GLUMA I MODA Natašu Janjić Boris Banović stavio je na 5. mjesto najbolje odjevenih glumicaU samo tri godine Nataša Janjić postala je jedna od najzanimljivijih mladih hrvatskih glumica. Sve je počelo 2006. kad je, kao malo poznata glumica koja je došla iz Splita, diplomirala na zagrebačkoj akademiji, dobila nagradu za najbolju sporednu žensku ulogu u filmu “Sve džaba” redatelja Antonija Nuića. Međutim, kako ju je kazalište puno više privlačilo od filma, ali i televizije, nije sljedeće dvije godine srljala s ulogama sve dok lani nije dobila ulogu u srpskom filmu “Sveti Georgije ubiva aždahu”, zatim je glumila u televizijskoj seriji “Mamutica”, a ove se godine pojavila na Pulskom festivalu u dva filma, “U zemlji čudesa” Dejana Šorka i “Kenjac” Antonija Nuića.

“Kenjac” se prije 10 dana počeo prikazivati u kinima i u njemu Nataša Janjić glumi suprugu zagrebačkog Hercegovca Bore (Nebojša Glogovac) te otkriva njegovu povijest i povijest njegove obitelji tijekom desetodnevnog posjeta njegovu rodnom hercegovačkom kraju. “Kenjac” je i ovogodišnji hrvatski kandidat za Oscara, a kako je i “Sveti Georgije ubiva aždahu” srpski kandidat za Oscara, ona glumi u dva ovogodišnja oscarovska kandidata. Kako to već biva, uskoro se našla na senzacionalističkim novinskim stranicama. U Srbiji su je, nakon agencijskog istraživanja provedenog na 30.000 ispitanika, proglasili jednom od najpoželjnijih djevojaka na svijetu, u Hrvatskoj je svrstavaju među najbolje odijevene osobe, a brojne kazališne uloge zasjenila je početkom godine vijest o njezinu raskidu četverogodišnje veze s redateljem Antoniom Nuićem.

NACIONAL: Uloga u “Kenjcu” meni je dosad najbolja vaša filmska uloga. Iako ste često govorili da su vam omiljene uloge otkvačenih i fatalnih žena, uloga u “Kenjcu” sasvim je suprotna i odlično vam pristaje. Je li to stvar godina ili nečeg drugog?

- Pa ne bih rekla da je stvar godina jer bi to značilo da su najbolje uloge rezervirane za glumce u poznijim godinama. Sigurno iskustvo ima veze s nekim dobro odigranim ulogama, jer i odabir postane važan i u slučaju ove uloge poklopilo se da me priča interesirala, znala sam je emotivno prepoznati, ali i da ju je Antonio Nuić negdje od samog početka i namijenio meni, da ne kažem, čak i pisao za mene.

NACIONAL: Kako ste dobili ulogu u najskupljem srpskom filmu “Sveti Georgije ubiva aždahu”? To pitam jer dobro znam koliko su brojne srpske glumice bile ljubomorne što nisu one dobile tu ulogu?

- Srđan Dragojević tražio je glumicu za glavnu ulogu Katarine koju nije pronašao među srpskim glumicama. Organizirao je regionalnu audiciju na koju sam bila pozvana i ja, i prošla. Svidjela sam mu se, a i sama sam, iskreno, kao nikad prije toga, imala osjećaj da je uloga kao stvorena za mene. Uživala sam snimati taj film i bio je velik izazov za mene. NACIONAL: Je li vam rad na tom filmu donio ulogu u srpskoj seriji “Na terapiji” koja se u Srbiji počinje prikazivati sljedećeg mjeseca? - Pretpostavljam da je film donio i ulogu u seriji. Rad na tom filmu i boravak u Srbiji pomogao mi je da svladam jezik, a oni općenito poprilično prate našu kinematografiju i hrvatsku televiziju i jako su im poznati hrvatski glumci. Osim toga, za tu seriju bila sam pozvana tek na audiciju, i opet, na moju veliku radost i iznenađenje, prošla.

NACIONAL: “Sveti Georgije” je na kraju doživio osrednji uspjeh, ali vi ste ostali upamćeni, čak ste u jednoj anketi u Srbiji izabrani za jednu od najpoželjnijih djevojaka na svijetu. Jeste li probudili staru strast Srba prema Dalmatinkama? Što bi na to rekao Željko Kerum, gradonačelnik Splita?

- “Sveti Georgije” dosad je osvojio niz nagrada na srpskim festivalima, čak sam i sama ljetos na Niškim filmskim susretima osvojila jednu, tako da to jest svojevrstan uspjeh filma. Pretpostavljam da će otići i na poneki inozemni festival ili barem doći još u hrvatska kina. A što se tiče ovih nekih sporednih titula, nasmijavaju me. Istina je da se raspamete kad čuju da si iz Dalmacije i posebice su slabi na Split, ali to mi je simpatično. Politiku i bilo kakve političke konotacije isključujem iz takvih paušalnih opservacija.

NACIONAL: Jesu li vam, umjesto “nagrade za seksepilnost” u Srbiji, ipak draže nagrade s prošlogodišnjeg kazališnog festivala u Užicu, Festival bez prijevoda, gdje ste ulogom Helene u “Snu ivanjske noći” pobijedili kazališnu konkurenciju iz bivše države?

- To je bila moja prva međunarodna glumačka nagrada i bilo je slatko dobiti je u tako širokoj konkurenciji. A i financijski je bila jača od bilo koje dotad osvojene kod nas.

NACIONAL: Koliko je i kako na vas utjecala nagrada za najbolju sporednu ulogu u filmu “Sve džaba” u Puli, s obzirom na to da do tada niste imali previše filmskog iskustva i bile su vam tek 24 godine? Bili ste jednako mladi i kada ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu za uloge u predstavama “Život x 3” i “Što ćemo sad?”.

- Bio je to moj prvi posjet filmskom festivalu i stigla sam s dva filma, bili su to “Sve džaba” i “Volim te” redatelja Dalibora Matanića. Iznenadilo me da mi je moje prvo filmsko iskustvo donijelo nagradu. S druge strane, ne znam koliko kod nas profesionalno znače ta i druga priznanja, jer poznajem slučajeve gdje su nagrađeni glumci vrlo često čekali na svoju sljedeću priliku jako dugo. Intimno mogu reći da vesele i svakako upotpunjuju CV. Isto je i s kazališnim nagradama. Ne postoji ljestvica po kojoj tvoja karijera opipljivije ide prema gore. Ne bih htjela ispasti malodušna, struka te cijeni, ali publici možeš biti potpuno nezanimljiv do prve reklame ili sapunice. Kazalište je za šire mase neka vrsta ekshibicionizma, i gotovo odabir onih koji nisu “uspjeli” ili se tek “uspinju”, dok hrvatski film tek odnedavno počinje rušiti stereotip da je dosadan.

NACIONAL: Nagrađivane su i kazališne predstave u kojima ste glumili, ali kad je 2007. “Ujak Vanja” pobijedio na Gavellinim večerima, jedna kritičarka zapitala se zašto ste pristali na ulogu dežurne barbike? Jeste li ikada svjesno iskoristili svoj seksepil da privučete pažnju kao glumica?

NATAŠA JANJIĆ neprestano nastupa u kazalištu, iako tvrdi da je ono 'za široke mase neka vrsta ekshibicionizma i gotovo odabir onih koji nisu uspjeli ili se tek uspinju'- Drago mi je da me to pitate. Pročitala sam tu kritiku uvažene kritičarke Nataše Govedić i moram priznati da mi je bila u najmanju ruku nerazumljiva. Ne znam što je htjela pitati - zašto sam prihvatila ulogu Jelene Andrejevne u Čehovljevoj drami “Ujak Vanja” ili zašto sam je odigrala kao “barbiku”? Odgovor na prvo ću preskočiti, jer ne želim povjerovati da mi je postavljeno, a odgovor na drugo ću dati. Redateljica Mateja Koležnik htjela je dočarati “barbiku”, a i sama sam ju tako nekako iščitala u opisu samog Čehova. Žena je to o čijoj ljepoti progovara gotovo svaki lik u drami, koja u provinciji životari u dosadi i ispraznom filozofiranju, potpuno neostvarena i k tome u nesretnom braku sa starijim gospodinom. Takvih “barbika” ima oko nas i zašto bismo ih izbjegavali utjeloviti na sceni? Osim toga, njeno uprizorenje govorilo je više, ali dopuštam da je gospođa vidjela “barbiku”. Sviđa mi se ta slika. Tu sam predstavu obožavala i u pitanju je uloga u kojoj sam uživala, drukčija je od bilo koje moje dotadašnje, jer je tako daleko od mene, namučila sam se tražeći je u toj nekoj slabosti i unutarnjoj običnosti i gluposti i tuzi i nebrojeno sam puta bila na rubu da odustanem od nemoći. Mateja je bila uporna da je dovedem do te udaljene točke i pokazala se točnim odabirom. Seksepilom se služim samo kad uloga to od mene to zahtijeva, a itekako se znam okoristiti i potpunom odsutnošću seksepila, po potrebi.

NACIONAL: U kazalištu radite užasno mnogo, gotovo neprestano. Što je to tako privlačno u kazalištu?

- Odmalena su me roditelji vodili na sve kazališne predstave, od baleta do opere, dok se, ne biste vjerovali, na film u mojoj kući uvijek gledalo kao na neku vrstu razonode, suprotne kazalištu, u koje se hodočastilo u posebnoj odjeći za kazalište i lakiranim cipelama koje su bile samo za tu prigodu. Poslije sam takvu vrstu poštovanja vidjela još samo u Moskvi u Boljšoj teatru, gdje pamtim ljude odjevene glamurozno kao u američkim sapunicama. Kad sam odlučila otići na prijemni za Akademiju, moj san je bio kazalište. Kazalište ima taj neki miris, čaroliju susreta s publikom, živu riječ, znoj i suze i izvedbu koja ovisi upravo o tom danu i tom trenutku. Kao što kupimo CD svojih omiljenih bendova, ali ipak odemo na koncert da ih vidimo kako sviraju uživo baš za nas i budemo dio te kolektivne energije.

NACIONAL: U gomili TV serija “Mamutica” je doista bila jedna od boljih emitiranih protekle sezone. Kako birate uloge u TV projektima koji najčešće mirišu na sapunice, zadovoljavanje širokih narodnih masa, a glumcima osiguravaju pristojan novac?

- Televiziju općenito izbjegavam jer, sami ste rekli, služi za zadovoljavanje širokih masa pa su kriteriji sniženi na minimum, a za publiku želim vjerovati da ima znatno veće zahtjeve od onih koje pokazujemo da imaju ovakvim tretmanom. Ne želim se pomiriti s tim da serija s više od 150 nastavaka ide u vrijeme oko Dnevnika i da nema tog novca koji bi se možda radije uložio u maksimalno 20 smislenih epizoda nekog pametnog pisca, koji čine pametnu cjelinu s nekim stavom i konceptom, dubljim dijalozima, nečim drukčijim, na što bismo za 30 godina bili ponosni.

NACIONAL: Zašto vas neće biti u drugoj sezoni serije “Mamutica”?

- Odlazak mog lika dramaturški je opravdan. Već tada sam najavila da mi je 20 nastavaka više nego dovoljno. Snimanje je bilo naporno, s jako puno eksterijera, po snijegu i kiši, a imam stalne obaveze u kazalištu s kojima teško usklađujem tako velike angažmane. Igrati isti lik na televiziji iz sezone u sezonu nije nešto u čemu sebe vidim.

NACIONAL: Kad ste došli iz Zagreba u Split, bili ste temperamentni, hipersenzibilni i ekstrovertirani. Što je od toga ostalo nakon godina života u Zagrebu?

- Temperament je ostao isti, a ekstrovertiranost je zamijenjena svojevrsnom zabrinutošću nad životom. O hipersenzibilnosti bih mogla opširno, jer me svakodnevno košta zdravog razuma. Ne znam koliko to ima veze sa Zagrebom, ali s godinama i tempom života svakako ima.

NACIONAL: Vaši su roditelji arhitekti koji koji se nisu nimalo protivili kad ste im rekli da želite biti glumica. Što ste od njih naslijedili?

- Moji su roditelji intelektualci i svojevrsni umjetnici. Od njih sam naslijedila smisao za estetiku i sustav vrijednosti koji se ne temelji u materijalnom nego u duhovnom. Od oca sam naslijedila glumačku žicu i naprosto sebe nisam mogla vidjeti zadubljenu u papire s crtežima i brojkama, oduvijek sam bila temperamentno dijete. Oni su glavni krivci što su tu moju naklonost rano otkrili i usmjerili prema glumi. Na tome sam im katkad manje zahvalna, kad se zaželim normalnog tempa života na koji me očito nisu osudili, a svakako jesam kad se budim s ljubavlju prema poslu koji radim.

NACIONAL: Prijateljica ste s Jelenom Veljačom, pomogli ste joj pri promociji knjige Mama vam je cijelo vrijeme lagala”. Koji su to dijelovi knjige, koji su to ženski stavovi, koje su to situacije koje dijelite s Veljačom?

- Jelena i ja upisale smo Akademiju iste godine, potječemo iz sličnih obitelji, sličnih smo odgoja i svjetonazora, i premda nas je život u nijansama razdvojio u odabirima i realizacijama, razumijemo se u mnogočemu. Sve te situacije o kojima piše i koje analizira prepoznajem i iz nekog ženskog kuta, kao njezina vršnjakinja, ali i kao glumica.

NACIONAL: Prema Borisu Banoviću, Jelena Veljača je treća na listi najbolje odjevenih Hrvatica, a vi ste peti. Kako ste to vas dvije komentirale?

- Našalile smo se, jer to očit dokaz da ona više zarađuje od mene. Imamo sličan modni ukus, ali moram priznati da moje peto mjesto više iznenađuje od njezina jer Jelena ne krije koliko drži do mode, dok je meni to nešto sporednija stvar i ne smatram da je u nju nužno toliko ulagati.