Objavljeno u Nacionalu br. 724, 2009-09-29

Autor: Tomislav Jakić

EKSKLUZIVNO: Mesićevo rujansko putovanje

Rižoto na Kubi i oproštaj od UN-a

PREDSJEDNIK STJEPAN MESIĆ nedavno je posjetio Kubu na poziv Raula Castra, a nakon toga bio u New Yorku na zasjedanju Opće skupštine UN-a

SUSRETI U NEW YORKU Na svom posljednjem pojavljivanju pred Općom skupštinom Mesić se neformalno susreo s brojnim
europskim predsjednicima, a među njima je bio i francuski Nicolas SarkozySUSRETI U NEW YORKU Na svom posljednjem pojavljivanju pred Općom skupštinom Mesić se neformalno susreo s brojnim europskim predsjednicima, a među njima je bio i francuski Nicolas SarkozyU kalendaru vanjskopolitičkih aktivnosti predsjednika Republike rujan je tradicionalno rezerviran za odlazak u New York, na jesensko zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Taj je raspored, ustanovljen još u vrijeme Račanove koalicije, bio, doduše, donekle promijenjen u vrijeme kada je Vladu vodio Ivo Sanader, jer je on inzistirao na tome da u Opću skupštinu jednu godinu ide šef države, a iduću – šef Vlade, iako je to svake druge godine značilo da je Hrvatska u svjetskoj organizaciji, odnosno u njezinu parlamentu, kako mnogi nazivaju Opću skupštinu, zastupljena na nižoj razini. Čak i po tome rasporedu rujan 2009. bio je predviđen za odlazak predsjednika Mesića, pogotovo stoga što je to bilo njegovo posljednje pojavljivanje pred Općom skupštinom.


No u kalendaru za isti mjesec bilo je upisano još jedno putovanje – službeni posjet Republici Kubi. Kada je predsjednik odlučio prihvatiti poziv predsjednika Castra, bilo mu je savršeno jasno da će za neke u Hrvatskoj (ne u svijetu, nego u Hrvatskoj) takvo putovanje biti prava crvena krpa. No u skladu s time što se nikada nije obazirao na mišljenja onih koji zapravo i ne razmišljaju, a znajući da je Europska unija ukinula preporuku da se s Kubom ne realiziraju susreti na najvišoj razini, te da je Europska komisija potpisala ugovor o suradnji s Kubom, predsjednik Mesić je samo kratko rekao: “Idemo!” Dogovaranje pojedinosti bilo je prepušteno savjetniku za vanjsku politiku i Protokolu. Naravno, našli smo načina da obavijestimo – znatno prije nego što je objavljeno službeno priopćenje Ureda predsjednika – i naše europske partnere, a i Sjedinjene Države. Nitko, ama baš nitko nije ništa pitao, o prigovorima da se i ne govori. Dapače, visoko rangirani američki sugovornik rekao mi je doslovno: “Pa svakome bi trebalo biti jasno da će u vrijeme Obamine administracije doći do otvaranja prema Kubi.” No da to što bi svakome trebalo biti jasno nikako ne ide u glavu nekima na medijskoj sceni Hrvatske pokazalo se i u najavama posjeta, a i u nekim tekstovima koji su posjet pratili i naknadno komentirali.

Imam pri tome posebno na umu činjenicu da se stalno guralo u prvi plan pitanje hoće li se predsjednik susresti s karizmatičnim i za neke kontroverznim vođom kubanske revolucije Fidelom Castrom koji je zbog bolesti odstupio s dužnosti šefa države, iako to ni u jednoj fazi priprema posjeta nije bilo postavljeno kao točka programa. A imam na umu i apsolutno izmišljenu tvrdnju kako se europski čelnici u New Yorku nisu željeli susresti s predsjednikom Mesićem jer je prethodno posjetio Havanu. Predsjednik se s mnogima od njih nakratko i neformalno sastao, a formalne susrete s njima nismo ni tražili, jer je u posljednjem tromjesečju ove godine planirano nekoliko radno-oproštajnih posjeta europskim metropolama. Za posjet Kubi predsjednik se odlučio u prvome redu slijedeći svoju politiku otvaranja stranih tržišta za hrvatsko gospodarstvo. I ta je politika ne jednom u Hrvatskoj bila osporavana, ali činjenica je da je predsjednik u posljednjih deset godina posjećujući mnoge zemlje, odnosno primajući njihove čelnike u Hrvatskoj, stvarao političke uvjete za iskorak hrvatskoga gospodarstva na tržišta tih zemalja. Koliko je gospodarstvo iskoristilo pruženu šansu, o tome bi se moglo razgovarati, no predsjednik Republike svoj je dio posla obavio. U slučaju Kube, imao je na umu i još nešto. Zbog američke blokade i zbog karaktera političkoga režima (koji se sada polako, ali sigurno mijenja), Kubu puna dva desetljeća nije posjetio nijedan europski šef države. Želio je biti prvi i time našoj zemlji otvoriti dodatne mogućnosti.

A da je takva procjena bila realna pokazivali su svojom ljubaznošću i gostoprimstvom naši kubanski domaćini u svakome trenutku. Hrvatski je predsjednik doista probio barijeru, jer uskoro nakon njega na Kubu stiže i ciparski predsjednik. A što se tiče kako političkog sustava, tako i svrhe svojega dolaska, u izjavi nakon potpisivanja jednog sporazuma i pet memoranduma o suradnji na različitim područjima, vrlo je jasno definirao našu poziciju. “Kuba ima i razvija svoj društveni i gospodarski sustav. Europske zemlje imaju svoje sustave – drukčije. Niti se Kubi moraju sviđati naši sustavi, niti se nama mora sviđati vaš. Svaki narod ima, međutim, neprijeporno pravo da određuje kako će živjeti, ima pravo da od drugih očekuje poštivanje i uvažavanje svojih specifičnosti, a nema toga sustava koji bi mogao preživjeti ako ga narod neće. Osnovna je svrha mojega dolaska da napokon uspostavimo sadržajne odnose na svim područjima na kojima obje strane za to imaju interesa, odnose zasnovane na punoj ravnopravnosti. Ujedno, želio bih pomoći i oživljavanju odnosa koje smo imali u ono vrijeme kada je Hrvatska bila dijelom jugoslavenske federacije. Ukratko: moja je želja da se, unatoč geografskoj udaljenosti, zbližimo, da se bolje upoznamo i da surađujemo tako da će svatko od toga imati koristi.” Takva je platforma Kubancima bila potpuno prihvatljiva. Službeni su se razgovori odvijali na način kakav nisam doživio ni u jednoj zemlji u malo više od sedam godina, koliko sam predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku. Dvojica su predsjednika, Mesić i Castro, razgovarali sami – punih 80-ak minuta.MESIĆ JE RAZGOVARAO s predsjednikom SAD-a Barackom Obamom u društvu ministra Gordana JandrokovićaMESIĆ JE RAZGOVARAO s predsjednikom SAD-a Barackom Obamom u društvu ministra Gordana Jandrokovića

Ostatak izaslanstva bio je razbijen na dva dijela: vanjskopolitički i gospodarski i mi smo razgovarali za odvojenim stolovima, ali u istoj velikoj dvorani. Prošli smo, polazeći od pozicije koju je predsjednik zacrtao u navedenome citatu, sve aspekte i naših odnosa, i prilika na međunarodnoj sceni. Napokon dolaze, dobro raspoloženi, dvojica predsjednika i Raul Castro me pita: “No kako su prošli razgovori?” Odgovaram da nismo uspjeli zaključiti sve teme koje smo otvorili, a on se smije i kaže: “Isto se dogodilo i nama.” Okreće se predsjedniku Mesiću i govori: “Mi se svakako moramo još jednom vidjeti. Kakav je vaš raspored sutra?” I tako je, u nekoliko sekundi, dogovoren, izvan predviđenoga programa, drugi susret Mesić – Castro. Dogodio se nakon potpisivanja sporazuma i memoranduma, otvaranja tjedna hrvatskoga filma i prezentacije hrvatskih jela i pića u elitnome havanskome hotelu, u službenoj rezidenciji koja je bila stavljena na raspolaganje predsjedniku i članovima izaslanstva. Da bismo našemu domaćinu približili okus hrvatske kuhinje, pobrinuo se veleposlanik Neven Pelicarić koji je, po općoj ocjeni, pripremio nenadmašni rižoto sa škampima. Razgovor je u vrlo ugodnoj i opuštenoj atmosferi potrajao više od dva sata. I bio je doista potreban, jer tek nakon njega mogli smo do kraja shvatiti prilike u kojima Kuba živi desetljećima. Usput rečeno: priča o tome kako na kubanskim cestama dominiraju američke limuzine iz pedesetih godina pripada prošlosti. Mogu se i danas još vidjeti takve limuzine, i to u iznenađujuće dobrom stanju. Ali vide se i ruske Lade, razni tipovi japanskih i južnokorejskih, pa i europskih automobila, a autobusi su kineske proizvodnje. Vikend je predsjednik proveo u pokrajini Santa Clari, gdje se u vrijeme kubanske revolucije proslavio legendarni Ernesto Che Guevara.

Tu smo iz prve ruke mogli saznati o napretku turizma na Kubi. U deset godina broj stranih turista porastao je od 300.000 na tri milijuna. Tu je predsjednik posjetio i spomenik Guevari i položio vijenac, objasnivši lokalnim novinarima kako se poklonio čovjeku koji je postao idolom mladih širom svijeta u njihovoj borbi za promjene. S Kube smo otputovali u New York, na tri važna sastanka na kojima se upravo tim promijenjenim metodama o kojima je govorio predsjednik vodila borba za promjene u svijetu. Riječ je o sastanku na vrhu o klimatskim promjenama, o zasjedanju Vijeća sigurnosti posvećenome neširenju nuklearnoga oružja, te – napokon – o redovnom zasjedanju Opće skupštine. Ono što me osobno na sva tri sastanka najviše impresioniralo bio je način na koji je primljen američki predsjednik Barack Obama. Svijet očito u njemu vidi čovjeka koji otvara perspektive, koji budi nadu, koji vraća vjeru u to da se nešto ipak može učiniti. Sjećam se dobro Bushovih nastupa u UN-u koje je pratio kurtoazni pljesak i koji nikada nisu išli dalje od recikliranja već izlizanih fraza. Sjećam se i kontroverznoga predsjednika Venezuele, Huga Cháveza, koji je prije dvije godine nakon Busha stao za govornicu Opće skupštine i teatralno uzviknuo: “Ovdje je bio nečastivi, ovdje smrdi po sumporu!” Taj isti Chávez ove je godine rekao: “Ovdje više ne smrdi po sumporu, ovdje se osjeća miris nade”, ali je dodao još nešto: “Nadam se da meci koji su ubili Johna Fitzgeralda Kennedyja neće stići predsjednika Obamu.” Kada sam prije spavanja u hotelskoj sobi gledao krajnje desno orijentirani program Fox News, morao sam s nelagodom priznati sam sebi kako Chávez možda i ne govori bez razloga. Inače, Fox News vodi pravi križarski rat protiv Obame, i to na način kojega se ne bi postidjeli ni šampioni govora mržnje iz početka devedesetih godina u Hrvatskoj. Jedan od gostiju kojega su doveli pred kameru dramatično je upitao: “Pa što Amerika može očekivati kada ima predsjednika koji se javno ispričava za pogrešne političke poteze iz prošlosti?”

Čudno, nekako mi je to poznato zazvučalo. Govorima u Vijeću sigurnosti i u Općoj skupštini predsjednik Mesić oprostio se od Ujedinjenih naroda. Učinio je to na način tipičan za njega, ne ostavljajući ni najmanje sumnje o tome što misli i kakva stanovišta zastupa. U Vijeću sigurnosti je rekao: “Naš je cilj – mir u sigurnosti. Taj se cilj ne može ostvariti prijetnjom nuklearnim oružjem. Desetljeća hladnoga rata, kada smo doduše – zahvaljujući ravnoteži straha – imali globalni mir, ali ne i sigurnost – to najbolje dokazuju. Republika Hrvatska spremna je dati maksimalni doprinos naporima za postizanje toga cilja. A ja, kao pripadnik generacije koja je doživjela Drugi svjetski rat i koja se sjeća svih poslijeratnih lokalnih ratova i kriza što su prijetile svjetskome miru, mogu samo dodati kako je to i naš dug prema onima koji dolaze poslije nas. Kada odemo - ostavimo im bolji svijet, svijet bez nuklearnoga oružja.” A Općoj je skupštini poručio: “Naš je svijet takav da u njemu i dalje prevladava gospodarski model koji je očito dao svoje, koji je došao u fazu da sam generira krize od kojih trpe tisuće i stotine tisuća ljudi. Ako se taj prevladani model pokušava spasiti po svaku cijenu, ako se uporno brani sustav zasnovan na pohlepi i lišen bilo kakve spomena vrijedne socijalne note, rezultat može biti samo jedan: socijalni nemiri koji nose u sebi potencijal da prerastu u socijalni bunt globalnih razmjera. Možemo li prihvatiti takvu perspektivu? Odgovaram krajnje odlučno: ne možemo i ne smijemo! Na nama je da se prihvatimo golemoga zadatka kreiranja novoga svjetskoga poretka – ne povratka na bilo što od onoga što je bilo, nego stvaranja nečega novoga, poretka koji će u konačnici osigurati život dostojan čovjeka za svakoga, koji će svakome zaista pružiti jednake šanse i koji neće otpisati one koji su ne svojom krivnjom u bijedi i one koji su na kraju životnoga puta - kao beskorisne i stoga nevrijedne bilo kakve potpore.”

Vezane vijesti

Što muči svjetske velesile

Što muči svjetske velesile

Pred odlazak na summit skupine 20 najrazvijenijih zemalja svijeta (G-20) u Los Cabos (Cabo San Lucas, Baja California Sur), u Meksiko - njemačka… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika