Renato BaretićU vrijeme globalnog i lokalnog miješanja političkih i ekonomskih karata, u doba kad se čvrsta ideološka opredijeljenja posprdno prepuštaju marginalcima i provokatorima, za ljude koji odluče osnovati novu političku stranku najvažnije je pitanje – kakvo ime stranci smisliti. Program je manje bitan, njega se može lako prepisati od neke druge, starije partije, ili kompilirati od njih nekoliko, to je mačji kašalj, ali kako stvoriti prepoznatljiv brand na tržištu političkih deterdženata, izbjeljivača i omekšivača? Ime je znak, za to se znalo još u antici. “Naše ime je naš program”, poručivala je Hrvatska demokratska zajednica na samom početku svojeg djelovanja, pa onda, ničim izazvana, u Splitu iskreno i s punim povjerenjem kandidirala stanovitog Marka Bitangu. I gospodin je pobijedio. Dobro ime, dakle, u novim je uvjetima postalo najbitnijom sastavnicom političkog marketinga.

ŽELJKO KERUM OČIGLEDNO IMA NOS ZA TE STVARI, macan je on, i za svoju je novoosnovanu družbu odabrao fenomenalno ime, Hrvatska građanska stranka. Neki, doduše, kažu da je takvo ime stranci dao tek iz nužde, samo zato što Hrvatska seljačka stranka već postoji, a propisi su propisi i njih valja poštovati. Drugi im uzvraćaju protupitanjem – a zašto se onda, kad ga već i HČSP-ovac Luka Podrug toliko podržava, nije poveo za pravaškim primjerom, pa osnovao Hrvatsku čistu seljačku stranku, a potom i HDZ-u preoteo onaj slogan od maloprije...

Ali, ostavimo splitske ćakule po strani, vratimo se meritumu. Dobro ime jedino je što stranke danas mogu smišljati, sve ostalo je isti čušpajz, ponekad malo slaniji, ponegdje malo papreniji. Shvaćaju to već i najmlađi birači, pa možda ne bi bilo zgorega da i postojeće stranke malo razmisle o prilagođavanju trenutku te kompletnom “makeoveru”, ili barem kozmetičkom korigiranju svojih imena u skladu s već postojećim kraticama, tako da u ovim recesijskim vremenima uštede koju kunu na stranačkim insignijama. “Hajde, Daj Zub”, recimo, ili “Slutimo Da Propadamo”. Pa “Hoćemo Samo Laganini Sinekuru” i “Hoću Svoj Postotak”. Ili “Ivan Drži Sve”, “Saćemo Da Stvaramo Savez”, “Hajde Da Spasimo Sirotog Branimira”, “Hvala Na Strpljenju”, “Hajdmo, Samo Smetamo”... Ako već ne glasače, takva bi minimalna doza iskrenosti postojećim strankama donijela barem mnoštvo simpatizera, a takve se onda, istraživanja su pokazala, može lakše obrlatiti i pretvoriti u svoje biračko tijelo.

ALI PRAVI IZAZOV JE SAD PRED SVIM OVIM, SVE BROJNIJIM, “nezavisnima” i njihovim svitama koje jedva čekaju – vidimo po Kerumovu stadu – da osnuju pravu pravcatu stranku. Gomila solidnih, univerzalnih i posvud razumljivih partijskih imena već je potrošena, a kad bi se išlo u smišljanje novih, valjalo bi tražiti i nove riječi i nova značenja, pa tumačenja... Tko da se gnjavi time u ovom strašnom času? Zato bi svim tim poletarcima, nezavisnjacima, dezerterima i ekskomuniciranima najbolje bilo da posegnu u famoznu “ropotarnicu povijesti” i iz nje izvuku kakvu staru, ali ipak još nezaboravljenu kraticu, pa je ispunili novim sadržajima. Samo, trebaju pritom paziti i na ono što se u teoriji stranačke onomastike naziva makedonskim poučkom. Naime, prva makedonska nekomunistička stranka, tamo početkom devedesetih, nazvala se VMRO-DPMNE. I učlanjivali su se ljudi leva-leva, ali problem je nastao kad se krenulo s organiziranjem prvih predizbornih mitinga: kako taj užas od skraćenice skandirati?! Da bar oba dijela imaju isti broj slogova, bilo bi nekako lakše... Stvar je na kraju spasio neki veseljak kojemu su na pamet pali Beatlesi i onaj njihov refren “We all live in a yellow submarine”, pa se na skupovima stranke (koja, uzgred, i sada vlada u Skopju) sve orilo od pjevanja “V-m-r-o, d-p-m-n-e, d-p-m-n-e, d-p-m-n-e”... Elem, da se mi ipak vratimo Hrvatima i imenima potencijalnih novih stranaka u njih: onoj Miroslava Tuđmana najbolje bi bilo nazvati se SKJ, “Sinek kakti japa”. Raskoli li doista Bandić SDP (što ni japi nije uspjelo, čak ni u posthumnom savezništvu s Tomcem!) on bi sa svojim sljedbenicima mogao utemeljiti novi SSOH – “Savez specifično organiziranih holdinga”. Ljubi Ćesiću Rojsu ponajbolje bi odgovarala stranka UJDI – “Uđi, jami di ima”. U ponudi su (a ni kandidata za predsjednike i nositelje lista ne fali) još i OUR – “Organizacija ustašofilnih revizionista”, pa OZNA – “Ordinarijat za nacionalnu amneziju”, potom ZAVNOH – “Zajednica antipatičnih vinovnika neprestanog osramoćivanja Hrvatske”, onda SIZ – “Stranka indolentnih zastupnika”, zatim AFŽ – “Alijansa financijskih živodera”, a tek KOS – “Koalicija obogaćenih skotova”, zatim SIV – “Stranka izuzetno vještih”, pa...

DALO BI SE I JOŠ NABRAJATI, IMA SE MATERIJALA, ali nešto me sve vrijeme vuče onome što me se izravno tiče, a moglo bi se uskoro taknuti i svih vas. Vraćam se, dakle, ipak na friško osnovanu Hrvatsku građansku stranku, onu u koju smiju ući čak i pravoslavni Srbi, pod uvjetom da su Hrvati i katolici. U vrijeme kad je većina utemeljitelja tako nazvane stranke učila kako se dozivaju ovce i krave odlutale s ispaše (a svi smo tu negdje, ista generacija) ja sam učio voziti bicikl po Zrinjevcu. Oni su, žedni, čekali da im prvo vuci sa izvora popiju vodu, a meni je, žednome, bilo dovoljno pritisnuti polugu na zelenoj javnoj pumpi kraj Paviljona. Ja sam javno pisao i studirao u vrijeme dok su oni tajno varali po Splitu i zavarivali po Njemačkoj... Ukratko - ne smeta mene to što su neprilagođeni brđani osnovali svoju stranku, nije im ova ni prva ni zadnja, nego mi je malčice teško prihvatiti to što su si baš oni nadjenuli baš takvo, građansko ime. Slutim da će me njihovi budući glasači, neurbani rasisti, sad razapeti gore no što je razapelo (povremeno nedosljednog, doduše) Igora Mandića odmah nakon gostovanja u “Nedjeljom u dva”, ali sve je to podnošljivo dok Hrvatska građanska stranka ne počne otvarati nova radna mjesta i zapošljavati ljude u radionicama za šivanje stranačkih uniformi. A kako je krenula – i počet će.