Zoran FerićProšloga smo tjedna, između napisa o zakonu protiv pušenja, umjetne oplodnje i velike pomirbe sa Slovenijom, u Jutarnjem mogli pročitati i članak o Centru za estetsku kirurgiju, koji je prije godinu dana osnovan unutar Zavoda za plastičnu, rekonstruktivnu kirurgiju na Rebru. Iz teksta je vidljivo da spomenuti centar radi na tržišnim principima, kao i bilo koja privatna klinika za plastičnu kirurgiju i da na taj način kliničkoj bolnici ostaje znatan dio novca od pacijenata koji su odlučili svoj estetski ili rekonstrukcijski zahvat povjeriti specijalistima s Rebra. Operacije u okviru velike klinike u kojoj je dostupno gotovo sve, znatno su sigurnije za pacijente, a praktične su i za liječnike i samu bolnicu. Ukratko, jedna se državna bolnica u okolnostima krize i smanjenja troškova za zdravstvo, okreće tržišnim principima i to je sasvim normalno. Po svoj će prilici ovakav trend slijediti i ostale velike klinike u zemlji čime će se brojni i skupi estetski zahvati učiniti znatno sigurnijima.

NO U TOJ STVARI MENI JE ZANIMLJIVO zapravo ono što je dovelo do takve situacije. Ono što stvara interes i potražnju. Kako to da liječnici koji se tradicionalno brinu o ljudskom zdravlju, a upravo zdravlje smatramo najvažnijim u našim životima, moraju krpati svoj budžet prodajući ljepotu? Kad bismo prosječnog čovjeka našega kulturnog kruga, prosječnoga europejca upitali što je za čovjeka najvažnije, po svoj prilici bi rekao da je to zdravlje. I mi si, čestitajući, obično želimo zdravlja i sreće. I to, što smo stariji, češće ćemo spomenuti upravo zdravlje. Pa kako to da smo onda spremni više novaca potrošiti na ljepotu, nego na zdravlje? Koje su, zapravo, naše istinske vrijednosti? Ne ono što pišemo u čestitkama ili govorimo na rođendanima, nego ono što se može vidjeti na tržištu? Kad naše preferencije prevedemo u potražnju i novac, vidimo da nam je odnekud, ni sami ne znamo kako, ljepota važnija i od zdravlja i od sreće. Za nju smo, naime, spremni izdvojiti više novaca. Možda je to naprosto zato što smo zdravlje, ako smo se rodili i veći dio života živjeli zdravi, skloni uzimati kao nešto normalno, nešto što će oduvijek biti uz nas i, konačno, nešto na što kao ljudska bića imamo pravo. Svi zdravi ljudi su u svome zdravlju nekako jednaki, u toj velikoj i sretnoj republici zdravih jednakost je postignuta u neobično visokome postotku. Međusobno se ispitujemo za zdravlje, u riječima „pozdrav“ i „zdravo“ nekako je sadržano i to zdravlje, ali zapravo ne mislimo ozbiljno o njemu dok ga ne izgubimo. To je tako čak i danas kad su zdrav život i zdrava prehrana postali sveobuhvatni trendovi. Ljepota je pak u našoj kulturi kriterij za jednu prilično okrutnu segregaciju. Ljude i nesvjesno vrlo često dijelimo na one zgodne i one manje zgodne, ali ni za boga to ne bismo htjeli priznati. Ni sebi, a ni drugima. Oni koje se smatra ružnima, zapravo su ljudi drugoga reda. I tako su naša društva, demokratizirajući se, polako nadišla rasnu segregaciju, diobu po nacionalnom, rodnom ili vjerskome ključu, ali razlikovanje lijepih i ružnih pokazuje se otpornim na sve te oblike korektnosti. I zato je ljepota na cijeni. Zato smo spremni plaćati velike sume za velike grudi i velike usne, a još veće sume za, recimo, manji nos ili manje uši. Zato se ide pod nož, zato smo spremni na različite vrste rezanja. To je imperativ da bismo se pridružili maloj i sretnoj obitelji lijepih. Velik broj ljudi danas nije zadovoljan svojim tijelom te su u svakome trenutku uz pomoć dobroga kirurga spremni od toga tijela prilično efikasno pobjeći. Za naše zemaljske dane to je nekako i uredu. Ali što je s uskrsnućem? Je li danas za religioznoga čovjeka moguće uskrsnuće kakvo nam nudi Katolička crkva, uskrsnuće u vlastitome tijelu? Uskrsnut ću u vlastitom tijelu, pita se prosječni europski vjernik, no je li u onom prije ili poslije liposukcije? U onom prije povećanja dojki s 3 na 6 ili poslije?

NEOZBILJNO PITANJE, REĆI NE NEKI, postavljeno na neozbiljan i uvredljiv način. Ali, kad bismo sasvim ozbiljno pitali prosječne ljude koji vjeruju u uskrsnuće bi li htjeli uskrsnuti, većina bi bez razmišljanja odgovorila da bi htjeli. No, kad bismo ih pitali hoće li biti zadovoljni ako uskrsnu u svojim tijelima, posve sam siguran da većina ne bi bila zadovoljna tom činjenicom i da im se baš ne bi svidjelo tijelo u kojemu su proveli život. Nezadovoljstvo tijelom koje nije samo propadljivo, nego je u zadnjih tridesetak godina i prilično promjenjivo, danas je tolika da financijski postaje najisplativija grana medicine ona kirurgija koja prodaje ljepotu, a ne zdravlje? Naše nezadovoljstvo vlastitim tijelom, koje je donedavno smatrano dijelom vlastita identiteta, ugrožava nam i ideju da nam se duša vrati u tijelo i da tjelesno uskrsnemo.

PITANJE, MA KOLIKO SE ČINILO SMIJEŠNIM, ZAPRAVO JE VRLO OZBILJNO: u kojoj su mjeri predodžbe što ih prosječan vjernik ima o zagrobnom životu i uskrsnuću uskladive s tehnologijama koje svakodnevno mijenjaju naš način života i, pogotovo, naš način predočavanja? Kao, uostalom, i naše zahtjeve koji se mogu činiti i oholi i bogohulni, ali koje nam nameće vrijeme u kojemu živimo. Ako nam plastična kirurgija može dati novo tijelo, ili barem dobar dio novoga tijela, logično bi bilo da tako nešto očekujemo i od Boga. Hoćemo li već sutra, razmišljajući o uskrsnuću, misliti i o katalogu tijela koja nam stoje na raspolaganju? Visoka plavuša s čvrstom peticom, vitka brineta s prirodnom trojkom, ili plavokosi ljepotan uskog lica, plavih očiju i obrva tamnih kao ljetna noć. I što će se, uostalom, s čovjekom dogoditi ako u svojim religijskim predodžbama odjednom naiđe na neograničenu ponudu. Kako se odlučiti? Hoće li prosječan vjernik stajati pred tim strašnim izborom kao uplašeni balkanac pred policom sa tri hiljade vrsta sireva u nekom francuskom supermarketu? Teška odluka. Izgledati kao Kim Basinger ili Penélope Cruz? Uskrsnuti kao Tom Cruise ili Hugh Grant? Uostalom, tko bi normalan želio izgledati kao običan čovjek, kao netko tko nije poznat i slavan i prema kome se vrednuje ljepota svih ostalih ljudskih bića? Vjerojatno bi bilo jako malo takvih ekscentrika. Je li onda Raj mjesto u kojemu u blaženstvu prebiva barem trideset milijuna muškaraca koji izgledaju kao Elvis i pedeset milijuna žena koje imaju lice i tijelo Catherine Deneuve? Možda, jer raj možemo zamisliti kako hoćemo. No, bilo bi to jako čudno mjesto s ljudima istih tijela i različitih duša. Naime, ljudi izgleda puno više vole svoje duše, pa čak i kad su pune ozbiljnih mana, nego svoja tijela. Hoće li upravo to biti najozbiljniji problem jednog takvog estetiziranog raja?