li ti odgovara ovako? Trebamo li malo usporiti?” No na kraju obojica naprave onako kako oni žele, jedino što Abbado to postigne na finiji i kultiviraniji način, a Mutti puno direktnije pa ponekad zvuči kao diktator. Ja više volim kad mi dirigent konkretno kaže ono što želi nego da mi neodređeno daje upute jer me to zbunjuje. I nikada ne ulazim u posao dirigenta, on određuje tempa i načine pjevanja, a redatelj vrstu glume, a ja se tome prilagođavam. A zatim tome dodam svoj pečat i na svoj način učinim ono što oni žele.

Biografija

1954. rođen u Rijeci
gdje je završio
muzičku školu
■ diplomirao pjevanje na
Akademiji za glasbo u Ljubljani i
Conservatorio di musica “C. Pollini”
u Padovi, a usavršavao se u Scali
■ stekao magisterij glazbenih
umjetnosti na Visokoj školi za gazbenu umjetnost u Lovranu; pjeva repertoar
od baroka do suvremene glazbe
■ 1974. debitirao u riječkom HNK-u
kao Gvardijan u Verdijevoj operi
“Moć sudbine”
■ 1979. kao slobodni umjetnik
nastupao širom svijeta, od Salzburga i Pariza do New Yorka i Tokija;
u Metropolitanu briljirao kao Don Basilio
u Rossinijevom “Seviljskom brijaču”
■ 1982. debi u milanskoj Scali u
Verdijevoj operi “Ernani”
■ 1996. odličje zvijezde Danice
s likom Marka Marulića
■ otpjevao 160 uloga, snimio
15 nosača zvuka za kuće Decca,
His Master’s Voice ...
■ 2008. profesor na zagrebačkoj
Muzičkoj akademiji

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika