Prvi i najbolji komentar ovih "pušit ću - kakit ću" izmjena Zakona o ograničavanju pušenja ičega osim vladine genijalnosti i vizionarstva dao je jedan moj prika, ugostitelj:

- A ko proizvodi te filtere za čisti zrak u kafiću? Bogati, a da nije oni Hebrangov Štimadzu, a?!

Ne znam bavi li se Shimadzu i tom djelatnošću, ali znam da su izmjene ovog "pušačkog" zakona debilne do bola, umobolnije čak i od one prethodne verzije s apsolutnom zabranom pušenja u svim zatvorenim prostorima. Jer, evo, što da sad, u skladu s izmjenama zakona, napravi ugostitelj koji ima kafić od 53 četvorna metra? Po zakonu, morao bi odvojiti 10 kvadrata tog prostora za pušače, ali nakon tog odvajanja ostaje mu samo 43 kvadrata za nepušače, a to je površina u kojoj - po istom tom zakonu - svak može pušiti koliko ga je volja. Kako će se rješavati takvi slučajevi? Nikako, naravno, kao i većina slučajeva reguliranih većinom hrvatskih zakona...

Bože dragi, a stvari su tako jednostavne: ako je državi doista isključivo do zdravlja njezinih građana (do toga, dakle, da penzići žive čim dulje, u što je po dosadašnjim iskustvima teško povjerovati) trebala bi naprosto stimulirati ugostitelje koji ne žele dim u svojim lokalima. Onima koji blizu sebe i dalje žele nas pušače valjalo bi ostaviti dosadašnje poreze i namete (ili ih čak povećati, ali samo mrvicu) a gazdama nepušačkih birtija sniziti sva davanja državi za petnaestak posto. Pa neka se vlasnici lokala sami odluče kakvu klijentelu žele i što im se više isplati. (To vam je ono što se zove "slobodno poduzetništvo").

Za manje od tri mjeseca pokazalo bi se što kome više odgovara, a i nacija bi, statistički gledano, zasigurno i tada pušila manje (misli se samo na duhan).

A kad smo već kod statistike - baš me zanima hoće li ikad svjetlo dana ugledati statistički podaci o tome koliko je država uštedila ovim, sad već skoro polugodišnjim, eksperimentom? Koliko je manje državnog novca otišlo na liječenje plućnih i kardiovaskularnih bolesnika? Više ili manje nego na jednokratnu nabavku protupožarnog maziva za tračnice u Rudinama? Više ili manje nego na onaj Vukelićev most? Više ili manje nego na jednog jedinog Bukovca iz Vidoševićeve zbirke, ili ijednog odijela iz Hebrangova ormara? Više ili manje od svote koju sam ja u zadnjih 26 godina iz svojih prihoda uplatio mirovinskom osiguranju, a da nikad nisam zatražio ništa zauzvrat, nikakvu medicinsku uslugu?

Tko zna, možda mi uskoro ipak zatreba - za koji dan pomoći ću onom priki s početka da zazida ona tri "suvišna" kvadrata i tako smanji svoj poslovni prostor (okej, izgubit će cirka stol i pol, ali ako produži šank za samo metar, to će se ublažiti, a i novi WC za invalide sigurno će mu donijeti kakav bonus, znamo koliko se u Hrvatskoj drži do takve vrste skrbi) na milinovićevski dopustivu površinu, a pri građevinskim poslovima, znamo, često stradaju prsti i leđa, pogotovo nama amaterima. Ministar Milinović i cijela hrvatska vlada, kladim se, tad će i moj heksenšus ili puknuti nokat, ako samo jednom zakašljem pred doktoricom, pripisati bolestima uzrokovanima pušenjem, pa će moći reći da je, eto, i moj račun stigao na naplatu.

I nastaviti ubirati golemi porez i trošarine na cigarete, te iz njega davati proračunske poticaje uzgajivačima duhana, poljoprivredničkoj podvrsti koja se nikad dosad nije ni na što žalila niti prijetila blokiranjem prometnica ili granica.

Gospodine Milinoviću, ja bih strašno rado prestao pušiti, čak i mnogo više no što biste vi to od mene htjeli, ali ne upuštam se u to samo zato jer je konzumiranje duhana, uz javno pisanje, jedini preostali način kojim se mogu suprotstaviti vašoj pameti, pameti vaših poslodavaca i pameti vaših birača.