Damir NovotnyU većini razvijenih ekonomija čini se da je najgore prošlo te se vraća ekonomski optimizam, no hrvatsko gospodarstvo se nalazi u dubokoj strukturnoj i strateškoj krizi koja može trajati godinama nakon što se europsko i svjetsko gospodarstvo oporavi od recesije u kojoj se danas nalazi. Prosječan pad nacionalnog dohotka u EU će vjerojatno u 2009. iznositi oko 4%, dok će oporavak u većini zemalja uslijediti već u proljeće 2010. Mnogi se pri tome slažu da će novi ciklus ekonomskog rasta biti dinamičniji u zemljama centralne i istočne Europe, posebno Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj. Mađarska i ekonomije u jugoistočnoj Europi značajnijem rastu se mogu nadati tek za nekoliko godina.

OPORAVAK GOSPODARSTVA EU NEĆE AUTOMATSKI ZNAČITI i oporavak hrvatskog gospodarstva. Hrvatska više ne može računati na automatizam ekonomskog rasta kao u proteklom desetljeću, u kojem je domaća potrošnja bila dominantan pokretač. Nastavak rasta temeljen na domaćoj potrošnji neće više biti moguć. Visok vanjski dug će predstavljati dodatan teret, a za izlazak iz krize će biti potrebno nekoliko godina. Pri tome su jednako visoke šanse za dugogodišnju stagnaciju. Ukoliko domaći BDP ne bude rastao po stopama iznad 4%, u narednom će desetljeću hrvatska ekonomija stagnirati, odnosno zaostajati za zemljama-članicama EU. Slovenija je već 2008. dosegla 90% prosjeka BDP-a u EU, a primjerice Češka preko 80%. Ekonomsko usporavanje u eurozoni i čitavoj Europskoj uniji ponajmanje je pogodilo ove dvije zemlje, a sve prognoze govore da će već naredne godine njihove ekonomije nastaviti s dinamičnim rastom. Hrvatska ekonomija sa svojih 63% prosjeka EU u 2008. te s mogućim padom u ovoj godini iznad 5%, dodatno će se udaljiti od usporedivih europskih nacionalnih ekonomija. Gospodarski rast i povećavanje zaposlenosti u srednjem roku se neće dogoditi sam od sebe, već može biti isključivo rezultat snažne i fokusirane državne intervencije. Vlada mora odustati od prekomjernih javnih investicija te velikih socijalnih transfera i subvencija koje nisu ostvarile ciljeve. S obzirom na otvorenost domaće ekonomije, na dosegnutu razinu privatne i javne potrošnje, novim se vladinim (i nadamo se pratećim monetarnim) politikama mora ostvariti konvergencija cijena, plaća (i mirovina), kamatnih stopa, proizvodnosti rada i efikasnosti kapitala s zemljama u europskom okruženju. Dosadašnje ekonomske politike su kreirale ekonomske strukture i različite dualizme (razlike u razvijenosti između regija) koji predstavljaju kočnicu ekonomskog rasta. Potpuno nova kompozicija ukupnih vladinih politika je potrebna kako bi se te barijere otklonile i smanjila različita stečena prava, te dinamizirali ekonomski procesi.

DALJNJA LIBERALIZACIJA TRŽIŠTA JE NUŽNA kako bi se cijene približile cijenama u susjednim zemljama. Nije moguće nastaviti vođenje socijalne i dnevne politike preko cijena energenata i komunalnih usluga, dok su s druge strane cijene telekomunikacijskih usluga i hrane značajno više od razine tih cijena u razvijenim zemljama europskog zapada. Ulaskom u članstvo EU, a posebno kada Hrvatska pristupi eurozoni, mora doći do konvergencije cijena i vjerojatnog šoka kakav su doživjele neke nove članice. Politika hrvatske vlade mora iskoristiti vrijeme prije pristupanja u članstvo EU kako bi se kroz liberalizaciju preostalih segmenata domaćeg tržišta stvorile pretpostavke za približavanje nivoa relativnih cijena. Rast cijena u srednjem roku, kao posljedica liberalizacije tržišta, može biti u funkciji fiskalnih politika, ali i politika povećavanja dohodaka kućanstava. S rastom cijena bi također mogle rasti zaposlenost i plaće, ali taj rast naravno mora biti prvenstveno posljedica rasta proizvodnosti rada. Za to je potrebna liberalizacija radnog zakonodavstva i tržišta rada. Cilj mora biti povećavanje zaposlenosti s današnjih 57% radno sposobnog stanovništva na preko 70%, kao što je to slučaj u Češkoj (75%) ili Sloveniji (čak 80%). Fleksibilizacija radnog zakonodavstva i otvaranje domaćeg tržišta rada za radnu snagu iz inozemstva postaje nužnost. Novi ciklus rasta hrvatske ekonomije će se temeljiti na rastu inozemne potražnje i domaćih investicija u realnom sektoru, prije svega u poljoprivrednoprerađivačkoj industriji. Ulaganja domaćih i inozemnih poduzeća te povećavanje efikasnosti kapitala na razinu efikasnosti u primjerice Sloveniji i Češkoj, bez državnih poticaja gotovo je nemoguće zamisliti. Država dakle mora poreznim i fiskalnim politikama poticati ulaganja. Smanjivanje poreznog opterećenja korporativnih dohodaka i plaća, direktno subvencioniranje investicija, kapitalna ulaganja u privatna poduzeća, preuzimanje troškova prekvalifikacije radne snage i troškova prilagođavanja postojećih poduzeća samo su neke od mogućih mjera.

DRŽAVNA INTERVENCIJA U TOM SMJERU MORA BITI SNAŽNA, u visini od 5% BDP-a odnosno oko dvadesetak milijardi kuna godišnje. Takvim volumenom državnih intervencija bi se u već za nekoliko godina mogla značajno povećati zaposlenost te povećati stope rasta na 4-5% godišnje. Fiskus ta sredstva mora jednostavno pronaći preraspodjelom postojećih fiskalnih rashoda. U funkciji ovog cilja bi, osim fiskalne reforme bila potreba i porezna reforma. Oporezivanje imovine i kapitala, o kojima se već godinama govori, može povećati efikasnost ulaganja preusmjeravajući raspoložive investicijske potencijale u segmente realnog sektora koji mogu dinamizirati ekonomski rast. Hrvatska ekonomija, unatoč svim ograničenjima ima potencijal ekonomskog rasta i povećavanja zaposlenosti. Brzina izlaska iz krize međutim danas isključivo ovisi o Vladi i njenim potezima.