Putopis Jasena Boke bogat je najraznovrsnijim peripetijama, a sadrži i brojne fotografije koje je autor napravio na svojem egzotičnom putovanju započetom u pustinji Gobi jašući na deviMislim da je hrabrije ustajati svakog jutra u šest sati i raditi u Kerumu za tri tisuće kuna nego putovati Azijom, osobito ako se kao ja bolje snalazite u Kabulu nego u svakodnevnom životu, kaže Jasen Boko (48), bivši kazališni kritičar Slobodne Dalmacije, predavač scenske kulture na splitskom Filozofskom fakultetu i autor uzbudljive putopisne knjige “Na Putu svile” u izdanju Profila u kojoj duhovito opisuje nesvakidašnje putovanje po središnjoj Aziji prateći trag Marka Pola, ali obrnutim putem - od drevnog grada Xiana u Kini preko pustinje Taklamakan i doline Kalaša gdje je ušao kao prvi Hrvat pa sve do rodnog Splita.

Na putovanje je krenuo sam, kao što uvijek radi, koristio se lokalnim prijevoznim sredstvima, od magaraca i deva do trošnih autobusa, a spavao u lokalnim hotelima od jedne sobe od 20 četvornih metara gdje spavaju svi putnici. Knjiga je intrigantna i po tome što u njoj “polemizira” s Markom Polom razotkrivajući “netočnosti i izmišljotine njegovog putopisa”. Iako je do sada objavio već pet knjiga i napisao nekoliko dječjih drama, Boko je prošle godine, kaže, “sit svega” dao otkaz i postao, “slobodni umjetnik”, a “troje djece prehranjuje pišući i radeći kao kazališni selektor”.

NACIONAL: Knjiga “Na Putu svile” ima intrigantan podnaslov - Kako nam je lagao Marko Polo, a na nekoliko mjesta njegov putopis nazivate izmišljenim i dosadnim. Možete li to argumentirati?

- Knjiga “Putovanje Marka Pola” nije putopis nego kombinacija trgovačkog izvještaja, nabrajanja udaljenosti i klišeiziranih i kolonijalno iskrivljenih opisa stanovnika, koji najčešće izgledaju kao čudovišta, pogotovo ako nisu njegove vjere. Knjiga je zapravo dosadna, a u to se može uvjeriti svatko tko pročita prvih nekoliko poglavlja. Druga je stvar što mi neke stvari, konkretno tu knjigu, uzimamo zdravo za gotovo, a nismo je nikad ni pogledali. Mi smo u Hrvatskoj očito nespremni za raspravu o tom putniku. Ipak je Polo “naš čovik”, rođeni Korčulanin, čija je obitelj zapravo podrijetlom iz Šibenika, uopće, prava Hrvatina, što je još jedna mistifikacija. Da se razumijemo: Polo je zaista prvi putnik koji je Europi donio vijesti o zemljama iza Perzije. Ali o tome gdje je on zapravo bio i što je radio i danas se zna jako malo. Veliki dio “fantaziranja” u toj njegovoj knjizi vjerojatno ide na dušu njezinu pravom piscu - popularnom autoru fantastičnih romanci Rustichellu iz Pise, s kojim je Polo dijelio genovski zatvor.

NACIONAL: O čemu je konkretno lagao?

- Polo se hvali da je godinama bio ambasador na dvoru Kublaj-kana te guverner nekih provincija, međutim, on se nigdje ne spominje u mongolskim arhivima, u kojima je zabilježen apsolutno svaki detalj. Zatim, on i Rustichello samo su tri puta upotrijebili kineske nazive za kineske gradove i provincije, a svi su ostali na perzijskom ili turskom kako ih je mogao čuti od putnika s tih strana. Da je zaista proveo 17 godina na dvoru u Pekingu i bio namjesnik cijele kineske provincije, zar ne bi bilo logično da se barem povremeno pojavi i neki kineski naziv? Neobično je što ni jednom riječju nije spomenuo Kineski zid, ali zato knjiga obiluje srednjovjekovnim fantastičnim pričama o zmijama koje mogu u jednom zalogaju progutati cijelog čovjeka i opisima seksualnih aktivnosti nestašnih žena koje se same ili uz muževu ili majčinu pomoć nude strancima. Ne znam kako je stigao toliko proputovati ako je stalno konzumirao tuđe žene da ne bi odbio ljubazne domaćine.I PJEŠICE KAD JE TREBALO Jasen Boko nad dolinom Hunze, u Karakorumu, gdje ni deve ne mogu prolaziti pa se roba prenosi na kozama ili ovcama

NACIONAL: Nakon prethodnih putovanja po Australiji, Južnoj Americi, Indokini, Indiji i drugim egzotičnim zemljama, zašto ste se odlučili za čuveni Put svile, i to lokalnim prijevozom - džipovima, magarcima, devama, pješice?

- Put svile mi je fascinacija otkad sam prvi put zašao u Aziju i dotaknuo tu mitsku rutu, još prije 25 godina. A kako imam manu, ili je to vrlina, ne znam, da svoje maštarije i realiziram, došlo je vrijeme i za ovu. Cilj mojih putovanja uvijek je samo putovanje, a ne dolazak na određeno odredište, a Put svile, koji je povezivao dvije različite kulture, europsku i azijsku, sa svim tim osvajačima i karavanama koje su prešle preko njega, još od starog vijeka, jednostavno mi je bio logičan izbor. Lokalni prijevoz sigurno nije samo marketinški trik, jedini prijevoz koji na tim mjestima postoji najčešće jest lokalni i njime putuju jedino lokalni ljudi, nema turista. A to je bio još jedan plus u mojoj odluci.

NACIONAL: Jeste li unaprijed odredili točnu maršrutu putu, cijepili se protiv raznih bolesti, učili osnove, primjerice, kineskog jezika?

- Projekt sam pripremao dvije godine, od traženja sponzora do realizacije. Nikad ne učim osnove tih jezika jer ih je nemoguće naučiti. Uzdam se u svoj talent mahanja rukama i šarm osmijeha, što uz otvoreno srce odlično funkcionira. Na tom putu napričao sam se s bezbroj zanimljivih ljudi, a zajednički su nam bili jedino osmijeh i dobra volja, što nedostaje komunikaciji u Europi. Čitao sam i literaturu o tim krajevima. Iako se nikad ranije nisam cijepio, a ni ozbiljnije razbolio, ovaj put me moj osobni epidemiolog i dobar prijatelj Željko Gizdić cijepio kao mladu voćku, iako sam pružao otpor. No ipak pazim i ne pijem vodu iz svakog bunara na koji naiđem, ali nisam ni paranoičan. Kao i svaki moj put, ni ovaj nije bio točno isplaniran. Odavno znam da moja omiljena uzrečica - život je ono što nam se slučajno događa dok mi planiramo kako ćemo ga živjeti - ima veliki broj pristalica u Aziji. Imao sam ugrubo skiciranu crtu puta, doći od Xiana na istoku Kine do Splita, a kuda ću točno proći nisam znao, rutu su mijenjali teroristički napadi, ofenzive talibana, zapljene heroina ili pogrešni autobusi u koje bih ušao. Kad stvari prihvatite takvima kakve jesu, onda može biti jako zabavno.

NACIONAL: Zašto ste krenuli obrnutim putem - od Xiana, dakle, najistočnije točke Puta svile, prema zapadnoj točki - Mediteranu?

POVRATAK DOMU Jasen Boko u rodnom Splitu gdje je do prošle godine radio u Slobodnoj Dalmaciji- To su isplanirali Kinezi, koji mi zbog Olimpijade nisu dali vizu kakvu sam tražio, ali se nisam bunio s obzirom na to da sam jednom, zbog svog pisanja o Tibetu, polemizirao u novinama s “atašeom za tisak” kineskog veleposlanstva u Zagrebu. Originalna je zamisao bila putovati do Xiana jednom rutom, a vraćati se drugom. Budući da u tim krajevima čovjek snuje, a Centralni komitet odlučuje, morao sam, kako bih iskoristio takvu vizu, hitno letjeti za Xian i vraćati se polako. Ruta je vodila Kinom na zapad, kroz pustinje Gobi i Taklamakan, u nemirnu pokrajinu Xinjiang i legendarni Kašgar, važnu oazu na Putu svile u kojoj se i danas kao i prije dva milenija održava nedjeljni sajam kao iz 1001 noći. Onda sam se preko gotovo 5000 metara visokog prijevoja Khunjerab sjurio nezaboravnim cestama niz Karakorum na jug, u Pakistan do Peshawara. Tu su mi talibani napadom na prijevoj Khyber poremetili planove pa sam morao odustati od kopnenog puta za Kabul, a letjeti nisam htio - to je bilo jedino pravilo puta. Zatim sam zaobišao Afganistan i kroz nemirni Baludžistan ušao u Iran, gdje me jednim dijelom rute ispratila policija jer su turisti omiljena meta krijumčara heroina. Kroz Iran ušao sam u Tursku, na Mediteran sam izišao u Antalyji i onda polako preko Balkana kući. Trudio sam se da što više skrećem s rute, nikako nisam išao najbližim putem.

NACIONAL: Što vas se najviše dojmilo? Jesu li to bili napušteni pustinjski gradovi u Kini, susret s Ujgurima, tvornice za proizvodnju kopija poznatog svjetskog oružja u Pakistanu?

- A što me se nije dojmilo? Jako mi je teško izdvojiti jedan ili nekoliko događaja, jer su razne atrakcije bile svakodnevne, od pantomimske predstave na stadionu u Iranu, zemlji koju su proglasili osovinom zla, do čuvene razrušene tvrđave Alamut gdje je živjela sljedba asasini, što dolazi od iskrivljene riječi hašašini, konzumenti hašiša. No najviše su me se dojmili obični ljudi, koji su mi uvijek pomagali nudeći mi jabuke, čaj, cigarete. Ne znam što bi bilo da nisam nakon više od 15 godina ponovo propušio! Kad bih u nekoj vukojebini na autobusnoj stanici pokušavao kupiti kartu za prekosutra za autobus za recimo Dunhuang, to je uvijek bio igrokaz u kojem se mahalo rukama i objašnjavalo širokim gestama, a u njemu su sudjelovali svi koji su tuda prolazili. Kartu sam uvijek dobio, no to ne znači da je uvijek bila za autobus, dan i odredište koje sam tražio, ali i to je dio putovanja, zar ne?

NACIONAL: O tom kraju svijeta većina ljudi ima predrasude poput onih da Kinezi jedu pse. Što se promijenilo zadnjih godina?

- Svijet se danas temelji na predrasudama, premda ta sa psima nije dobar primjer, jer Kinezi i stanovnici Indokine zaista jedu pse, postoje specijalizirani, jako popularni restorani te vrste. Svijet se stalno i ubrzano mijenja, ali i dalje postoje mjesta koja još nije dohvatila globalizacija, a mene baš takva zanimaju. Ne mislim da bi svijet trebao biti globalno selo u kojem se krećete iz zemlje u zemlju, a da ne promijenite ni izgled hotelske sobe ni gastronomsku ponudu. Boli me nestanak tih specifičnosti, ali ću nastaviti tražiti mjesta gdje ih još ima. A Put svile sastoji se gotovo isključivo od takvog, specifičnog svijeta.

NACIONAL: Je li susret s narkodilerima bio najdramatičniji trenutak na putovanju?

- Najdramatičnij trenutak bio je kad sam zapeo u kanjonu pod tvrđavom Alamut u Iranu i malo je nedostajalo da i danas budem tamo i da mi se ne zna trag. Spasile su me gotovo zaboravljene alpinističke vještine. Bez obzira na to što se bavim dramom, nisam sklon dramatičnosti, premda znam da bi knjizi pomoglo da vam sad ispričam kako sam bježao pred ljudožderima, banditima, talibanima i ne znam čime sve ne. Bilo je mnogo neuobičajenih i neočekivanih situacija, ali s tom dramatičnošću skloni smo često i pretjerati.Lokalne žene iz pograničnog kineskog mjesta Taškurgan

NACIONAL: U poglavlju “Zašto Hrvati ne putuju?” iznosite zanimljivu tezu o tome da Hrvati nisu predisponirani da putuju jer su se tijekom prošlosti dosta naputovali po središnjoj Aziji, te da se čak spominju u kineskim analima. Možete li to objasniti?

- Moja priča o tome da su se Hrvati stigavši na Jadran prije 13 stoljeća umorili od putovanja i odlučili živjeti od turizma i ugostiteljstva duhovito je poigravanje, ali da su Slaveni mnogo prije invazije na Europu bili među narodima koji su harali stepama središnje Azije znanstveno je nesporno. U kineskim analima, među neprijateljskim nomadskim, ratničkim narodima spominje se i ime za koje znanstvenici smatraju da su zapravo Slaveni. Buge, Tuge, Loveli, dakle hrvatski očevi i majke, u to se vrijeme još nisu rodili, pa te ratnike na konjima ipak ne bih zvao Hrvatima, nego Slavenima. Kineski zid stoljećima je građen samo s jednim razlogom - da spriječi provale pljačkaša, gotovo u pravilu Huna. To je trajalo stoljećima, a onda su se Huni sa svojim prijateljima, Avarima i svim tim društvom okrenuli konačno na zapad, pustili Kineze na miru i stigli u Europu kako bi antičku kulturu poravnali sa zemljom. Eto vam i danas Huna u hrvatskoj politici kao u priči.

NACIONAL: Zašto uvijek putujete sami? U čemu je prednost?

- Sam se najbolje snalazim, osim sebi komplicirao dosadno, ne fali mi društvo za ispraznu priču, a nisam strašljiva osoba da bih se osjećao sigurniji uz nekog. Kad se putuje u paru, ljudi su usmjereni jedno na drugo, ovako sam bio usmjeren na ljude koji su me okruživali, a svrha ovog putovanja i jest bila da upoznam lokalne ljude.

NACIONAL: Kako ste pronašli sponzore za to putovanje?

- Najviše mi je pomogao prijatelj od kojeg nisam tražio sponzorstvo - Michael Unsworth i njegova tvrtka Adria-Azija, a zatim Hrvatska poštanska banka, Radio Dalmacija kao medijski pokrovitelj, Ministarstvo kulture RH koje je prepoznalo kulturološku i književnu stranu mog projekta te Grad Split i njegov bivši gradonačelnik. Pomogla je i Turistička zajednica Korčule koja je Marka Pola prepoznala kao zaštitni znak i u tome ih, nadam se, neće omesti moja knjiga. I bez svih tih ljudi otišao bih na taj put, jer kad zagrizem, ne puštam lako.

NACIONAL: Knjigu ste posvetili jednoj od vaših kćeri, Katarini, “kojoj ste zbog tog putovanja na tri mjeseca oduzeli tatu”. Kako vaša obitelj podnosi odvojenost, strahuje li dok vas nema, održavate li kontakt dok ste na putu?

- Nije lako četverogodišnjem djetetu povremeno oduzeti tatu, ali navikli smo se već i ona i ja, kao i dvije starije cure. Kate je dovoljno maštovita da je svojima u vrtiću svakodnevno izmišljala priče gdje se nalazim, zašto bih još nekom život? Nije mi nikad dosadgdje je i koga sreće njezin tata. Ima bujnu maštu pa možda jednom i ona postane - Marko Polo. Svi su u Dalmaciji začuđeni kako me toliko malo ima doma, a s druge strane sasvim je normalno da pomorci budu stalno odvojeni od obitelji i to se nikad ne postavlja kao problem. Zašto nekom život i zanimanje ne bi moglo biti putovanje?